Vladajuće elite krive za ‘slučaj Zemaljski muzej BiH’

Prije skoro dvije godine zatvorena su vrata Zemaljskog muzeja (Al Jazeera)

Piše: Dajana Pašić

Strukture državne vlasti apsolutni su krivci za zakovana vrata i natpis “Muzej je zatvoren”, mišljenja su predsjednik komisije koja je napravila Strategiju kulturne politike Ibrahim Spahić, direktor Sarajevskog ratnog teatra SARTR Nihad Kreševljaković i upraviteljica Zaklade Kultura nova iz Hrvatske Dea Vidović, koji su obrazložili zbog čega su uprli prstom i pokazali krivca odgovornog za prestanak rada Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine.

Prije skoro dvije godine zatvorena su vrata iza kojih je ostala da spava čuvena Hagada, s ostalim eksponatima iz svih kulturno-historijskih perioda Bosne i Hercegovine, a “slučaj Zemaljski muzej” bio je jedna od važnijih tema ne samo regionalnih već i svjetskih medija.

Postoji ‘slučaj države Bosne i Hercegovine prema kulturnoj ustanovi’, koja je, usvajanjem Strategije kulturne politike iz 2008. godine, definirana kao institucija od posebnog državnog značaja.

“Ne postoji ‘slučaj Zemaljski muzej’. Postoji ‘slučaj države Bosne i Hercegovine prema kulturnoj ustanovi’, koja je, usvajanjem Strategije kulturne politike iz 2008. godine, definirana kao institucija od posebnog državnog značaja”, kazao je Ibrahim Spahić i dodao da je Strategiju kulturne politike usvojilo Vijeće ministara Bosne i Hercegovine u septembru iste godine bez primjedbe.

“Status Muzeja je jasan: Definiranje institucije kulture od općeg interesa značajno je sa aspekta njihovog razvoja i sufinansiranja iz budžeta institucija Bosne i Hercegovine. Nesumnjivo je da, naprimjer, institucija kao što je Zemaljski muzej (koji je status ‘institucije od republičkog značaja’ stekao prije 1992. godine) treba danas imati status institucije kulture od općeg interesa, što ne znači da i neke druge institucije ne mogu dobiti isti status i priznanje”, navodi se u Strategiji.

Destrukcija propisa i zakona

Na izradi strategije radila je komisija koja je uključivala stručnjake iz cijele zemlje: Ljiljanu Labović-Marinković, Zijadu Đapo, Šaćira Filandru, Jakoba Fincija, Azru Lojo-Hajro, Dubravka Jeremića, Milorada Kenjalovića, Dubravka Lovrenovića, Šimuna Musu, Hidajeta Repovca, Snježanu Šušnjara, Lamiju Tanović, Šabana Zahirovića.

“Dejtonski sporazum, postojeći zakoni, kulturna strategija i akcioni plan, koji je rađen u saradnji s UNDP-om i međunarodnom zajednicom, a na osnovu strategije, pravno i politički precizno su riješili status Zemaljskog muzeja. Međutim, uvijek je moguća destrukcija propisa i zakona. Tako i u ovom slučaju. Postojeći zakon, na osnovu kojeg menadžment Muzeja legitimno radi, ignoriran je, a novi zakon nije donesen. Bez tog zakona Upravni odbor, koji je imenovala Vlada [entiteta] Federacije Bosne i Hercegovine, nije u skladu sa zakonom, jer se država nije odrekla Zemaljskog muzeja. U cijeli slučaj su se upetljale političke nagodbe, ali nikad nisu formulizirane sa pravnog aspekta”, kategoričan je Spahić.

Postojeći zakon, na osnovu kojeg menadžment Muzeja legitimno radi, ignoriran je, a novi zakon nije donesen. Bez tog zakona Upravni odbor nije u skladu sa zakonom, jer se država nije odrekla Zemaljskog muzeja. 

“Dok su u finansiranju učestvovali Kanton Sarajevo, Federacija Bosne i Hercegovine i Ministarstvo civilnih poslova Bosne i Hercegovine sa svojim grantovima, Muzej je preživljavao. Grantovi su bili predviđeni za određeni broj institucija. Međutim, kada je grant postao otvoren za sve, tada je prestao dotok sredstava i došlo je do ugrožavanja finansijske opstojnosti ove institucije”, kazao je Spahić.

“Menadžment je dio institucije koja rješava probleme u svakoj situaciji. Samo na osnovu novog zakona može se imenovati upravni odbor te raspisati konkurs za menadžment Muzeja. Ništa od toga se nije dogodilo u proteklim godinama. Osobno mislim da bi bolje bilo da je menadžment, zajedno sa strukturama vlasti, našao rješenje bez zatvaranja. Pažnju odgovornih smo pokušali skrenuti i činom obilježavanja 125 godina rada Muzeja, koje je održano u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine, a ne u matičnoj kući. Ali, nije ostvarena temeljna pretpostavka finansiranja Muzeja, što jeste odgovornost države, i tu je glavni problem”, smatra Spahić.

Preuzimanje odgovornosti

“Svugdje u svijetu država najvećim dijelom participira u finansiranju ovakvih institucija. Tek onda menadžment može imati inicijativu, odgovornost, može razvijati određene programe. Ne može menadžment doći i osigurati čarobnim štapićem da svi ti ljudi koji su tamo dobiju grijanje, plate… Prolaze mnogi svjetski menadžeri kroz Sarajevo i savjetuju kako treba… Međutim, sve one institucije koje funkcioniraju, funkcioniraju zato jer se omogućio redovan pristup sredstvima i zato što je manje ili više započet proces pravnog rješavanja njihovog statusa. Mislim da je 20 godina previše da se ne riješi pitanje osnivača, odgovornosti i njene strukture. Mislim da je to srž problema. Preuzimanje odgovornosti…”, rekao je Spahić te izrazio bojazan i sumnju kada je riječ o ponovnom otvaranju Zemaljskog muzeja.

“Ne postoji obrazovni sistem koji bi mogao u kratkom roku proizvesti novi radni kadar koji bi punim kapacitetom mogao raditi i kada se vrati u funkciju ta institucija. Riječ je o milenijskoj baštini unutar Muzeja i kadrovi koji tamo rade ne mogu se mijenjati tek tako, nekim javnim konkursom. Ovi ljudi poznaju kolekcije, programe… Proces otvaranja treba značiti ne neku novu radnju, već novi realitet, suočavanje s odlukama o kojima sam govorio i donošenje odluka koje će omogućiti da se nađe konačno rješenje. Jer, ovo ne odgovara nikome. Prvo, interesima društva i zajednice. Šteti općem dobru, šteti ljudima koji su u tom prostoru, a sada šteti i ljudima koji nisu postavili problem kao u GRAS-u, Vodovodu i kanalizaciji ili ekonomskim intervencijama u velikim firmama, Elektroprivredi i Telekomu. Kada stavite ovaj slučaj u kontekst sa svim mogućim problemima društva, s njegovom ekonomskom, političkom i svakom drugom situacijom, vidjet ćete da je sve to što se događa u sferi kulture samo jedan običan incident”, kazao je Spahić.

Vrlo često se navode primjeri nekih svjetskih muzeja, u smislu kako ostvaruju milionske prihode, ali uglavnom ti koji to govore ne navedu da su ti muzeji redovno subvencionirani od države u iznosu od oko 70 posto.

Da država mora preuzeti odgovornost za svoje institucije mišljenja je i Nihad Kreševljaković, koji sa svojim timom uspješno vodi SARTR, kulturnu instituciju osnovanu tokom ratnih dejstava u opkoljenom Sarajevu.

