Vračić: Masovni odlazak ljudi pretvoriti u snagu

Pristup zemalja zapadnog Balkana dijaspori nevjerovatno je jednodimenzionalan, ističe Vračić (Ustupljeno Al Jazeeri)

Glavni cilj nove studije Alide Vračić, saradnice Evropskog vijeća za vanjske odnose (ECFR-a) i izvršne direktorice think-tanka Populari, Luck like the Irish: How emigration can be good for the Western Balkans je otvoriti važnu, možda i najvažniju priču na Zapadnom Balkanu, priču o emigraciji ljudi iz regije, na nešto drugačiji – konstruktivan način, ali i ponuditi vladama tih zemalja jasnu i preciznu mapu puta za buduće politike.

Ovo je druga studija ECFR-a na temu emigracija sa zapadnog Balkana.

Malo je dijelova Evrope više obilježeno emigracijom nego Zapadni Balkan, ali vlade regije praktički ostaju neosjetljive na ovu problematiku.

Ne postoje solidni podaci, ne postoje strateški osmišljene aktivnosti niti fondovi namijenjeni povezivanju države i njene dijaspore, a samim tim nema ni jasno osmišljenih politika u tom smjeru.

Ovo se, kaže Vračić u intervjuu za Al Jazeeru, mora promijeniti, “i što prije se to napravi, postoje veće mogućnosti za region da se afirmira”.

Ističe da je drugi cilj istraživanja promijeniti uobičajeni, vrlo negativan, i često emocionalno težak narativ kojim dominira rasprava o emigracijama.

“Da, istina je da masovne emigracije uzrokuju probleme, također je istina da je rješenje za mnoge od tih problema u samoj emigraciji. Budućnost Zapadnog Balkana mogla bi biti globalna i upravo je dijaspora ta koja bi mogla pomoći u obnovi. Skoro šest miliona ljudi iz dijaspore, sa jedinstvenim iskustvima, vještinama, talentima mogu preobraziti regiju i stvoriti prilike. Prilike za rad, učenje, razmjenu znanja, trgovinski i finansijski oporavak. Krajnje je vrijeme da se počnu provoditi nove politike koje promiču kružnu migraciju, privlače investicije i na drugi način potiču veliku dijasporu zapadnog Balkana da pomogne u razvoju regije, bilo na licu mjesta ili na daljinu. Milioni građana regiona diljem svijeta mogu pomoći regiji da se razvije, i to ne samo preko novčanih doznaka, nego kroz svoje talente i energiju koju imaju”.

  • U vašem istraživanju se navodi da zemlje zapadnog Balkana nisu uspjele iskoristiti potencijal od skoro šest miliona ljudi u dijaspori. Zašto, radi li se o nedostatku volje, znanja ili nečeg drugog?

– Mislim da je u pitanju kombinacija tih faktora, nedostatka volje, znanja ali i pasivnosti. Trenutno, pristup zemalja zapadnog Balkana dijaspori nevjerovatno je jednodimenzionalan. Ako uopšte i postoji fokus, to su onda samo i isključivo novčane doznake, tj. koliko novaca donosi dijaspora. Istina, doznake doprinose financijskoj stabilnosti u regiji, ali su samo mala veza s dijasporom, dok najvrijedniji dio ostaje neiskorišten. Pritom mislim na potencijal kružne-cirkularne migracije i direktnih ulaganja dijaspore (Diaspora Direct Investment). To se posebno odnosi na obrazovanje, znanost, istraživanje i razvoj, kao ključa razvoja društva. U prosjeku zemlje regije troše manje od 0,4 posto BDP-a na istraživanje i razvoj. Bez značajnijih ulaganja, talentirani ljudi će i dalje odlaziti. Vlade zapadnog Balkana moraju napraviti svjesnu odluku da stvaraju okruženje koje podržava znanost, obrazovanje, inovacije i industriju informacijske tehnologije. Tu je dijaspora od velikog značaja.

Naravno, bitno je reći da ljudi i bez uplitanja ili intervencije vlade uspostavljaju mreže među sobom bez i to je slučaj i sa emigracijom zapadnog Balkana, ali vlade zapadnog Balkana trenutno, nažalost, ne znaju dovoljno o tim mrežama niti pokazuju želju da se s njima strateški povežu.

Drugi problem su podaci koji ne postoje. Kako bi pravilno razumjeli potencijal svoje dijaspore, vlade moraju poboljšati svoj način prikupljanja podataka, gradeći na temelju onoga što im je dostupno iz popisa stanovništva, a zatim pronaći sve podatke koji nedostaju. To može zahtijevati uvođenje novih procesa prikupljanja administrativnih podataka (kao što su oni za prikupljanje podataka o zanimanjima i vještinama) i povremenih istraživanja kućanstava, koja mogu koštati vrlo malo ako su vezana za popis.

Političara u BiH ne nedostaje
  • Slažete li se s konstatacijom britanskog ambasadora u BiH, da bi ta zemlja u budućnosti mogla postati država političara i penzionera, ako se trend iseljavanja nastavi? Koliko smo blizu takvog razvoja događaja?

– Tačno je da političara u BIH ne nedostaje, ali stanovništvo zasigurno ulazi u kategoriju stare populacije. Podaci o demografiji regiona najbolje govore. U posljednjih 30 godina, šest zemalja zapadnog Balkana izgubilo je oko desetinu svog stanovništva. U određenoj mjeri, to je posljedica ratova iz 1990-ih: samo u Bosni i Hercegovini je broj poginulih iznosio više od 100.000. Albanija, Crna Gora i Makedonija vjerojatno će do sredine stoljeća izgubiti veliki dio svog stanovništva – gotovo jednu desetinu, što je za tako male zemlje jako problematično. I emigracija je ostavila nepovoljnu dobnu strukturu unutar regije. Sve zemlje u regiji imaju starije stanovništvo, sa 15%  starijih od 65 godina, a ta brojka bi trebala porasti na 26 posto do sredine stoljeća. Do tada će oko jedne četvrtine stanovništva Zapadnog Balkana biti starije od 64 godine.

S obzirom na razmjere iseljavanja iz regije, važno je da vlade provedu opsežniju anketu o radnoj snazi ljudi u radnoj dobi kako na Zapadnom Balkanu, tako i u inozemstvu. Podaci o emigracijama moraju biti integralni dio proces ekonomskog i razvojnog planiranja. Ne možemo pričati o ekonomskoj strategiji niti ekonomskim projekcijama bez ovih podataka. Da bi bila uopće valjana, razvojna strategija mora uključivati projekcije emigracijskih i imigracijskih podataka – i za to će trebati stručnost demografa i geografa.

Vlade bi također trebale pažljivo razmotriti povećanje kapaciteta nacionalnih predstavništva u zemljama  gdje ima više emigracije. Ako znamo da imamo veliki broj ljudi koji odlaze u Njemačku, sasvim bi normalno bilo pojačati kapacitete tih predstavništava, uspostaviti registre ljudi i biznisa koji pokreće dijaspora, patenta koje registruju, inovacija na kojima rade i sl. Trenutno od toga ne postoji ništa. 

Kroz agencije kao što je EUROSTAT, EU bi trebao pružiti tehničke smjernice za prikupljanje i prikupljanje pouzdanih podataka. Ova pomoć može se uključiti u administrativni popis, tromjesečne ankete, visokokvalitetne ekspertne projekcije i uvođenje metodologija koje bi mogle uvesti i objasniti emigraciju u budućim strategijama.

U konačnici, sve upute i rješenja postoje, i ovo istraživanje je roadmap (mapa puta) za vlade zapadnog Balkana da se informišu o najboljim praksama i naprave konkretne pomake. Trenutno ne postoje prepreke, samo izgovori.

  • Politike koje zemlje u regiji su po tom pitanju najnaprednije, odnosno najnazadnije?

– Mislim da regionu ne manjka infrastruktura, pitanje je kako je iskoristiti i pojačati. Na zapadnom Balkanu već postoje inicijative za uključivanje dijaspore slične Irskoj, postoje i ministarstva i čitavi odjele unutar vlada koji se bave pitanjima emigracija, ali pitanje je njihovog dometa i učinkovitosti, ali i kapaciteta.

Različite vlade zapadnog Balkana trenutno pristupaju angažmanu dijaspore na različite načine, iako nijedna nije doista razvila model koji ispunjava potencijal ovog procesa. Primjerice, državno ministarstvo za dijasporu je punopravni odjel albanske vlade odgovoran za komuniciranje i rješavanje pitanja koja se tiču albanske dijaspore. U međuvremenu, Ministarstvo vjera i dijaspore bilo je odjel srbijanske vlade koji je bio zadužen za veze s dijasporom, ali se spojio s Ministarstvom kulture i informiranja 2012. godine. Najvažniji problem je da takva ministarstva imaju malo političke težine , resursa i javnog značaja.

Prikupljanje statistika

U konačnici, da bi uspjele, ističe Alida Vračić, vlade zapadnog Balkana morat će učiniti mnogo više kako bi razumjele problem emigracije.

“Proučavanjem efekata emigracije, prikupljanjem znanja i statistike o emigrantima, dobi, spolu i djeci iseljenika može se otkriti zanimljiv i koristan materijal. Ove vlade bi to mogle iskoristiti za razvoj budućih politika emigracije“.

Većina zemalja Zapadnog Balkana ima politike i strategije o angažmanu dijaspore, kao što su Strategija razvoja i Strategija razvoja znanosti u Bosni i Hercegovini. Crna Gora je u međuvremenu uvela neformalna okupljanja pod nazivom “Upoznajmo se u vašem gradu” kao sredstvo umrežavanja. Postoje mehanizmi i fondovi namijenjeni povećanju povratka visoko kvalificiranih i talentiranih pojedinaca u regiju, kao i na desetke akcijskih planova i strategija za suradnju s dijasporom. Međutim, potrebni su značajni koraci kako bi se uspostavila direktnija  veza između matičnih zemalja i građana zapadnog Balkana u dijaspori.  Postoje i razne druge inicijative, ali do sada su bile ograničene u njihovom uspjehu. Primjeri uključuju ENIC / NARIC centar u Srbiji i Bosna Restart, poslovno veleposlanstvo za dijasporu i strane ulagače.

  • Navodite također da zemlje regije mogu dosta naučiti i preuzeti od iskustava Irske po pitanju emigracije. Šta je to po čemu je Irska karakteristična i šta zemlje regije konkretno mogu preuzeti?

– Kao i danas na zapadnom Balkanu, u Irskoj je emigracija dugo bila teška i vrlo emocionalna tema u javnom diskursu. Odlazak visoko obrazovanih Iraca bio je trend. Samo 1988. godine 70.600 građana, od kojih je većina imala diplome, napustilo je Irsku. Međutim, devedesetih godina prošlog stoljeća stvari se počinju mijenjati. Krajem 1990-ih godina, Vlada Irske naručila je i koristila istraživanja, prikupljajući pouzdane podatke o Ircima širom svijeta ali je koristila i pristup tehnologiji za tu svrhu. Potom je pokrenut niz akcija, snažno podržanih od civilnog društva, kako bi se irska dijaspora umrežila. U konačnici je postalo jasno da irska dijaspora ima veliki uticaj npr. u Americi, da su povezani u Ujedinjenom Kraljevstvu, Australiji, i Novom Zelandu, ali da imaju i niz odličnih aktivnosti u drugim krajevima svijeta.

Godine 2002. je napravljen izvještaj gdje se predlaže uspostava nove jedinice za podršku Ircima u inozemstvu i prikupljanje značajnih sredstava. Ministarstvo vanjskih poslova uspostavilo je Odjel za podršku iseljenicima, uključujući nove inicijative kao što su: Globalni irski građanski forum, Fond za alumni izazov, Fond za angažman lokalne dijaspore, Globalni irski medijski fond. Od 2004. irska vlada je izdvojila sredstva za 34 zemlje kako bi podržala globalnu irsku zajednicu.

Naravno, postoje razlike u iskustvima Zapadnog Balkana, ali irska priča trebala bi poslužiti kao inspiracija: ona pokazuje kako se mogu donijeti pozitivne promjene tako što će najbolje iskoristiti svoje ljude, kako u dijaspori, tako i kod kuće. Primjer Irske pokazuje kako je, tokom nekoliko desetljeća, irska vlada odlučila prije svega da nauči sve o svojoj emigraciji. To je važan korak koji se ne može preskočiti.

Vrlo često se može čuti kako su zemlje u regionu jako komplikovane i specifične i da skoro ne postoje slična iskustva iz kojih možemo učiti. To je posve pogrešno i vrlo netačno. Sve dok se propagira ta mantra, sve zemlje ovog regiona će stagnirati. Vlade zapadnog Balkana trebale bi identificirati primjere najbolje prakse, uspostaviti veću koordinaciju među institucijama koje se bave emigracijama unutar regiona i početi ozbiljan posao.

Osim engleskog jezika, zemlje zapadnog Balkana nemaju ništa manje sredstava i prilika nego Irci kad su krenuli u osmišljanje pametnih politika koje je koristilo njihovoj zemlji i podigli svoj položaj u svijetu. Ljudi vole govoriti o “sreći Iraca”. No stvarnost je u tome što su sami napravili svoju sreću, a ljudi Zapadnog Balkana mogu učiniti isto.

Zemlje zapadnog Balkana trebale bi iz iskustva Irske izvući sljedeće: prvo, započnite razgovor o emigraciji; drugo, početi uspostavljati mreže; i, konačno započnite kontinuirano ulaganje u vještina i talente i privucite ljude nazad.

Takođe, vlade moraju prilagoditi svoj pristup digitalnom dobu. Ljudi koji napuštaju regiju sada su digitalni nomadi koji koriste tehnologiju u doba emigracija – WhatsApp, Skype i Twitter. Istraživanja pokazuju da internet forumi i društvene mreže privlače stotine hiljada ljudi kako bi razgovarali o svakodnevnim događajima kod kuće, u regionu i to je prilika za vlade da im se približe.

Danas je Irska zemlja Googlea i Microsofta, s hiljadama njezinih građana koji rade na na novim tehnologijama. Privlači talente iz cijelog svijeta. Prema Svjetskoj banci, Irska je jedna od najbrže rastućih gospodarstava u EU i zadržala je tu poziciju posljednjih godina, zahvaljujući čitavom nizu politika.

  • Koju ulogu Evropska unija igra u svemu ovome, da li može pomoći zemljama regije da se izbore s masovnim odlivom mozgova? Česta je konstatacija da nekim zemljama EU-a odgovara ovakvo stanje, da mladi, obrazovani, ljudi napuštaju zemlje regije kako bi pojačali radnu snagu njihovih zemalja.

– EU je domaćin mnogim migrantima na Zapadnom Balkanu i svakako je bitna odrednica u napretku regije. Iz perspektive EU-a koristi su jasne, jer nije tajna da zemlje kao što je Njemačka već imaju koristi od visokog stupnja emigracije sa zapadnog Balkana. Godišnje imaju priliv najkvalitetnije radne snage sa Balkana, ljekara, profesora, naučnika. Iz perspektive regionalnih vlada, imamo sporadične izjave o prisilnom zaustavljanju emigracije kroz mjere koje niti su u duhu mobilnosti unutar EU-a, niti su provodive. Nikoga ko želi otići se neće moći zaustaviti, niti je to potrebno. Potrebno je naći način da ljudi ostaju ili da se vraćaju, a u tim naporima EU može pomoći. EU je duboko uložena u ovaj region i najbolje je pozicionirana da pomogne u daljnjem razvoju zapadnog Balkana. U tom smjeru bi trebala proširiti svoje sadašnje programe kako bi se konkretno usmjerila na pitanja povezana s emigracijom; i stimulirati kružne migracije između zemalja s najvećim udjelom iseljenika i ići dalje uspostavom programa mobilnosti. Migracije trenutno ne postoje u postojećim platformama suradnje između EU-a i zemalja zapadnog Balkana.

To može uključivati sponzorirano zapošljavanje, što bi moglo pomoći kružnim migracijama da postanu nova norma. Na primjer, osposobljavanje liječnika na sveučilištima i klinikama diljem EU-a daje mogućnost kvalificiranim radnicima da emigriraju i vrate se. Oni koji napuste regiju i dalje mogu doprinijeti lokalnoj znanstvenoj zajednici kroz istraživanja, obrazovanje i razmjene. Rezultat ne bi bio drukčiji od onoga što je irska kružna migracija u Ujedinjeno Kraljevstvo pomogla ostvariti, kako unutar tako i izvan članstva u EU. Uvođenje tih promjena pomoglo bi u održavanju i poboljšanju javnih usluga na zapadnom Balkanu, što bi izravno pridonijelo stabilnosti regije.

EU je također pomogla Irskoj na području obrazovanja. Kada se zemlja pridružila EU-u 1973. godine, samo 27.135 irskih učenika dostiglo je treću razinu obrazovanja. Do 2015. godine, nakon što je u najvećoj mogućoj mjeri iskoristila financijsku pomoć EU-a za obrazovanje, ta se brojka povećala na 173.649. Ukupno 6,5 milijardi eura iz Europskog socijalnog fonda temeljito je promijenilo stanje obrazovanja u Irskoj.

Zapravo, istraživanja pokazuju da je rastući dio migracija u EU kružan, jer se ljudi više puta vraćaju u svoju domovinu. Za Zapadni Balkan praktički ne postoji bolji način za vraćanje vještina i intelektualnih sposobnosti nego promicanjem kružne migracije. Širenje i promicanje ovog trenda na zapadnom Balkanu bit će korisno za sve.

  • Evidentno je da zemlje kao što su Hrvatska, pa čak i Slovenija, nisu uspjela zaustaviti ovaj proces, iako su već neko vrijeme članice Evropske unije. Zašto, na koji način zaustaviti emigraciju?

– Iluzija je da se emigracija može samo tako zaustaviti. Vidjeli smo na primjerima Rumunije, Bugarske, ali i Hrvatske da članstvo u EU nije nikakav garant prosperitetnoj budućnosti po automatizmu. Sve dok ne postoje normalni uslovi za život u regionu, to se neće promijeniti. Istina je da članstvo u EU može čak i ubrzati emigracije. Suprotno uobičajenom mišljenju – građani napuštaju regiju, ne samo zbog ekonomskih teškoća i sporog prijelaza, već i zbog složenijih razloga. Nedavna anketa u Hrvatskoj, koja se pridružila Europskoj uniji 2013., pokazala je da su najčešći pokretači emigracije korupcija, primitivizam, vjerski šovinizam i nacionalizam. Prema službenim statistikama, 36.436 ljudi napustilo je Hrvatsku u 2016. Od 2013. godine, kad je ušla u EU, Hrvatsku je napustilo 525 liječnika u dobi od 24 do 46 godina, a oko 1.215 liječnika se priprema za odlazak.

Najbolje što se može napraviti je raditi na stvaranju, poboljšanju uslova u regionu, kako bi oni koji možda razmišljaju o odlasku odlučili ostati, a oni koji su otišli možda imali razloga vratiti se.

Izvor: Al Jazeera