Vlast mora biti iznad moralnog prosjeka

Ministrica Gabrijela Žalac ponudila je ostavku, no premijer Andrej Plenković to nije prihvatio (Davor Javorovi? / Pixsell)

Dok se danima povlačila priča o hrvatskoj ministrici Gabrijeli Žalac koja je automobilom naletjela na djevojčicu, pri tome je teško ozlijedivši, a da nije imala važeću vozačku dozvolu, i površno prisjećanje na dužnosnike koji su diljem Europe pokazali znatno više političke odgovornosti još jednom će potvrditi da se u balkanskoj politici sve više brine o sebi i svojoj karijeri, a sve manje o tome kako svojim primjerom drugačije djelovati.

Banalan je slučaj koji dolazi iz ne tako daleke i susjedne Slovenije u kojoj je zastupnik Dario Krajčič uzeo sendvič iz restorana parlamenta i nije ga platio, pa je podnio ostavku. A samo je htio pokazati nešto primjerom i namjeravao kasnije platiti sendvič. Ne tako davno švedska ministrica podnijela je ostavku jer je još ’90-ih „na crno“ angažirala dadilju, a njezina kolegica bh. korijena Aida Hadžialić podnijela je ostavku jer je uhvaćena kako vozi nakon popijene čaše vina. Svojedobno je i cijela Europska komisija, dakle vlada EU odstupila. Takvo što očito na Balkanu nije moguće.

Ministrica Žalac ponudila je ostavku, no premijer Andrej Plenković to nije prihvatio. Objasnila je i kako je jednostavno zaboravila produžiti važenje vozačke dozvole, a ona je istekla prije tri godine. I sve te godine ona je, po vlastitom priznaju izrečenom u suzama pred novinarima, u svojim Vinkovcima vozila automobil bez dozvole (u Zagrebu je imala službenog vozača). I sve te godine ona je bila ministrica, dakle netko tko prvi i prije svih treba poštovati zakone države kojoj služi.

Pritisak medija

Ako se u cijeloj priči zanemari pritisak opozicije u slučajevima političke neodgovornosti, jer je on očekivan, jasno je da je u pozivanju na svijest i savjest, moral i odgovornost važna uloga medija. No, ne uspiju baš svaki put u ulozi „psa čuvara“ (watchdog) demokratskog poretka i razotkrivanja nepravilnosti i nemoralne prakse političara.

Domenu Kosu, direktoru ljubljanskog Instituta za politički menadžment, zanimljivi su konkretni slučajevi u kojima mediji duže vrijeme vrše pritisak na pojedine političare i zahtijevaju njihove ostavke. Smatra da te prakse nekad imaju veći, a nekad manji učinak.

„Reakcije političara se najčešće razlikuju po tome kakav javni sentiment se izgradi oko određenog medijskog progona i kakvi su potencijali za izlazak iz nastale medijske krize. Pritom su političke stranke obično akteri koji žrtvuju pojedine svoje članove u trenutku kada negativni sentiment u javnosti vrši pritisak na njihove redove. Političke stranke su u stalnoj utakmici i moraju preživjeti izborne cikluse na različitim nivoima tako da im ne preostaje drugo nego stalna borba“, objašnjava Kos.

‘Narod nije glup ni kada je prevaren’

Posve je jasno da „ljudi nisu nepogrešivi i nisu anđeli“, kaže Josip Kregar, profesor na Pravnom fakultetu u Zagrebu i bivši nezavisni saborski zastupnik, uz dodatak da su „zato tu institucije i demokratska praksa koja ih mora učiniti takvim“. I stoga smatra da „ostavka nije unutarnje pitanje čovjeka već je pitanje povjerenja u vlast“.

„Narod nije glup ni kada je prevaren. Ima pravo tražiti poštovanje a ne laganje, ima pravo tražiti da njihovi izabranici budu iznad moralnog prosjeka. Egzaltirano osjećanje dužnosti, poštenja i odgovornosti pretpostavka je obnašanja političkih položaja u demokratskim društvima. Oni koji su izabrani ujedno su i odgovorni za povjerenje u vlast. Kada se povjerenje poljulja treba spasiti povjerenje da sistem izdiže najbolje“, govori Kregar.

Upozorava i kako je nakon ponuđene i neprihvaćene ostavke ministrice „alternativa jasna – zataškavanja, pa novi niz skandala koji ruše vjerodostojnost vlasti, koji izazivaju otpor prema vlasti i na kraju gađenje“. „Isprika nije dovoljna, ona mora biti iskrena i istinita. Najveći grijeh je laganje i ometanje istrage. Ništa više ne doprinosi jačanju vlasti, nego povećavanje njenog ugleda, legitimacija poštenih, časnih i sposobnih ljudi. Konzekvenca optužbe je ostavka. Nije pametno čekati izbore. Nikad se neće sve zaboraviti“, napominje Kregar.

Ugledati se na bolje od sebe

Da ni Hrvatskoj susjedne države, prije svih Bosna i Hercegovina te Srbija, nisu imune na slične slučajeve, ukazuju sugovornice Al Jazeere. Nabrajaju primjere sa svih razina vlasti, te ukazuju na činjenicu da ostavki nije bilo. Nije bilo ni bilo kakvih sankcija, niti promjene ponašanja, što po mišljenju Ane Lučić, menadžerice za odnose s medijima Centra civilnih inicijativa u Sarajevu, govori o usmjerenju odgovornosti ministara i parlamentarnih zastupnika. Oni za svoj rad, umjesto građanima, odgovaraju stranci i stranačkim liderima, primjećuje Lučić.

Ako je, na tragu navedenih primjera, jasno da je Švedska u svakom smislu daleko od balkanskih društava, reklo bi se da Slovenija nije. Stoga se postavlja pitanje: mogu li se balkanske države i društva ugledati na bolje od sebe, koji su tu – u susjedstvu? Lučić odgovara s kratkim „možemo i moramo“.

Osloboditi medije političkog uticaja

Ana Lučić smatra da je uloga medija „izuzetno važna, a nekada čak i presudna“, jer novinari u javnosti problematiziraju određene slučajeve i za većinu njih građani ne bi ni doznali da mediji nisu o tome izvještavali.

„Uticaj medija u društvu je veliki, ali da bi doveo do promjena, potrebno je da bude zadovoljen prvi preduslov – da su mediji nezavisni, nepristrasni i od političkog uticaja oslobođeni. Pored civilnog društva mediji su ti koji imaju zadatak da javno kritički preispituju rad političara“, ukazuje Lučić.

No, mediji u Srbiji, primjećuje Tamara Branković, „ne ispunjavaju osnovnu ulogu objektivnog informisanja javnosti, kao ni pokretača javnog dijaloga“.

„Izveštavanje prorežimski okrenutih medija i tabloida ispunjava javni prostor porukama koje su uglavnom usmerene prema neistomišljenicima vlasti. Prostor za različita mišljenja je praktično nestao, a istraživačko novinarstvo je na ivici opstanka. Dok se ovakva situacija ne promeni, pritisak medija i mobilizacija javnosti u pravcu zahtevanja političke odgovornosti će ostati marginalni i bez ishoda koji mogu da promene pravila igre“, zaključuje Branković.

„Vlast treba da stoji iza određenog sistema moralnih vrijednosti, karakterističnih za razvijena demokratska društva i da se osobama koje ne poštuju i krše, ne samo zakone, već i moralna načela i  društvene vrijednosti, ne omogućava da postanu nosioci visokih javnih funkcija i upravljaju sudbinom građana. Neophodno je poštovanje moralnog kodeksa u kome takve i slične osobe, u navedenim situacijama mogu ili same podnijeti ostavku ili biti smijenjene“, smatra.

Tamara Branković iz beogradskog udruženja građana CRTA ipak ukazuje da je primjera odgovornih političara bilo i u regiji, no prošlo je i desetak godina od posljednjih ostavki. „Izostanak primera iz skorije političke prakse je indikativan u pogledu toga da je politička odgovornost u regionu više incident nego što je pravilo. Da bi koncept odgovornosti bio sastavni deo političke kulture, potrebno je na njemu sistemski raditi – on mora da postane deo obrazovanja pojedinca i stalno prisutna tema u društvenom dijalogu“, smatra Branković.

Odgovornost prema građanima

Osnovna odgovornost političara, bilo da su oni na vlasti ili u opoziciji, morala bi da bude prema građanima, nastavlja. Oni koji se nalaze na pozicijama da odlučuju, dodaje, svakom svojom izjavom, potezom, donesenom ili nedonesenom odlukom daju primjer kakvo društvo prave u ime građana koji su im prenijeli pravo odlučivanja.

„Iako postoje malobrojne situacije kada su u Srbiji zvaničnici nudili svoje ostavke, ne postoji ni jedan primer da je visoki javni funkcioner podneo neopozivu ostavku zbog odgovornosti za učinjeno ili neučinjeno. Osnova vladavine prava je da svako ko prekrši zakon snosi odgovornost za svoje postupke, u skladu sa zakonom. Nažalost, svedoci smo da u našem okruženju vlada praksa da političari ne mare za zakon, niti osećaju političku odgovornost prema građanima“, konstatira Branković.

Uz podsjećanje da „vjerodostojnost gubi onaj tko laže, izbjegava obaveze i traži rupe u zakonu“, Kregar na kraju ukazuje i kako lokalni politički skandali „pokazuju zatvorenost političkih institucija, nepovjerenje u institucije, vještinu u manipuliranju javnošću i grozničav napor da ta vještina bude važnija od odgovornosti, ali i bezočnu želju za moć, stavljanje osobnog interesa nad zakon, neimanje etike obnašanja dužnosti“.

Izvor: Al Jazeera