“Nemoguće je uspoređivati rad SARTR-a i Zemaljskog muzeja. Mislim da u uvjetima u kojim se nalazi, Zemaljskom muzeju ne bi mogao pomoći ni pokojni Kosta Herman, prvi i najpoznatiji direktor ove institucije u njenoj historiji. Dakle, apsolutno je krivica na strani države (iako i tu ima onih koji snose veću i manju krivicu), dok se o lošem menadžmentu u trenutnoj situaciji ne može govoriti, jer uvjeti u kojima rade su uvjeti u kojima je održati bilo kakav oblik egzistencije maksimum koji se može očekivati. To nije valjda nešto što bilo ko očekuje od institucije kao što je Zemaljski muzej ili Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine… Možda bi se moglo uraditi i nešto drugačije, ali zaista je o tome teško govoriti bez potpunog znanja o tome u kakvom se stanju ta institucija nalazi, tako da je vrlo nezahvalno pametovati o tome šta bi trebalo raditi. Vrlo često se navode primjeri nekih svjetskih muzeja, u smislu kako ostvaruju milionske prihode, ali uglavnom ti koji to govore ne navedu da su ti muzeji redovno subvencionirani od države u iznosu od oko 70 posto”, navodi Kreševljaković.

Porez na šund

“Ima i onih koji nam sa skupštinskih govornica sugeriraju da bi trebali naše programe prilagoditi publici, u smislu komercijaliziranja našeg rada, te na taj način osigurati dio sredstava za finansiranje… Tu se često ‘miješaju babe i žabe’, zaboravljajući da naš primarni posao nije udovoljavati masama, već realizirati nešto što država smatra važnim u smislu nekog kolektivnog društvenog kulturnog identiteta. Nije rješenje da u pozorišta uvedemo, naprimjer, turbo-folk, iako postoje ozbiljne indicije da bi to naše prostore napokon napunilo publikom. U tome i jeste važnost našeg rada. Mnogo bolje je, naprimjer, uvesti poreze na šund, ili povećati izdvajanja od društvenih pošasti kao što su kladionice i drugi zagađivači našeg ljudskog identiteta”, smatra Kreševljaković.

“Nije nova činjenica da postoji jedan smjer političkog djelovanja u pravcu ignoriranja bosanskog kulturnog identiteta. Dijelovi ove države su nastali upravo politikom uništavanja svega, uključujući i spaljivanje Nacionalne biblioteke, Orijentalnog instituta, rušenjem Starog mosta… Međutim, teško da bi se time mogla opravdati situacija u kojoj se Zemaljski muzej danas nalazi, niti na toj adresi treba tražiti krivce. Mislim da je stvarni problem u tome što među političarima, a i među građanima, danas imamo veoma malo ljudi koji su uopće svjesni značaja te institucije za naš identitet. Teško je od ljudi kojima taj muzej nikad ništa nije značio očekivati da će se danas boriti za njegov status ili egzistenciju”, veli on.

Stvarni problem je u tome što među političarima, a i među građanima, danas imamo veoma malo ljudi koji su uopće svjesni značaja te institucije za naš identitet.

“Trebamo prihvatiti realnost, a to je da su se srozale sve vrijednosti i da su zavladali neznanje, nepoštenje, indiferentnost, površnost, nesposobnost, korumpiranost, medikritetstvo… Otud dolaze svi naši problemi, jer vladaju isključivo niski, osobni interesi, a oni su poput kuge koja svima prijeti. Prvi simptomi ove kuge su pasivnost, ravnodušnost, želja za neradom obrnuto proporcionalna želji za kritiziranjem svega, svačega i svakoga. Uglavnom, po meni, svi smo krivi za sve, neki jer rade to što rade, drugi jer ih ne sprečavaju”, kazao je Kreševljaković.

Dok Zemaljski muzej čeka da otvori svoji vrata u nekim boljim vremenima, a ostale institucije historijskog značaja u Bosni i Hercegovini strepe nad svojom sudbinom, zemlje iz susjedstva pokušavaju očuvati svoje. Pozitivan primjer je Hrvatska, u kojoj i dalje rade i egzistiraju kulturne ustanove od društvenog interesa.

Nazadna kulturna politika

“Hrvatska je, za razliku od nekih drugih postsocijalističkih zemalja, uspjela očuvati javne ustanove u kulturi. No, u tranzicijskim okolnostima neki su prostori zatvoreni, neke ustanove su smanjile opseg svoga djelovanja, dok su pojedine sasvim marginalizirane, poput kulturnih centara koji su tijekom devedesetih shvaćani kao naslijeđe i izmišljotina socijalističkih vremena. Iako je sačuvan veći dio javnog pogona, problem je što nije provedena nikakva reforma javnih kulturnih ustanova, što se odnosi na reorganizaciju rada, dodatnu edukaciju, nerazvijena znanja i vještine iz kulturnog menadžmenta, kasno uvođenje informacijskih i komunikacijskih tehnologija… Većina njih je pasivna, statična te zatvorena i izolirana, baveći se samo svojim programom i ne obazirući pažnju na okruženje, bilo umjetničko i kulturno, bilo društveno, političko i ekonomsko”, kazala je upraviteljica Zaklade Kultura nova Dea Vidović i objasnila način finansiranja u Hrvatskoj.

“U središtu hrvatske kulturne politike su javne kulturne ustanove, čiji je status uređen nizom propisa, na temelju kojih je osigurano financiranje njihovih troškova, tzv. hladnog pogona, plaća zaposlenika i programa. Dakle, legislativom su uređena njihova prava te obaveze osnivača i vlasnika (država i/ili lokalna uprava) javnih ustanova. Propis kojim je uređen sustav financiranja u kulturi na državnoj i lokalnim razinama je Zakon o financiranju javnih potreba u kulturi. Bez obzira na postojeći legislativni okvir, jako je teško razvijati kulturu, jer hrvatski proračun za nju slijedi trend mnogih europskih zemalja, koji se smanjuje iz godine u godinu, da bi ove godine pao na sramotnih 0,49 posto ukupnog državnog proračuna, što je daleko ispod jedan posto, što bi trebao biti neki minimum koji je potrebno dosegnuti”, rekla je Dea Vidović.

Dopustiti da jedna takva ustanova kao što je Zemaljski muzej godinama nema reguliran status i da za nju nisu osigurana javna sredstva neodgovorno je ponašanje svih vlada u Bosni i Hercegovini, koje nisu marile za ovu javnu kulturnu ustanovu.

Dea Vidović je komentirala kulturna dešavanja u Bosni i Hercegovini, konkretno “slučaj Zemaljski muzej”, budući da je rođena u Sarajevu i da često posjećuje svoj rodni grad.

“Informativno pratim događanja. Iako moji uvidi nisu dubinski, poznati su mi ključni problemi s kojima se kulturni radnici i umjetnici suočavaju. Vezano za konkretni slučaj, njega sam pratila preko medija, što znači da su moja saznanja vrlo ograničena. No, već i površna upućenost, koja počinje i završava na činjenici da je zatvorena prva kulturna ustanova u Bosni i Hercegovini, dovoljna je da se konstatira kako je riječ o vrlo nazadnoj kulturnoj politici, odnosno o politici kojoj do kulture nije nimalo stalo, kojoj je kultura ništa. Dopustiti da jedna takva ustanova kao što je Zemaljski muzej godinama nema reguliran status i da za nju nisu osigurana javna sredstva neodgovorno je ponašanje svih vlada u Bosni i Hercegovini koje nisu marile za ovu javnu kulturnu ustanovu. Guranje kulture izvan proračuna znači da se kulturu ne shvaća kao javno dobro. Stoga ona gubi svoj legitimitet. A to što uprava Zemaljskog muzeja nije bolje skrbila o opstanku Muzeja, također, vidim kao odgovornost bosanskohercegovačkih elita”, objasnila je Dea Vidović.

Izvor: Al Jazeera