Oglasi

Vojnović: Za slovensku desnicu samo su Hitler i Staljin veći zločinci od Tita

Mrziti Jugoslaviju i bojati se stranaca stvari su koje tište današnju Sloveniju, kaže pisac Goran Vojnović.
Strah od stranaca proizvodi politikaAl Jazeera

Nagrađivani slovenski pisac, scenarist i režiser Goran Vojnović gost je festivala književnosti Bookstan u Sarajevu, na kojem predstavlja svoje pisanje, koje književna kritika, bez izuzetka, opisuje kao raznorodno, ali usmjereno prema grupi posebnih tema. Vojnovićevo umjetničko stvaralaštvo obilježeno je njegovom ulogom "stranca" u slovenskoj kulturi i potrebi da bude glas ljudi sa nacionalne i etničke margine koji imaju želju i potrebu progovoriti o problemima svoga identiteta.

Vojnović je na prostorima bivše Jugoslavije postao poznat svojim romanom Čefurji raus, nakon čega razvija bogatu književnu karijeru. Roman Jugoslavija, moja domovina nastavak je njegove potrage za pitanjima kolektivnog i individualnog identiteta u uslovima kada se ideološki okviri društvene zajednice raspadaju, a pojedinac postaje žrtva društveno-političkih previranja.

Vojnovića književna kritika opisuje kao pisca koji je spremno, hrabro i odlučno krenuo u bitku protiv društvenih tabua i stereotipa, a njegovu književnost hvale kao kompleksnu i fleksibilnu, jer posjeduje originalnu izražajnu snagu.

Kritičar nacionalizama i rigidnih shvatanja historije, Vojnović bez ustručavanja govori o problemima s kojima se slovensko društvo danas susreće i prijeporima koji se vode u političkom forumu zemlje.

  • Na prostoru bivše Jugoslavije postali ste poznati nakon objavljivanja romana Čefurji raus. Tema romana je aktualnija danas nego u vrijeme kada je roman napisan i objavljen, jer se osjeća strašna netrepeljivost prema strancima u Sloveniji i cijeloj Evropi. Koliko je ovaj svijet strašan kada sadržaji i teme vašeg romana imaju tako sablasno proročku konotaciju?

- Sigurno, ovo vrijeme sada puno je lošije od vremena od prije par godina. U jednom trenutku mi se činilo da je ono o čemu sam pisao u romanu čak nekako pregrubo za stvarnost koja je bila tada oko 2010. godine u Sloveniji. I da roman govori u nekom prošlom vremenu. Međutim, kada se knjiga prevodila, vidio sam da je tema aktuelna u Švedskoj, da je ljudi razumiju i povezuju sa njihovom stvarnošću, i već sam tada pomislio da to nije toliko vezano za jedan određeni prostor, bez obzira koliko ona bila opisivala jedno tačno vrijeme i prostor. A onda se taj neki moj osjećaj potvrdio. Jednostavno, došlo je do onoga na šta sam ja stvarno upozoravao - da će prava slika našeg svijeta i naš istinski odnos prema drugom, prema čefurima, prema došljacima, da će se pokazati onoga trenutka kada došljaci ne budu tako bliski kao što su to bili Bosanci, Srbi i Hrvati, nego kada budu dolazili sa drugih kontinenata.

Ovaj izbjeglički val koji je prošao kroz Sloveniju pokazao je koliko je tog straha i koliko je tih predrasuda. Dovoljno je bilo samo da čefuri prestanu biti čefuri - što su prije bili Bosanci - i postanu muslimani iz Sirije, iz Bangladeša, iz Afrike. To je jedan svijet u kome trenutno živimo i iskren je u svim svojim strahovima i možda je čak, na neki način, dobro došlo da vidimo ko smo i šta smo. Do prije par godina je to bilo prisutno, ali nekako smo sami sebe uvjeravali da smo bolji nego to uistinu jesmo.

  • Odakle dolazi ta mržnja i taj strah? Je li to neka iracionalna pobuda strahovanje od svega stranog ili ima nekog razumnog utemeljenja u bojazni da će stranci preoteti kulturu domicilnog stanovništva?

- Ako govorimo o nekom našem regionu koji ima jako malo iskustva, počevši od Slovenije, sa istinskim strancima. Mi smo kao o strancima govorili o ljudima s kojima smo živjeli u istoj državi toliko godina, čiji smo jezik razumjeli i gdje su razlike bile istinski male. A o ljudima koji dolaze iz druge kulture, govore nerazumljivim jezikom i o kojima jako malo znamo, mi nismo imali nekog iskustva. Stvorili su se u jednom trenutku idealni uslovi za strah. Neko ko živi u Sloveniji dosta idiličan život i odrezan je od stvarnosti najednom čuje da u zemlju ulaze hiljade i hiljade izbjeglica iz nekog afričkog ili azijskog, ili ko zna kakvog svijeta. Ja mogu razumjeti da tog čovjeka u tom trenutku hvata panika. Za to je kriva politika utoliko što, umjesto da taj strah smiruje, da ljude koji su bez iskustva i koji logički nekako na takve brojeve i takvu vanrednu situaciju reagiraju strahom, ona je iskoristila svoj trenutak i počela da taj strah iskorištava.

Mislim da ne možemo ljudima zamjerati ako se plaše nečega o čemu ne znaju ništa, ako se plaše neke vanredne situacije, jer to se desilo i od tada, pa čak i otprije sve što se desi, bez obzira koliko bilo malo, samo se preuveličava. I teroristički napad, bez obzira da li se to dešava u Londonu ili u Parizu, mislim da sve zajedno to nije istinski veliko, mislim - nismo ratna zona. U Meksiku zbog droge umire puno više ljudi, ali taj strah ostaje bez obzira što je balkanska ruta zatvorena i zaustavljena i prekinuta. Strah se njeguje i taj je strah i dalje prisutan. U tom pogledu mislim da politika, čak i ova koja nije htjela da iskorištava situaciju, nije odigrala svoju ulogu, znači nije razmišljala o tome da je veći problem od svih izbjeglica upravo ta neka atmosfera straha, atmosfera u kojoj se stvara mržnja i netrpeljivost. To je ono što ostaje i onda kada izbjeglice dolaze jedan po jedan, a ne u hiljadama.

  • Slovenija je početkom devedesetih odlučila ljude sa prostora bivše Jugoslavije učiniti zakonski, politički, administrativno i društveno nevidljivim - da im se oduzme državljanstvo, da ih se izbriše. Oduzimanjem građanskih prava, Slovenija je pokazala da nije baš spremna dosljedno implementirati evropske i demokratske vrijednosti.

- To je ono što mene boli. Slovenija je mala zemlja i Slovenci su mali narod koji u svojoj istoriji nema velikih mrlja. Nikada nikoga Slovenija nije napala ili okupirala, nikakvog razloga da osjeti ikakvu grižnju savjesti prema ikome do tog jednog trenutka, potpuno nepotrebnog.  Kada se slučaj sagleda, to je bilo nepotrebno u trenutku kada se to dogodilo 1992, kada se izbrisalo toliko i toliko ljudi, ali je još veći zločin nerješavanje tog osnovnog problema.

Znači, ako još nekako možete opravdati u onoj situaciji neizvjesnosti 1992. u državi koja tek nastaje, u nekom nacionalističkom zanosu da se uradila jedna greška, da se dopustilo da se desi nešto što je istinski rasistički. Ne možete nikako prodavati nerješavanje tog problema godinama i godinama. To je ono što istinski boli, jer kažem to je najveća mrlja slovenske države, a na neki način možda i slovenskog naroda. Mene boli da politika i cijelo slovensko društvo nisu smogli snage da kažu - jesmo pogriješili, ali tu mrlju bismo da saperemo sa sebe, da to riješimo.

  • Velika tema Vaše književnosti je pitanje identiteta.  Šta znači biti stranac, biti drugačijeg etničkog, religijskog i rasnog porijekla danas u Sloveniji ili u Evropi? Kako ste Vi podnosili činjenicu da Vas neko proglasi drugačijim iz nekakvog potpunog 'bedastog' razloga?

- U Sloveniji, mislim i u regiji, problem je to što u stvari nismo izgradili neki građanski identitet. Da ti pripadaš jednom prostoru i državi bez obzira na svoju nacionalnost i porijeklo, da možeš biti Slovenac, kao što možeš biti Amerikanac ili Francuz. Da još uvijek razlikujemo u Sloveniji postojanje Slovenaca i neslovenaca, bez obzira što smo svi građani iste zemlje. Ovdje još uvijek živimo nekako u devedesetim, pa je ostalo iz tog nacionalističkog zanosa da možeš pripadati isključivo jednom prostoru. Da je tvoja kultura isključivo jedna i da je ta kultura određena državnim granicama. To je nekako nemoguće.

Jednostavno, ja razumijem da neko pripada jednom kulturnom prostoru, jednoj naciji, jednoj vjeri, ali isto tako u današnjem svijetu jednostavno treba da mnogi ljudi pripadaju mnogim prostorima i mnogim kulturama i mnogim jezicima. Jednostavno, da se dopusti ta sloboda nekih kompleksnih identiteta i da se shvati da identitet nije isključivo nacionalan, ili, još gore jednonacionalan. Ljudski identitet je nešto živo, nešto što se mijenja i razvija, nešto jako kompleksno i da je svođenje nekoga na njegov nacionalni identitet, na neki način, zločin prema čovjeku. To je ograničavanje čovjeka na jednu njegovu malu i nebitnu komponentu.

  • Tema Vaših romana je i Jugoslavija. Obojica smo rođeni u toj zemlji, naši roditelji su rođeni u toj zemlji, a u vašem konkretnom slučaju, Vas možda i ne bi bilo da nije bilo Jugoslavije. Kako to da danas postoji tolika mržnja prema zemlji, koja je živjela ideju multikulturalizma, a vidimo da se danas iste te vrijednosti u Evropi promoviraju kao vrhunaravne?

- Pa postoje krajnosti - jedna je mržnja koja postoji, a druga je idealiziranje te zemlje. Što je meni potpuno razumljivo u Bosni, gdje je situacija teška, ili u Makedoniji, gdje su ljudi istinski, bar većina, živjeli bolje nekada nego danas. U Sloveniji se ipak, ruku na srce, danas živi potpuno solidnim životom i nema potrebe za nekim pretjeranim idealiziranjem države koja jeste promovirala određene vrijednosti, ali nikako nije bila, kao ni bilo koja druga država, idealna. Neki su ljudi živjeli u njoj bolje, a neki lošije.

Te multikulturalne vrijednosti su bile na površini, a ispod površine je bilo puno netolerancije i mržnje. Njen politički sustav nimalo nije stvar na koju bi čovjek mogao biti ponosan. Jugoslavija je imala stvari koje treba hvaliti, ali i stvari koje treba kritikovati i na nju ne možemo gledati crno - bijelo. Idealiziranje i demoniziranje Jugoslavije je nedopustivo. Tu ja negdje vidim problem, jer je istinska debata o Jugoslaviji u današnje vrijeme izuzetno zanimljiva, jer imamo Evropu koja promovira multikulturalizam na površini, a ispod površine imamo zemlje poput Mađarske koja, bez obzira što je u Evropskoj uniji, promovira potpuno drugačije vrijednosti.

Tim putem idu i druge evropske države, znači dešava se nešto slično što se dešavalo sa Jugoslavijom. Debata postaje sigurno zanimljiva, ali mislim na način kojim se sada u Sloveniji forsira debata o slikanju prošlosti crno-bijelo - u smislu je li Tito bio heroj ili zločinac, vrijeđaju se svi koji bi ozbiljno razmišljali o prošlosti i koji o njoj barem nešto znaju. Sve njih na neki način ta crno-bijela debata i pojednostavljivanje slike vrijeđa, ali to nekoj politici prolazi. U Sloveniji, nažalost, moram da kažem, sve više je ta slika crnja ili sve bjelja.

  • Kada već spominjete Josipa Broza Tita i debate koje se vode u Sloveniji o njemu, moram postaviti sljedeće pitanje - kakav je stav o njemu u Sloveniji i naslijeđu socijalističke Slovenije, ili o Edvardu Kardelju, koji je bio najbliži Titov saradnik i koji je ideološki izmislio samoupravni socijalizam i političku platformu za djelovanje Komunističke partije Jugoslavije?

- Nema u Sloveniji jedan stav o Titu. Radikalna desnica jako agresivno promovira sliku Tita kao najvećeg, ili jednog od najvećih zločinaca - jer nisu još došli do toga da je on veći zločinac od Hitlera ili Staljina, ali idu u tom pravcu. Drugi, možda čak jedan dio politike, normalno nasljednici te Komunističke partije, nekako pokušavaju osvijetliti ono što je bilo dobro i Kardelja i Tita i što su bile dobre ideje koje bi nam dobro došle i danas. Međutim, između toga je jedno ogromno polje gdje se tek sada budi neki interes da se stvori šira slika. Pišu se knjige i objavljuju se knjige o Titu. Priča se o njemu i tom razdoblju, pokušava da se stvori kakva-takva objektivna slika tog perioda, tih različitih perioda u kojima je Tito vodio Jugoslaviju.

I kažem, problem je što te dvije, jedna krajnje radikalna i jedna malo manje radikalna i politički forsirana i vrijednosna slika dominiraju svim ostalima koje teže da se tu uspostavi jedna dosta stručna debata. Kažem, mene bi prvog zanimao upravo današnji pogled na stvarnost, koja je bila izrazito kompleksna, a prije svega jako zanimljiva. To je bio jedan specifični period obilježen državnikom, jer kako god okrenemo toliko važnu ličnost u nekom istorijskom periodu, pitanje je da li će ovaj prostor dobiti. Da li će iko odigrati tako vidljivu ulogu u svijetu u nekom vremenu i ostaviti toliko trag kao što ga je ostavio Tito. To jeste nešto što bi nas trebalo okupirati i zanimati. Prvo bi trebalo da se politika povuče iz te debate i da prepusti tu debatu ljudima koji tu nemaju neki svoj skriveni i privatni interes.

  • Postoji li kod Vas u književnosti osjećaj jugonostalgije i žala za Jugoslavijom, jer ste jedan od rijetkih pisaca koji je uspio da se podjednako razumljivo obrati ljudima sa svih područja bivše zemlje?

- Obraćam se, pišem i dolazim iz nekog prostora i samim tim govorim ljudima s tog prostora. Nije to da ja sada namjenski pišem za te ljude jugonostalgično. Mislim da se s njom poigravam još najviše u naslovu romana Jugoslavija, moja domovina, gdje malo prizivam nostalgiju, ali mislim da to nije jugonostalgičan roman. I kritičari su većinom primijetili da čim opisuješ prošlost, u nekome budiš nostalgiju. Ali da sam roman je takav nije i ne može takav biti jer sam ja bio premali i moj junak je u to vrijeme bio premali da bi osjećao istinsku nostalgiju. On se sjeća svoga djetinjstva koje je neka oaza unutar nekog potpuno nepoznatog vremena i prostora.

I moj junak i ja smo bili stari jedanaest godina kada rat počinje i do tada realnost tog svijeta koji se onda brutalno raspao nije bila poznata. Mi smo poznavali igrališta, neki čisto intimni svijet. Ne vjerujem da se namjerno bavim nostalgijom, ali sam svjestan da je ona jako prisutna u ovom prostoru, što mi se čini na neki način potpuno logično, ali zna biti i dosta problematično iz više razloga. Samim tim što jugonostalgija puni ogroman prostor i oduzima prostor nečemu što se trenutno stvara. Jugonostalgija je u Sloveniji je način suprotstavljanja lažnoj demonizaciji Jugoslavije. U Bosni, Srbiji i Makedoniji jugonostalgija govori o tome kako ljudi danas žive i koliko su ljudi nezadovoljni današnjim vremenom.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.