Vraća li korona kriza svjetske privrede na vlastito tlo

Kina, Tvornica
Razvijene su zemlje, kaže Filipović, i prije pandemije počele proces ograničavanja i sprječavanja kineskog uticaja (EPA)

Kada se prije nekoliko mjeseci korona virus počeo širiti svijetom, nije trebalo dugo da zarazi i svjetsku ekonomiju – uslijedile su do sada u povijesti neviđene restriktivne mjere u cilju obuzdavanja zdravstvene prijetnje, zbog čega se svijet našao u nezapamćenoj gospodarskoj blokadi koja je stmoglavila državne ekonomije.

Za mnoge ekonomije, realne procjene rasta početkom godine ‘preko noći’ su pale u vodu, situacije se okrenula naglavce i uslijedilo je ekspresno potonuće u duboke minuse, a mnogi upozoravaju da će se tek vidjeti koliko je duboko dno.

Mnogi su stručnjaci tada, između ostaloga, upozorili kako je sada jasno da je visokoglobalizirano svjetsko gospodarstvo, izrazito povezano globalnim lancima proizvodnje vrijednosti – što mu, inače, i omogućava da generira rast – s druge strane jednako izrazito neotporno i na krize koje nisu izazvane poremećajima u gospodarskim i financijskim politikama ili političkim prilikama.

Ostvarivanje namjera

Neki su ustvrdili da se ekonomski poremećaji uslijed neke krize, čak i kad je ona lokalna, automatski prenose na ostatak svijeta te da svaka zemlja stoga mora imati stratešku proizvodnju na svojem teritoriju, kako ovakve i slične krize ne bi izazvale izravan jak udar na pojedine ekonomije.

Problem nametanja netržišnih odluka

Razvijene su zemlje, ističe Filipović, i prije pandemije započele proces ograničavanja i sprječavanja kineskog utjecaja – u EU-u su to, primjerice, restrikcije na kupovinu tvrtki u EU-u, carine i tarife za uvoz čelika i slično, uvjetovanje pomoći slabije razvijenima time da smanje utjecaj Kine na svojem teritoriju.

Problem, naglašava, nastaje kada se u uvjetima otvorenog tržišnog gospodarstva pokušava proizvođačima nametnuti neke netržišne, administrativne odluke koje imaju negativni utjecaj na njihovo poslovanje.

“Kada je isti gore pomenuti Trump na sastanku krajem 2016. ili početkom 2017. okupio velike i značajne američke kompanije sa idejom da ih ‘natera’ da proizvodnju vrate u SAD i direktno prozvao iPhone koji se kompletno proizvodi u Kini, menadžer kompanije mu je odgovorio da će oni istog trena početi proizvodnju u SAD-u uz uslov da im Trumpova administracija plaća po svakom telefonu kolika je razlika u visini troškova proizvodnje između Kine i SAD-a”.

U međuvremenu, dolaze informacije iz nekih europskih zemalja upravo o namjeri smanjivanja ‘ovisnosti’ o drugima u tome smislu.

Milorad Filipović s Ekonomskog fakulteta u Beogradu kaže da je pandemija samo ubrzala i pokazala u punom potencijalu ono što je predsjednik SAD-a Donald Trump započeo prije četiri godine svojom izbornom parolom “SAD na prvom mjestu”.

Njegova namjera jačanja domaće ekonomije i pritisci za vraćanje na teritorij SAD-a proizvodnji koje su se ranije ‘iselile’, otišla je, navodi, toliko daleko da je 2018. započet trgovinski rat s Kinom, a ubrzo i s EU-om, što ponovno pokazuje da pravila igre kreiraju veliki i utjecajni igrači, a poštuju ih samo dok im to odgovara.

“Imamo nagoveštaje iz Nemačke, a ne tako otvoreno i iz drugih velikih zemalja EU, da će nastojati prvenstveno jačati domaće ekonomske kapacitete i smanjivati oslanjanje na zavisnost od isporuka sirovina i repromaterijala iz drugih, a pogotovo dalekih zemalja. Nema sumnje da će otvoreno ili prikriveno takve namere da se u budućem periodu ostvaruju, naročito za strateške artikle – energente, prehrambene proizvode, medicinsku opremu i lekove i slično – uz maksimalne restrikcije na izvoz inovativnih proizvodnji i tehnologija”, kaže Filipović.

Dodatni troškovi i konkurentnost

Neke se proizvodnje, kaže, mogu i moraju vratiti u matične zemlje, ali to će izazvati dodatne troškove koji će učiniti te ekonomije manje konkurentnima na globalnom tržištu.

“Kao reakcija na to i jačanje konkurencije pre svega Kine i drugih zemalja, može se očekivati jačanje tendencija ka zatvaranju tržišta, uvođenje novih carina, tarifa i drugih vancarinskih barijera slobodnoj trgovini itd. To će sigurno uticati i na brzinu oporavka i stope rasta svetske ekonomije u narednom periodu”.

Kada se govori o tome bi li i kako bi to manje i slabije razvijene europske zemlje, poput zemalja regije, mogle iskoristiti, navodi da je komparativna prednost u blizini tržišta, relativno solidnoj infrastrukturnoj povezanosti, solidno obučenoj i od EU standarda jeftinijoj radnoj snazi i te prednosti mogu donekle biti odlučujući čimbenik.

“Ali ne treba previše od toga očekivati, pre svega usled već pomenutih težnji ka većem oslanjanju na domaće snage, što je za očekivati”, zaključuje Filipović.

Hrvatski ekonomski analitičar Damir Novotny navodi da je globalizacija ekonomski fenomen koji je jačao koncem prošlog i posebno početkom ovog stoljeća te su ekonomije postale međuovisne.

Nezaustavljivi globalni procesi

Poduzeća iz razvijenih zemalja su svoje proizvodnje izmještale u zemlje s nižim troškovima, prvo istočne Europe i Južne Amerike, a potom u azijske zemlje poput Kine, Indije i slično.

Proces ubrzavanja globalizacije, ukazuje, nisu mogle zaustaviti sve dosadašnje krize, pa ni ona iz 2008. godine.

“Vrlo vjerojatno ova kriza koju je izazvala pandemija korona krize neće moći zaustaviti globalizacijske procese. Niti SAD može bez azijskih tržišta niti azijske zemlje bez SAD-a. SAD i EU su međusobno najveći trgovinski partneri, a slično je i s Australijom i Kinom”, kaže Novotny.

Brojni faktori ‘povratka’

Većina tvrtki sa Zapada, navodi Kulović, nije zadovoljna postignutom razinom kvalitete proizvoda u Kini, iako većina sklapa poluproizvode u pogonima, a ne postoji ni način kontrole dobavljača repromaterijala koji većinom ne ispunjavaju standard kvalitete koji tvrtke traže.

Također, nagli rast kineske ekonomije značajno slabi ekonomije drugih zemalja koje subvencioniraju matične tvrtke sa ciljem vraćanja proizvodnje ‘kući’, a na djelu je i pokušaj slabljenja kineske ekonomije povlačenjem proizvodnje i gašenjem proizvodnih postrojenja.

“Postoji opravdana potreba vraćanja proizvodnje ‘kući’ zbog značajnog smanjenja radne snage uzrokovane eksternalizacijom dijela proizvodnje. Također, kinesko tržište je daleko za mnoge kompanije koje žele proizvod ili uslugu odmah, čime rokovi isporuke značajno umanjuju efikasnost kompanija”.

Iako kritičari globalizacije tvrde da su upravo zbog globalizacijskih procesa ekonomije postale neotporne na šokove, smatra da njihovi argumenti nisu dovoljno snažni.

“Krize se se događale kao posljedice završetka jednog poslovnog (ekonomskog) ciklusa a ne zbog vanjskih ugroza. Drugim riječima, krize se su se događale i prije globalizacije. Zapravo, prva globalna ekonomska kriza je bila kriza iz 2009. godine, dok su preostalih 14 kriza u ekonomskoj povijesti bile lokalne”.

Globalizacija je, navodi, podjednako pomogla razvijenim zemljama kao i zemljama u razvoju i da se nisu dogodili globalizacijski procesi, Kina i azijske zemlje bi se ekonomski sporije razvijale, a razvijene zemlje bi ekonomski stagnirale, kao što je to bio slučaj u Japanu od 1990 – 2020. godine.

Obrnuta situacija 

EU sada, kaže, razmišlja o poticanju ulaganja u sekundarnom sektoru u svojim zemljama članicama, odnosno jačanju domaće proizvodnje na temeljima paradigme Industrija 4.0, kako bi se povećala konkurentnost europske industrije.

“Međutim, ova razmišljanja nisu potaknuta pandemijom, već potrebom povećavanja konkuretnosti u odnosu na SAD i Kinu. EU će vjerojatno nastojati obnoviti farmaceutsku industriju i jačati proizvodnju hrane, ali neće jačati radno intenzivne industrije. Te će industrije zasigurno ostati u zemljama s nižim troškovima, izvan EU-a”, zaključuje Novotny.

Dženan Kulović s Ekonomskog fakulteta u Zenici smtra kako nije pitanje je li globalna kriza otporna na lokalne krize, iako se tako čini, nego obratno – koliko je lokalna kriza otporna na globalnu krizu.

“Svijet danas predstavlja jedinstveno tržište koje povezuje brojne učesnike u globalnom vrijednosnom lancu koji nadilaze nacionalne granice. Da bi proizveli jedan proizvod mnoge kompanije dislociraju proizvodne pogone širom svijeta u cilju smanjenja troškova proizvodnje i postizanja niže prodajne cijene koja garantira stvaranje održive konkurentske prednosti. Pojava kriznog žarišta uzrokovanog korona virusom u Kini vrlo brzo je zahvatila druge ekonomije zahvaljujući umreženim globalnim lancima vrijednosti. Bilo gdje u svijetu da se desio krizni embrion efekti bi bili isti”, kaže Kulović.

Pitanje zavisnosti

Udio kineske ekonomije u svijetu se drastično se povećao i Kina je, kaže, danas najveći svjetski izvoznik, odnosno, ‘svjetska fabrika’ u kojoj se sklapaju proizvodi svjetskih proizvođača.

“Među povoljnijim svjetskim oazama dugo godina bez premca je bilo kinesko tržište koje je privuklo brojne investitore koji su zbog povoljnog poslovnog okruženja veliki dio svojih proizvodnih kapaciteta prenosili u Kinu. Takav odnos značajno je doprinio povećanju kineske nacionalne konkurentnosti što je promijenilo imidž Kine u globalnim razmjerama. Danas je percepcija kineskih proizvoda daleko od lošeg, nekvalitetnog, ružnog, jeftinog i svega drugog što je godinama u sjenu bacalo višestoljetnu bogatu kinesku kulturu trgovine”.

Iako su učinci korona virusa doprinijeli prekidu globalnih lanaca opskrbe te ugrozili konkurentnost brojnih globalnih igrača, smatra da ovisnost drugih svjetskih ekonomija o Kini općenito nije prevelika.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

“To možemo ilustrovati primjerom jedne evropske kompanije. Uzmimo za primjer dizajnerski kaiš, za koji troškovi proizvodnje u kineskoj tvornici mogu biti 10 dolara. Tvornica europskom dizajneru naplaćuje 43 dolara, a zatim dizajnerske prodavnice prodaju kupcima za 825 dolara. Kineska tvornica ostvaruje profit od proizvodnje, ali dobiva manje od 10 posto prodajne cijene, pri čemu najveći dio prihoda – i dobit – ostaje u Europi. Iako se trgovina preradom bilježi na kineskoj strani, odnosno kao izvoz u Evropu, više koristi proizlazi za evropske zemlje”.

Najveći problem, navodi, za europske ekonomije ili američku ekonomiju nastaje upravo prekidanjem globalnog lanca vrijednosti, a treba imati na umu i da percepcija krize u Kini nije ista kao percepcija krize u Europi.

Povlačenje i gašenje

“Na primjer, tokom pandemije tržište prodaje novih automobila u Evropi je zamrlo, dok je u Kini neočekivano buknulo. Kinezi nisu koristili javni prevoz jer su zdravlje stavili na prvo mjesto, a Evropljani su izabrali skoro potpunu obustavu kretanja. Proizvođači autombila koji imaju proizvodne pogone u Kini profitirali su na kineskom tržištu, a opstanak doveli pod znak pitanja na evropskom tržištu”.

Ipak, zbog povećanja životnog standarda, cijene radne snage, visokih troškova repromaterijala i brojnih drugih čimbenika, većina globalnih i multinacionalnih kompanija, kaže, povlači ili gasi svoje proizvodne pogone u Kini.

No, u svakom slučaju, tvrtke, kaže, nikada neće povući cjelokupnu proizvodnju iz Kine, nego će otkrivati nova tržišta koja nude povoljnije uvjete za proizvodnju proizvoda.

“Također, većina zemalja danas ovisi o kineskoj ekonomiji, što izravno utiče na odluku o povlačenju proizvodnje”, zaključuje Kulović.

Izvor: Al Jazeera