Vojvodina nije Katalonija

Na novosadskim ulicama povremeno se znaju pojaviti i hibridne zastave Katalonije i Vojvodine (Ustupljeno Al Jazeeri)

Na dan referenduma u Kataloniji, u više vojvođanskih mesta osvanuli su grafiti “Vojvodina = Katalonija”, uz ilustraciju katalonske zastave.

Ranije, slične grafite potpisivala je organizacija koja sebe naziva “Mlada Vojvodina”.

Lider Lige socijaldemokrata Vojvodine Nenad Čanak na dan referenduma bio je u privatnoj poseti Barseloni i sreo se sa predsednicom Parlamenta regiona Karme Forcadel.

Ni Vlada Srbije nije propustila šansu da podrži Madrid u nastojanju da ne prizna katalonski referendum, a Vučić da likuje nad EU da je “mečka zakucala na njihova vrata”.

Za Vladu Srbije je – “Kosovo = Katalonija”.   

Prespavana revolucija

Bez obzira na želje, u realnosti znak jednakosti sa Katalonijom nemoguće je postaviti ni u slučaju Vojvodine, ni u slučaju Kosova.

Na prošlogodišnjim lokalnim izborima Srpska napredna stranka u Vojvodini je osvojila vlast u svih 45 opština i gradova. Ista Liga socijaldemokrata Vojvodine tada je zabeležila jedan od svojih gorih rezultata.

Od vojvođanskih organizacija koje zagovaraju ideju “Vojvodina republika” i federalizaciju Srbije, lokalna koalicija “Vojvođanska tolerancija”, koja okuplja manje stranke i organizacije, tada je bila među onima koji su dobili najmanje glasova – svega pola procenta, odnosno oko 5.000 (od preko 1,7 miliona birača u pokrajini).

Istraživanja javnog mnjenja u vezi statusa Vojvodine ne rade se često, a ono iz 2011. koje je samo u Novom Sadu radila agencija SCAN pokazuje da građani ne želi nezavisnost pokrajine. Prema tom istraživanju svega oko pet odsto stanovnika glavnog grada pokrajine “podržava samostalnost Vojvodine”, oko četiri odsto ispitanika vidi Vojvodinu kao “republiku u saveznoj državi” Srbiji, a oko 16 odsto podržava “autonomiju po modelu iz 1974. godine”. Najviše je bilo onih koji su za “više autonomije” – oko 34 odsto, što je za tako ozbiljno pitanje ipak skroman rezultat. 

Osporavanje dve trećine odredbi Statuta Vojvodine od strane Ustavnog suda Srbije 2012/13. godine samo je bio početak revanšističkog čina bivših radikala nad nekad, kao Katalonijom, bogatijom regijom bivše Jugoslavije, kakva je bila SAP Vojvodina.

Reakcija na tu tihu “jogurt 2 revoluciju” izostala je kako u pokrajini, tako i na međunarodnom nivou. Čak ni ugledna organizacija Freedom House u svojim izveštajima monitoringa demokratije od 2013. do 2015. ne beleži nikakve promene po pitanju pojačane centralizacije Srbije.

Autori deklaracija – isti

Izvan marketinga, priča o vojvođanskom separatizmu je potpuno besmislena. Ne manje je besmisleno i to što Vlada Srbije pitanje Kosova upoređuje sa svakom teritorijalnom promenom u Evropi.

Kosovo je slučaj masovnog maltretiranja i proterivanja građana Srbije albanske nacionalnosti, koje je rezolucijama Ujedinjenih nacija 1998. potvrdila i sama Rusija.

Međutim, marketinško pitanje borbe protiv “vojvođanskog separatizma” poslednjih godina je važnije vlastima, nego pokrajinskoj opoziciji. Vojvodina i vojvođanski separatizam je tu samo da se zamažu oči i zameni teza u vezi mnogo većih planova mogućeg prekrajanja granica na Balkanu.

Ne treba imati iluziju da nacionalističke elite u Beogradu i Banjaluci neće iskoristiti pitanje Katalonije i slične probleme za nastavak svojih iz devedesetih nezavršenih planova. Stoga, najveća opasnost od separatizma na prostoru bivše Jugoslavije danas dolazi od onih koji spremaju tendenciozni dokument – Deklaraciju o opstanku srpske nacije.

Deklaracija, koja bi trebalo da u novembru bude predstavljena u parlamentima Srbije i Republike Srpske, mnoge podseća na famu u vezi Memoranduma SANU iz osamdesetih. Iako predstavnici srpske vlade kažu da se radi samo o očuvanju jezika i kulture, dok god takve deklaracije pišu oni koji se nisu ogradili od zločina devedesetih, a čiji je odnos prema Dejtonskom i Briselskom sporazumu upitan, tu za brigu postoje ozbiljni razlozi.

Novi model

Iako je projekat jedinstvene države za etničke Srbe na Balkanu (pa kako je ko zvao – “svi Srbi u jednoj Jugoslaviji” ili “Velika Srbija”) poražen devedesetih, traži se novi model da, kada se za to steknu uslovi, ponovo okupi sve “srpske zemlje”.

Rusija je jedan od indirektnih podstrekača takvih ideja. Ona ohrabruje srpske nacionaliste da odbace bilo koju odgovornost za ratove na prostoru bivše Jugoslavije (pa čak i onu za koju je Međunarodni tribunal u Hagu izrekao presude) i pozivaju na reviziju granica.

Pojedini stručnjaci smatraju da pomenuta Deklaracija treba da prizove mogućnost da Republika Srpska bude kompenzacija za Kosovo.

Koalicija na vlasti u Srbiji bi ovo mogla da shvati kao “popravni ispit”, a Aleksandar Vučić i Ivica Dačić se sada ne zaleću kao njihovi bivši šefovi Vojislav Šešelj i Slobodan Milošević.

Iako mnogim analitičarima politika Beograda prema regionu izgleda “šizofreno”, sa Zapadom i međunarodnom zajednicom Srbija je sada mnogo opreznija: Vučić je u ulozi “dobrog momka”, koji se grli sa Izetbegovićem i rukuje sa Tačijem, dok “loši momci” – Dodik i Dačić – spremaju referendumu o nezavisnosti Republike Srpske i “razgraničavaju”, odnosno u metaforama uvijeno podižu staru temu o podeli Kosova.

Sledeće, 2018. godine obeležavaju se dve važne godišnjice vezane za “integraciju” Vojvodine u Srbiju. Prvi je 30 godina od “jogurt revolucije” i početka raspada SFRJ, a druga – stota godišnjica i verovatno velika ceremonija povodom prisajedinjenja bivše austrougarske Vojvodine Kraljevini Srbiji. 

Način obeležavanja tih događaja i poruke sa njih biće dobar indikator toga kakve ideje i istorijska iskustva podržavaju nacionalističke strukture u Beogradu za neko novo rešavanje “srpskog pitanja” u regionu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera