Vratio se Ljubo, gdje je bio?

U hrvatsku odbojku se vratio čovjek čije je ime planetarno poznato (HAOK Mladost)

Malo ću promijeniti sport, ostajući uglavnom u domeni nekih prošlih vremena, kojima sam se bavio u posljednjim tekstovima. Valjda je takav period, jedno povlači drugo, drugo treće…

O odbojci sam već pisao, odbojkom mi se bavila supruga, odbojkom mi se bavi kćer, koja već 10 godina luta svijetom s koferima, a kući (sad je već i pitanje što smatra kućom) dolazi tijekom ljetnih mjeseci, pa je taj sport stalno prisutan u mom životu. No, strogo osobnu perspektivu za ovu priliku moram korigirati.

Nakon dugog perioda hibernacije u hrvatskoj se odbojci dogodilo nešto prilično značajno, u nju se vratio čovjek čije je ime planetarno poznato. Tek valja vidjeti, jasno, kakve će to pomake donijeti i hoće li ih uopće donijeti; u sportu ne postoji nikakvo jamstvo.

Zagrebački su sportski kolektivi inače kao revolucija koja jede vlastitu djecu – malo je viđenih sportaša u nekim drugim, novim životnim ulogama doživjelo povratak i zadržavanje u sredinama u kojima su stekli igračko ime i iskusili slavu sportskim rezultatima. Nakon igračkog fade outa uglavnom slijedi noga u stražnjicu: ‘Vidimo se nikad, a možda ni tad’.

Zato sam se jako iznenadio kad sam vidio da odbojkaše Mladosti kao trener preuzima Ljubo Travica. Ni prva ni posljednja trenerska smjena usred sezone, nema tu ‘na prvu loptu’ ničeg neobičnog. Mladost je netom organizirala završni turnir srednjeeuropske MEVZA lige, i na svom je terenu završila posljednja – četvrta. Vjerojatno je vodstvo kluba smatralo da treba osvježiti ekipu prije završnice nacionalnog prvenstva, a 12 se igrača ne može mijenjati. Mislim, zašto to uopće objašnjavam, kad je to staro sporstko pravilo…?! No, ove su okolnosti nešto drugačije.

Slavni dani Mladosti

Odbojkaši Mladosti davnih su dana bili masnim slovima upisani na odbojkaškoj mapi Europe. Ono čega se itekako sjećam su njihova dva finala Kupa prvaka ‘84 i ‘85, jer sam tad i sam bio aktivni igrač Cibone u najboljim godinama, a 20 godina prije toga također su bili u finalu. Taman sam te ‘64. godine nekako bio počeo slagati suvisle rečenice kao dvogodišnjak, pa se toga ne mogu sjećati. Tri su puta, dakle, bili ‘tako blizu, a tako daleko’.

No, to su bili vrhunci muške klupske odbojke u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Nitko drugi nikad nije došao do takvih rezultata. Niti će. U tim osamdesetima dva ih je puta sa po 3:2 dobio Santal iz Parme, s tim da je Mladost u jednoj od tih finalnih utakmica imala vodstvo 2:1 u setovima i 14:9 [u poenima]. Tad su pravila bila drugačija, setovi su se igrali na 15 dobijenih poena… Jedan ih je mizerni poen, dakle, dijelio od europskog naslova! Šteta što je sve to ostalo u bespućima povijesti, ti slavni dani Mladosti….

Odbojka se ovdje u međuvremenu srozala, malo koga više zanima taj sport, niti ima relevantnih klubova niti nekih značajnijih uspjeha reprezentacije. No, Mladost barem postoji. Tadašnji njihov rival iz Parme je u međuvremenu ugašen, financijske malverzacije su bile u pitanju.

Travica je iz Mladosti bio otišao neposredno prije tih europskih finala. Znate kako je to bilo onda – igralo se ‘za čavle’ do 28. godine, kad su igrači smjeli ići u inozemstvo unovčiti svoje vještine. Elem, Travica je ‘83. otišao u Italiju i igrao je prvu i drugu ligu, a potom se počeo baviti trenerskim poslom. Radio je u Italiji, Grčkoj, Poljskoj, posljednji posao imao je u Iranu, a paralelno je bio i izbornik reprezentacije (tadašnje) Srbije i Crne Gore, s kojom je između ‘03. i ‘06. osvajao medalje na Europskom prvenstvu, Svjetskom Kupu i Svjetskoj ligi, ali je imao i bolnih neuspjeha – recimo nisu uzeli medalju na Olimpijskim igrama u Ateni 2004.

Sin Dragan, usput, sjajni je tehničar, ima talijansko državljanstvo i naosvajao se trofeja, među kojima je i olimpijsko srebro iz Rio de Janeira prošle godine.

Čitav ljudski vijek do povratka

Prošle su, dakle, duge 34 godine između odlaska i povratka Ljube Travice u Mladost. Otuda i naslov ovog teksta, parafraza teksta pjesme Vratija se Šime pokojnog Tomislava Ivčića. Čitav ljudski vijek. Zašto je Mladost čekala toliko dugo da ga zovne, da zovne svog nekadašnjeg igrača koji se transformirao u uspješnog trenera, zašto su propuštali i one prilike kad su imali dovoljno novaca da ga plate, zašto je došao kao trener ovamo tek sa 62 godine, kad se već krajnje ozbiljno razmišlja i o penziji?

“Puno se toga dešavalo u tom dugom periodu… Prije nekih petnaestak, možda i dvadesetak godina dobio sam upit o povratku, čak su neki razgovori bili obavljeni oko toga, bio sam spreman doći, ali dobio sam konačnu poruku ‘sad nije pravi trenutak'”, kaže Travica, gentlemanski prešućujući omiljenu hrvatsku disciplinu – brojanje krvnih zrnaca. Ljubo je, naime, etnički Srbin rodom iz okolice Knina. Ako je već on gentleman, ja ne moram biti: to je jedan od glavnih razloga njegovog 34 godine dugog odsustva.

No, pustimo to, sad je ponovo tu, a sve se – kako sam kaže – dogodilo kao ‘grom iz vedra neba’.

“Toliko sam bio ‘spreman’ da čak niti tenisice nisam imao sa sobom. Posudio mi ih je direktor kluba Antunović….  Takav je trenerski život, uvijek treba uz sebe imati spakiranu torbu”, nastavlja.

  • Da, kaže se da postoje samo dvije kategorije trenera – bivši treneri i budući bivši treneri.

“Dogovor je bio gotov za 15 minuta. Nekako su me sramežljivo pitali, kazali su ‘nismo dorasli’, ali za mene to nije nikakav kriterij. Za Dom odbojke vežu me najljepše moguće uspomene, kad god sam mogao dolazio sam ovamo pogledati neku utakmicu, kad god su mi to ostale obaveze dozvoljavale. U Zagrebu nisam često, živim na relaciji Padova – Poreč – Zagreb, ali vjerujem da ću u Zagrebu i trajno ostati jednom kad aktivno bavljenje sportom ostane iza mene.

Činjenica je da Mladost nije na onom nivou na kojem je bila nekada, činjenica je da sam u razgovoru sa svojim nekadašnjim suigračima čuo kako su silno razočarani što je u klubu takva situacija, ali nitko ne kaže da se ponovo ne može stvoriti europski relevantna Mladost. Mene, uostalom, ne zanima prosjek, ne zanimaju me peta i sedma mjesta, imam visoke kriterije. Samo za takvo što treba puno truda, rada i odricanja. I vremena, ništa se ne može učiniti preko noći. Za koju godinicu, možda… Možda bismo opet mogli imati europsku Mladost”.

  • Mladost godinama muku muči s financijama, kako te uopće mogu platiti?

“O tome nismo ni razgovarali, to nije bila tema. Ovo je nekakva ‘hitna pomoć’. Dogovorili smo se do kraja sezone, a ako kasnije budemo razgovarali o nekom budućem ozbiljnom projektu – i financije će doći na red”.

  • Posljednje pitanje u ovom blic-razgovoru… Znaju li uopće tvoji igrači tko stoji pred njima na treninzima? Ipak se radi o izuzetno mladim ljudima.

(Smije se…) “Jesu, jako su mladi. Neki sigurno znaju, bili su kod mene na kampu, a ostali su se valjda malo raspitali naokolo. Gledaj, sve se ovo može pretvoriti u pozitivnu situaciju za sve upletene i zainteresirane – ja sam otvoren za apsolutno sve vidove suradnje i pomoći. A kad to kažem, ne mislim samo na odbojku, nego na hrvatski sport u cjelini”.

Izvor: Al Jazeera