Vjera koja spaja i vjera koja razdvaja

Piše: Ranko Mavrak

Blagdani i praznici, u načelu, trebali bi biti svjedocima i spomenicima napretka i civilizacijskog uspona čovječanstva. Praznici su pri tom podsjetnici na značajne događaje koji su neku državu, skupinu, društvenu organizaciju ili, pak, ljudsku vrstu u cjelosti učinili boljom, naprednijom i humanijom.
Sjete se valjda takvog nečega svi državljani SAD-a kada 4. srpnja ujedinjeni obilježavaju dan neovisnosti svoje velike zemlje. Ili, Francuzi 14. srpnja obilježavajući pad Bastilje. Jeste da je tog dana, kako glasi jedna od verzija, iz zloglasnog pariškog kazamata oslobođena tek skupina sitnih kriminalaca i nitkova, no time je napravljen društveni potres koji je promijenio povijest čovječenstva. 

Baš kao što je povijest promijenio i 3. listopada kada se obilježava dan ujedinjenja Njemačke iako je za svijet vjerojatno značajniji 9. studenog kao datum kada je konačno pao Berlinski zid.

A ako se primjerice zateknete u toj istoj Njemačkoj, Francuskoj ili Velikoj Britaniji 11. studenog vidjet ćete jedinstveno odavanje počasti u kojemu sudjeluju potomci nekadašnjih ljutih neprijatelja. Simbolika sažeta u nizu brojki 11-11-11 služi da ih podsjeti na dan i sat 1918. godine kada su nakon četiri godine krvavog “Velikog rata” napokon utihnuli topovi a nad europskim kontinentom ostale sjenke milijuna ubijenih. Te sjenke pred kojima i stoljeće kasnije s dubokim poštovanjem pomirene stoje nove generacije danas podsjećaju koliko je važno dobiti bitku za opstanak ujedinjene Europe.

Praznici koji siju razdor

A čemu služe blagdani i praznici u Bosni i Hercegovini? Na kakav nas to napredak i plemenita postignuća podsjećaju i koga to oni povezuju?

Rasprava o tome hoće li se 9. siječnja nastaviti obilježavati kao dan Republike Srpske primjer je kako se i na simboličkoj razini može sijati sjeme razdora i novih podjela.

O tom je datumu sve jasno: dio zastupnika srpske nacionalnosti u skupštini tadašnje SR BiH je 1992. godine jednostrano proglasila “republiku srpskog naroda u BiH”. Uz to su istaknuli zahtjev za “teritorijalnim razgraničenjem” od Hrvata i Bošnjaka te nakanu zadržavanja dijela teritorija BiH u sastavu “skraćene” Jugoslavije, točnije velike Srbije.

Obrana legitimnosti tog čina danas je potpuno apsurdna s povijesnog, ustavnog, zakonskog i svakog drugog stajališta. Obilježavanje tog događaja je veličanje nasilja, rušenja, ubojstava i etničkog čišćenja koje je zgrozilo svijet.

Političarima, koji svoju moć temelje na svađanju ljudi, ne pada na pamet vrednovati na isti način sve žrtve i sve patnje. Njihovo je najjače oružje manipulacija osjećanjima i poticanje razlika, predrasuda i mržnje. U najboljem slučaju oni će posegnuti za “kontekstualiziranjem zločina” kako bi one najnovije opravdali nekim drugim iz daleke prošlosti. No čini se kako ni onima koji bi morali širiti kršćansku poruku mira i bratstva među ljudima nije strano takvo ponašanje.

Uloga SPC-a

Miorad Dodik je tako u agitiranje za svoj referendum upregnuo Srpsku pravoslavnu crkvu (SPC) koja se ponovo ne uspijeva ili jednostavno ne želi ograditi od sirenskog zova nacionalizma i isključivosti.

Vladika tuzlanko-zvornički Hrzistom tako će pred svekolikom javnošću s Dodikom podijeliti zabrinutost za opstanak 9. siječnja, jer, eto, riječ je o pitanju “opstanka srpskog naroda”.

“Mi smo kao Crkva osjetili tu bol i tu nepravdu koju je Ustavni sud (BiH) nanio srpskom narodu i pozdravljamo borbu predsjednika Dodika, vlade i Narodne skupštine Republike Srpske da se, upravo kroz referendum, ta bol ublaži kod srpskog naroda”, kazao je vladika Hrizostom. Dodao je, pri tom, kako žarko želi da se uz dan RS obilježava i Sv. Stjepan kao entitetska krsna slava jer bi u protivnom “bol i nepravda” bili još veći.

Niti rječi o tome što je s boli i patnjama onih koji nisu Srbi.

Propisavši tako terapiju za bol srpskog naroda vladika Hrizostom se s kič-fotelje okićene lažnom pozlatom, baš poput onih kakvima je svoj predsjednički ured ukrasio Dodik, vratio na stare staze služenja SPC onoj istoj politici koja je propala bombardiranjem Beograda 1999. godine, a sada kao utvara još samo služi strašenju i provociranju drugih i drugačijih. A nude li oni svojim primjerom nešto drugo i drugačije?

Blagdan Male Gospe

Pa nude ako netko za to želi čuti. Evo primjerice u Prozoru/Rama gdje se od 1996. godine do danas blagdan Male Gospe obilježava i kao dan općine. Nije prije dva desetljeća o tome za mišljenje nitko pitao lokalne Bošnjake, no vremena se mijenjaju. Općinske su vlasti već pokrenule inicijativu da se Mala Gospa obilježava kao vjerski blagdan kako i priliči a da dan općine bude na neki drugi datum.

“Na nama, hrvatskim predstavnicima i Hrvatima, kao većini u ovoj općini, leži i veća odgovornost da poštujemo druge”, kazat će načelnik Prozora/Rame Jozo Ivančević kada je predstavio prijedlog da se u toj općini kao njen dan obilježava 11. kolovoza. Taj je datum ostao zapisan u povelji iz 1366. godine kojom tadašnji bosanski ban Tvrtko “pod Prozorom u Rami” odaje priznanje za zasluge svom vjernom vojvodi Vukcu Hrvatiniću. Ujedno je to prvi pisani trag u kojemu se pominju ovi toponimi.

Pomirivši još u XIV stoljeću navodno nepomirljive geografske pojmove nekadašnji je bosanski vladar poslao poruku i današnjim generacijama koje se doslovno i do krvi bore oko toga je li pravo ime Prozor ili Rama, ovisno o tome kojoj naciji pripadaju ili kojem se Bogu mole.

Svesrdno pozdravljajući ovu zamisao, profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu fra Ivan Šarčević, i sam iz Prozora/Rame, poručit će kako je u ovom slučaju rječ “o potrazi za mogućim povijesnim kontinuitetom odnosno mogućim modelom ili simbolom konvergencije i inspiracije za zajedničlku budućnost”.

“Uzimanje datuma isticanja Tvrtkove povelje za datum općine isticanje je zajedničke povijesti i simbolička integracija bosanske (danas bosanskohercegovačke) državnosti”, ističe fra Ivan zaključujući kako bi, iz perspektive činjenice da je Tvrtko bio zajednički vladar, valjalo sagledati etnoreligijske mitove koji unose podjele i ondje gdje nisu postojale ili se projicira današnji narodni identitet.

Razdvojiti blagdane od praznika

I još nešto vrlo važno slijedi ovu zamisao. Pomoćni biskup vrhbosanski Pero Sudar zdušno se na njezinu tragu založio da se napokon razdvoje vjerski blagdani od svjetovnih praznika. Jer praznici služe čovjeku za tjelesni odmor, a blagdani za očuvanje njegova duhovnog i mentalnog zdravlja.

“Bilo bi potrebno uložiti napor kako blagdani ne bi bili pretvoreni u praznike a praznici, iako sve dugotrajniji, sve isprazniji i štetniji”, poručio je biskup Sudar.

Naravno da će političari nastojati ignorirati ovu biskupovu poruku. Ima li njima bolje prigode da se ukažu puku nego na kakav blagdan kako bi pokazali da ako već nisu u materijalnom jedinstvu s njim onda su u onom, uglavnom hinjenom, duhovnom.

Idealno je stoga izmisliliti kakav praznik koji zavađa i spojiti ga s kakvim blagdanom. Poput 9. siječnja.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera