Vožnja će biti drugačija iz temelja

Automobili već znaju kojom će brzinom voziti i koji će razmak održavati (Ustupljeno Al Jazeeri)

Piše: Almir Grebović

Šta je to užitak u vožnji? Možemo li ga konačno tumačiti isto danas i prije, naprimjer, 30 godina? U vožnji različito uživaju muškarci i žene, različito uživaju mladi i stari, različito uživaju profesionalni vozač i amateri i konačno u vožnji različito uživamo ujutro ili popodne ili zimi ili ljeti. Užitak u vožnji? Da, opet upitnik. Zbog čega neki ljudi neizmjerno uživaju u brzoj vožnji, ali isključivo kad sami sebi „proizvedu“ tu brzinu, a opet neki isključivo u glatkoj i udobnoj vožnji, u kojoj, zapravo, i ne osjete da se kreću? Sto ljudi – sto ćudi, rekli bi u našem narodu.

A šta je vožnja? Opet, naravno, upitnik. Vožnja je od pamtivijeka potreba ljudi da se sa što manje napora „prebace“ sa jednog mjesta na drugo koristeći neko prevozno sredstvo. Pješice bi to bilo najteže. Dugo traje i iziskuje puno energije, pa ponekad samo prebacivanje ili takvo putovanje gubi smisao.

Voziti se možemo i konjskom zapregom, ali i avionom. Kažu, konačno, da je ljudska ljenost tehnološki pokretač čovječanstva. Otud i točak! Otud i sva silna pomagala koja zamjenjuju čovjekov rad. Zašto ići pješice, kad možemo i automobilom, vozom, avionom…

Zašto ustati i upaliti televizor kad imamo daljinski upravljač i, konačno, zašto otići do poštanskog sandučića i poslati pismo, kad sa svog „telefona“ jednostavno možemo poslati elektronsku poruku i pritom biti udobno zavaljeni u fotelji.  

Zašto, konačno, voziti automobil i okretati volan i usput još obavljati gomilu poslova da bi se ta hrpa lima i plastike pokretala uopšte? Zato što još ne može drugačije. Barem ne masovno. A postoje i oni koji baš uživaju u tome.

Brzo privikavanje na olakšice

A šta je to drugačije? Drugačije je definitivno nešto što će doći i to vrlo brzo i putovanje cestom izmijeniti iz temelja. Za deset ili za dvadeset godina potpuno ćemo drugačije gledati na to. Drugačiji će biti i „užitak“. Kompletna priča o „manuelnom“ užitku u vožnji pašće onog momenta kad u svoj automobil budete ulazili potpuno rasterećeni i kad prestanete razmišljati o naporima koji vas čekaju iza upravljača. Približnu paralelu mogli bismo povući sa ručnim i automatskim mjenjačima.

Većina Evropljana prije dvadeset ili trideset godina u svom automobilu nije htjela automatski mjenjač. Svi su se htjeli boriti sa tamo nekakvom polugom koja je „izrasla“ iz poda automobila i za kojom treba posezati svakih nekoliko sekundi. Ali to, naravno, nije sve. Uvijek kad bi pomislili da treba posegnuti za tom neuglednom „štangom“, trebalo je lijevom nogom, tamo negdje ispod, pritisnuti tamo neku polugu. Iz ove perspektive, to je danas krajnje zaostalo. Da biste vozili auto, u svakom trenutku morate imati punu koncentraciju na to kako automobil funkcioniše i non-stop posezati za nekim polugama, ručkama, palicama… Da, i ona neizbježna: „Sa automatikom se gubi pravi osjećaj vožnje!“ Hm… Danas smo, ipak, postali još ljenji, pa sve više i kao Evropljani prihatamo taj izvorni američki proizvod – mjenjač za kojim ne moramo posezati tako često.

Pa i takozvana „ručna kočnica“. I ona je pretrpjela takvu evoluciju da je sve rjeđe viđamo i u jeftinijim automobilima. I ona je na dugme, mada su vlasnici modernih automobila već potpuno zaboravili na nju. A zašto bi je se uopšte i sjećali? Kome to treba? Naravno da nam treba, ali zar moramo znati da ona uopšte postoji. Samo nek’ je tu i nek’ ima punu funkciju.

Slično je i sa brisačima. Zbog čega voditi računa o njihovom aktiviranju? Neka oni samo obave posao. Zbog čega voditi računa o svjetlima? Neka se i ona sama „pale“ kad osjete da je tama.

U današnjim automobilima su desetine sličnih sistema, koji nam jednostavno pomažu i koji nas vremenom uljuljkaju do te mjere da jednostavno zaboravimo da postoje.

Tako će za nekoliko godina biti i sa volanom i sa ključem, i sa kočnicom i sa gasom, a o papučici kvačila i o tamo nekoj ružnoj šipki koja je izrasla iz poda da i ne govorimo. 

Autonomna vozila su itekakva stvarnost. Nauka i tehnologija su za sada na dobrom putu, a trenutno evropskim cestama krstare stotine takvih eksperimentalnih automobila. Ipak, gotovo svi su iz sigurnosnih i iz zakonskih razloga sa vozačem.

Ama baš svi evropski, američki i japanski proizvođači automobila su u fazi razvoja vlastitog sistema, no veliki problem leži u neusklađenim standardima. Na cesti kroz deset godina, kad autonomna vozila budu ravnopravno krstarila sa današnjim uobičajenim automobilima, mora vladati apsolutni sklad.

Kamioni zakoračili u budućnost

Proizvođači kamiona su, čini se, otišli najdalje i već uspostavili zajedničke standarde. Već se eksperimentiše sa kolonama kamiona koji će sami krstariti svjetskim drumovima i koji će se uredno sami dovoziti do kapija skladišta ili tvornica. Tek onda će ih preuzimati vozači koji će raditi finalne manevre za utovar ili za istovar i kamione opet samo dovoziti do metalnih kapija, odakle će oni samostalno i sasvim sigurno nastavljati putovanje do novog odredišta.

Tek kad se sa takvim vozilima uspostavi potpuni sklad, nestaće i statistike o saobraćajnim nesrećama i poginulim i povrijeđenim. Praktično, sistem neće dozvoljavati kršenje propisa.

I trenutni zakoni koji vrijede u svim državama zamišljeni su i napravljeni tako da ukoliko se poštuju ne može doći ni do sudara ni do pogibije bilo kojeg učesnika u saobraćaju. Dakle, problem nikad nije ni bio u propisima, nego u njihovom poštovanju, a kompleksni elektronski sistemi će biti „naučeni“ isključivo na poštovanje propisa. 

Protivnici ovih sistema kažu da će se time potpuno izgubiti draž vožnje. Ipak, vožnja i nije zamišljena da pruža bilo kakvu draž, nego da čovjeka i robu za što manje vremena i za što manje novaca preveze do odredišta. Po mogućnosti, naravno, što sigurnije.  

Za sada je teško shvatiti kako bi to na kraju sve trebalo funkcionisati.

Vožnja će definitivno ostati, ali užici neće biti isti.

Izvor: Al Jazeera