Volja koja osvaja planine

'Kako se sve više približavam vrhu, uvijek postavim sam sebi pitanje - da li sam ja ovo sve uspio preći?' (Al Jazeera)

Piše: Hadis Kurtović

„Davno je to bilo, ne sjećam se, kažu mi moji: oteo si se ocu iz ruku i direktno pod auto. Imao sam 2,5 godine, i tom prilikom zadobio teški potres mozga. U komi sam proveo dva mjeseca, nakon buđenja iz kome uslijedila je duga i mukotrpna borba za život“, priča Zlatan Alagić, 27-godišnji mladić iz Bihaća.

Nakon saobraćajne nesreće Zlatanu je ustanovljena dijagnoza hemiparesis cerebralis – oštećenje cijele jedne strane tijela.

„Pošto je bio rat, bilo je teško nastaviti bilo kakvo liječenje, ali ipak, nekako sam uspio otići u Fojnicu, gdje sam proveo dvije godine, totalno nepokretan i nisam govorio. Tu su uslijedile brojne terapije i vježbe, potom sam bio šest mjeseci u Sarajevu, da bih nakon toga bio prebačen u lječilište Gata (kod Bihaća), gdje ostajem sve do završetka rata – na intezivnim terapijama“, prisjeća se Zlatan.

S obzirom da je zadobio teški potres mozga i oštećenje centra za pokret, oporavak je tekao sporo uz minimalan napredak. Dva puta godišnje ide na terapije u Fojnicu. Velikim naporom uspio je da progovori i prohoda. I danas ima poteškoće prilikom hodanja, ali ih uspješno savladava.

Uprkos pomenutim oštećenjima, Zlatan se uspinje na mnogobrojne planine te pješači po cijeloj Bosni i Hercegovini.

Osim toga, Zlatan je uspješno završio srednju školu i apsolvent je bosanskog jezika i književnosti na Univerzitetu u Bihaću. Član je mnogobrojnih sekcija i nevladinih udruženja, a u volonterskom centru je aktivan član već osam godina. U slobodno vrijeme izrađuje makete od šibica.

Savladavanje ‘nesavladivog’

„U nedostatku opreme i dvorane profesor Tjelesnog i zdravstvenog odgoja u srednjoj školi često nas je vodio na planinu. Tad mi se javila velika ljubav prema samoj prirodi i planini. Prvo sam mislio da je to nesavladiva disciplina za mene, međutim nakon prvog uspona moj stav se sasvim promijenio“, prisjeća se Zlatan prvih pokušaja dužeg hodanja nakon nesreće.

Dug je spisak planina koje je Zlatan uspio osvojiti. Među njima su Plješevica, Vlašić, Mulež, Udrč, Cincar, Jahorina, Trebević, Bjelašnica, Igman…

Na pitanje, kakav je osjećaj osvojiti vrh, Zlatan kaže:

„Kada imaš želju i volju ništa nije teško. Nije teško pogotovo ako znaš da ćeš imati od toga koristi. Krećeš polako u pripreme, a kasnije i na pohode jer znaš da imaš ekipu koja je uvijek tu za tebe, ako ti nešto zatreba. Polako krećeš u uspone. Nosiš onoliko hrane i vode koliko ti je potrebno za određeni uspon, te adekvatnu opremu. Penješ se prema vrhu uz povremena zastajkivanja kako bi određene trenutke zabilježio fotoaparatom kao uspomenu, a usput praviš i selfije. Kako se sve više približavam vrhu, uvijek postavim sam sebi pitanje – da li sam ja ovo sve uspio preći?“.

Peti put na Maršu mira

Od marševa u kojima je učestvovao, ističe marš ‘Ljutočka dolino, nikad ne zaboravi’, ‘Rotary kanjon’, zatim ‘Marš mira Nezuk – Potočari’, koji je ujedno najzahtjevniji i najduži (100 kilometara) kojeg je uspješno završio.

„Marš mira sam prepješačio već pet puta, s tim da prije nisam pješačio cijelu rutu. Ove godine sam uspio prepješačiti cijeli marš bez ikakvih poteškoća. Što se tiče same pripreme za marš, pripremao sam se 45 dana, s tim da sam svaki dan, bilo po gradu, bilo po planini, prelazio dnevno 20–25 kilometara. Tako sam i stekao dobru kondiciju te ove godine uspio dovršiti ga u cijelosti“, navodi Zlatan.

Zlatanov pomoćnik na ovim poduhvatima i prijatelj Elvir Muslić, predsjednik Planinarskog društva Horizont, se prisjeća: „Zlatan se javio prije pet godina sa željom da ide s nama na ‘Marš mira Nezuk – Potočari’. Kao osoba s invaliditetom Zlatan me jako pozitivno iznenadio svojim gestom i željom za odlaskom u Srebrenicu. Pomalo se plašio trodnevnog pješačenja, ali sam ga ohrabrio, rekavši mu da u svakom momentu ima podršku logistike, da u svakom momentu u slučaju njegovog odustajanja logistička podrška ga kupi i vozi na sljedeći kamp, i on pristane“, kaže Muslić.

„U početku jeste bilo teško. Teško i njemu ali i nama, mora se priznati. Njemu sigurno teže. Naša pomoć njemu pri hodanju uglavnom se svodi na pomoć kod zahtjevnijih staza, etapa ili dijelu staze. Kako je vrijeme prolazilo, Zlaja sve više zagriza u svijet planinarenja, a ponajviše u zadnjih godinu dana. Svojim aktivnim djelovanjem pomaže mnogo sebi, ali i nama, koji mu pomažemo prilikom planinarenja“, dodaje.

Maglić mora pasti

Najviši vrh koji je Zlatan do sada uspeo je Cincar (2.006 m.n.v.). Kaže, još mu samo nedostaje 380 metara do najvišeg vrha u Bosni i Hercegovini – Maglića (2.386 m.n.v.). Za taj vrh, Zlatan se već priprema uz pomoć svojih prijatelja planinara.

„Maglić, najviši vrh naše države, definitivno Zlatan zaslužuje. Ja sam mu rekao pomoći i stavili smo svi u Horizontu sebi za obavezu pomoći mu. Pomalo smo počeli s pripremama, Zlatan redovno planinari i osvaja vrhove. Prilično mu dobro ide, na dobrom je putu, kondiciono je puno napredovao, još malo uvježbavanja tehnika, više korištenja štapa za hodanje i – Maglić može pasti. Njemu će više predstavljati napor silazaka nego uspon na sami vrh, ali ćemo mi to zajedničkim snagama uvježbati“, kaže Muslić, a Zlatan dodaje: 

„Životni cilj mi je da dovršim pripreme za uspon na Maglić i konačno ga osvojim, te da završim fakultet, uzmem diplomu, i napišem knjigu (autobiografski roman) u kojoj ću opisati svoju borbu sa invaliditetom, koja je nastala kao posljedica teške saobraćajne nesreće.“

Izvor: Al Jazeera