Vratimo proljeće u Arapsko proljeće

Još jedna godina, još jedno desetljeće, još jedan krug loših vijesti na Bliskom istoku. Na naslovnicama je nedavno pisalo: smrt u egipatskim zatvorima, sukobi u Sudanu, pogoršanje humanitarnih kriza u Jemenu i Siriji, širenje ilegalnih izraelskih naselja u Palestini, politička paraliza u Tunisu, neuspjeh pregovora o prekidu vatre u Libiji… sve to kao dodatak američko-iranskom obračunu u Iraku i obaranju ukrajinskog putničkog aviona sa 176 ljudi iznad Teherana. I – popis se nastavlja.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Situacija je ozbiljna tako dugo da zamagljuje već tanku liniju između realizma i fatalizma u ovoj regiji. Ugnjetavanje, nasilje, sektaštvo, nejednakost, nesigurnost i rat toliko su prisutni, tako uporni, da će svaki optimizam bez sumnje prerasti u pesimizam. Uistinu, od početka Arapskog proljeća, prije devet godina, godišnja doba su se izmjenjivala tako dramatično da jedva da je išta ostalo od dragocjenog optimizma koji je definirao i pokretao narodne ustanke na samom početku.

Mnogi Arapi su počeli vjerovati da su dobre vijesti uvijek bremenite lošim vijestima i da uspjeh sa sobom nosi sjeme neuspjeha. Na taj način su čak i one revolucije koje su uspjele razvrgnuti diktature ostale bremenite teretom prošlosti koja progoni njihovu budućnost. To može objasniti skepticizam u vezi novog vala narodnih ustanaka koji su se tokom prošle godine proširili od Sudana i Alžira do Iraka i Libana, i sve više Irana. Ali, takav skepticizam ne bi trebao zamagliti razboritost, mudrost i veličanstvenost novih ustanaka.

Naučene lekcije za bolje sutra

Valovi protesta u ovim državama kreću se putem protestnih pokreta u Egiptu i Tunisu, prihvatajući mir, autentičnost i reformu i odbacujući nasilje i građanski sukob kao način da se suprotstave ugnjetavačkim i korumpiranim režimima. Izgleda da su naučili teške lekcije od Sirije, Libije, Jemena i Iraka, budući da odbijaju ratove preko posrednika i strane vojne intervencije, koje tvrde da će donijeti sigurnost ili demokratiju, ali proizvode haos i uništenje. Novi ustanci insistiraju na demokratskim reformama oslobođenim sektaštva, fundamentalizma i autoritarizma, odbijajući besmislenu promjenu sa jednog oblika autoritarizma na drugi.

Ove lekcije možda neće garantirati uspjeh, ali su nužne za postizanje bilo kakvog političkog napretka. Oni već stavljaju arapske režime u odbrambeni stav, prisiljavajući lidere da daju ostavku i vršeći pritisak na parlamente da se reformiraju, postavljajući nove presedane za mirnu promjenu. Takvi polagani i frustrirajući procesi su ključni da bi reforme bile uistinu demokratske. Za razliku od totalitarnih revolucija, demokratske revolucije su evolutivne po prirodi i zahtijevaju mnogo vremena da bi promijenile političku kulturu i preobrazile društvo. Ovo je jedini način pripreme za iscrpljujući proces demokratskog upravljanja. Taj je proces običan, frustrirajući i otvoren. Za očekivati je jednak broj neuspjeha koliko i proboja. Luk historije se možda savija prema pravdi, ali često ide u regresivne zamahe.

Dakle, za sve one koji su odavno frustrirani Arapskim proljećem, nakon bezbrojnih neuspjeha i poraza i sasvim su ovaj termin poslali u zaborav, za sve one koji nikada nisu prihvatili njegov uvoz od Praškog proljeća iz 1968. ili Proljeća nacija iz 1848. godine, pokušajte vidjeti ovo proljeće ne kao ekvivalent čeških ili evropskih pokreta, niti kao događaj s početkom i krajem, već prije kao nadu koja pobjeđuje očaj, kao hrabrost koja nadvladava strah i kao promjenu koja obećava bolju budućnost.

Cinizam uma i cinizam srca

Ne morate odustati od pesimizma o kratkoročnim izgledima za slobodu da biste bili ispunjeni nadom zbog njene dugoročne održivosti. Ne trebate ni odustati od cinizma da biste prigrlili nadu. Izvjestan stepen cinizma je koristan kada gledamo skrivene motive lidera, nacionalne i vanjskopolitičke, posebno kada opravdavaju svoju upotrebu ili zloupotrebu moći na pravednim temeljima, kao što je “represija zarad sigurnosti” i “bombardovanje da se zaustavi rat”. Ciničan stav je koristan kao obrana od žurbe u pretjerano slavljenje i da se ogradite od razočarenja.

Ali, dok cinizam uma može ponekad biti realističan na današnjem Bliskom istoku, cinizam srca i volje nije; lijen je, obeshrabrujući i fatalističan. Zapravo, nema prostora za takav cinizam kada su nebrojeni muškarci i žene, mladi i stari, spremni žrtvovati sve za bolju budućnost. Tako, dok se ukrcavamo u novu godinu, u novo desetljeće, prisjetimo se svih koji su dali živote za slobodu, dostojanstvo i pravdu i obećajmo da ćemo uraditi sve što možemo da tu nadu održimo na životu.

Vratimo proljeće u Arapsko proljeće.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera