Oglasi

Vječni plodovi Morrisinog stabla iroko

Toni Morrison je bila i zauvijek će biti inspiracija za one koji žele osloboditi svoju maštu.
Nobelovka Toni Morrison preminula je 5. augusta u dobi od 88 godina AP

Nekoliko sati prije nego što sam saznala da je Toni Morrison preminula, izvukla sam neke od njenih knjiga sa police u potrazi za inspiracijom za oblik koji bi novi projekat trebao poprimiti. To je ono što je za mene Morrison – mjerilo, kompas i način razmišljanja o tome kakvo mjesto želim zauzeti u svijetu kao čovjek i kao pisac.

Kao i bilo koji drugi pisac, ja ne uživam samo u njenom ovladavanju engleskim jezikom već i u njenoj snažnoj viziji svijeta i njegovih brojnih nedostataka. Za mene je nemoguće zamisliti da umom uđem u novi projekat bez da se prvo posavjetujem sa Morrison i njenim briljantnim primjerom šta um rastegnut do svojih granica može postići. To je Toni Morrison.

Namjerno koristim sadašnje vrijeme jer kada osoba ima tako veliki utjecaj na svijet, njen trag nikada ne može biti obrisan. Sve do njene smrti SAD ju je mogao s pravom smatrati najvećim živim američkim piscem, koji je pripadao njima i njihovim književnim tradicijama.

Ali Morrisonino naslijeđe je veće od geografije. Morrisonin široki dijapazon djela pripada svijetu: podsjetnik šta pisana riječ može postići ulaskom u osobnost zaboravljenih ili onih čiji se glas ne čuje i držeći to kao ogledalo društvu uopćeno.

Ovo je naslijeđe koje je dala svijetu odbivši graditi svoje romane i djela nefikcije na pretpostavljenoj centralnoj poziciji bijelog muškarca, kada je tako mnogo onog što možemo naučiti jedni od drugih. I ona je to činila beskompromisno: napustivši nas upravo onda kada se činilo da svijet konačno počinje gledati na stvari njenim očima.

Priče za crne ljude

Morrison je pisala priče o crnim ljudima za crne ljude, i crne žene posebno, ali time nam je dala alate da kritički promišljamo o pričama koje sebi pričamo o tome ko smo. Ona je pozicionirala terete američkog društva na ramena likova crnih žena – kako one vide sebe i svijet – da rasvijetli nasilje i automržnju koja prati masovne društvene zablude o napretku i civilizaciji.

Ovo nisu bile lagane priče. Mnogi od njenih likova su patili i nanosili ozbiljnu štetu sebi i drugima. Njeni opisi onoga što njeni likovi rade i ko su prisiljeni postati često su jezivi i teško ih je čitati. Ali ova poteškoća nikada nije bezrazložna. To je uvijek način da se čitatelj podsjeti kako biranje nehumanosti uvijek za sobom nosi posljedice. Nije li to jednostavna i bolna istina života?

Iako je njena fikcija moćna i nužna, meni je Morrison najjače zasjala kao autorica nefikcije naprosto zato što ja primarno čitam nefikciju. Ista beskompromisna crta koja je uzdignula knjige kao što su Voljena i Najplavlje oko ponavlja se u njenim esejima i govorima kao podsjetnik da je ona bila strog, temeljit i jednostavno briljantan mislilac.

Njene opservacije o rasizmu u govoru na Državnom univerzitetu u Portlandu 1975, vidjevši ga kao distrakciju od rada potrebnog da se donesu sloboda i promjena, kanonske su u eri Donalda Trumpa i rastućeg bijelog nacionalizma širom svijeta.

Igranje u mraku

„Igranje u mraku“, antologija zasnovana na nizu govora koje je održala na Univerzitetu Harvard donosi teški posao uplitanja niti afričkih i afričko-američkih književnih tradicija na elegantan i lagan način. Ona pokazuje kako je marginalizacija bivanja crncem bila podmukla i zastupljena u zapadnjačkom kanonu i šta čitatelj gubi odbijanjem da čita izvan njega.

U „Porijeklu drugih“, ona elaborira ove teme dok ispituje svoj opus da da natuknice kako je prolazila kroz i vremenom prevazišla predrasude koje definiraju zapadnjački svijet izdavaštva. Morrison je zahtijevala prijem u kanon pod svojim uvjetima i dobila je to, dijelom zbog čvrstog i briljantnog intelekta koji je uvijek bio jasan i nedvosmislen na temu svoje vrijednosti, ali i spreman da radi.

Daleko od slave, kada čitate Morrisina pisma i prebirete sjećanja drugih ljudi na nju, vidite karakteristiku koja je izdvajala njen rad. Osim što je bila briljantna, Morrison je bila velikodušna i empatična, osobine koje su joj omogućile da u svoje likove unese humanost i da piše nefikciju koja je podučavala prije nego što je osuđivala.

Izgradila je sestrinski krug sa drugim crnim ženama autoricama u vrijeme kada je solidarnost iz ere Građanskog rata opadala. Pisala je Angeli Davis dok je bila u zatvoru i ohrabrivala je da objavi svoju autobiografiju kao manifest za političko djelovanje. Okupila je Mayu Angelou, Nikki Giovani i Alice Walker i druge oko sebe da bi mogle jedne drugoj dati ono što je znala da će im trebati na osnovu svog iskustva urednice u vodećoj izdavačkoj kući više od 19 godina: zajednicu.

Opsežna zajednica

Ali Morrisina opsežna vizija također je uviđala potrebu za zajednicom koja prevazilazi geografske granice. Prije dvije godine, kada sam istraživala Bessie Head, jednu od mojih omiljenih autorica, u biblioteci Khama II u ruralnoj Bocvani, naišla sam na pisma između Head i Morrison koja je u to vrijeme još radila u izdavačkoj kući Random House.

Head, izbjeglica iz južnoafričke aparthejdne države, bila je na najnižoj tačci u svom životu, bila je očajnički siromašna a agent joj je na prevaru uzeo i prodao prava na njene knjige. Bila je usamljena i očajna da proda dva rukopisa naprosto da bi mogla izdržavati sina, pa je odlučila napisati pismo Morrison koju joj je preporučila druga autorica Nikki Giovanni.

Na koncu, Morrison nije mogla pomoći Head sa rukopisima ali dala joj je nešto što joj je, kako je ova južnoafrička autorica sugerisala, pružilo ključnu pomoć i dalo razlog da se nastavi nadati. Slušala ju je. Pružila joj je empatiju. Morrison je poslala Head najnježniju odbijenicu kojoj se jedan autor može nadati, koja je uključivala oštru kritiku književnog establišmenta koji je uveo pravila koja su joj ograničavala opseg djelovanja, i upoznavanje s ljudima za koje je mislila da bi mogli pomoći.

Ova prepiska uspostavlja još jednu dimenziju koju Morrison zadržava u svom radu: potrebu za stalnim dijalogom i podrškom između afričkih pisaca i pisaca afričkog porijekla u dijaspori, da budu ujedinjeni protiv zajedničkih problema oko objavljivanja dok su u ulozi „drugog“.

Hrabro pisanje

Pa ipak, kao i mnoge crne autorice širom svijeta usuđujem se uvrstiti Morrison u tradiciju hrabrog, beskompromisnog pisanja koje nam je dalo dozvolu da budemo opsežne u našoj imaginaciji na način koji svijet i danas teško prihvata.

Čak i danas kada pred sobom imamo njen veliki opus, crnim ženama autoricama je još izazovno pronaći prostor u izdavaštvu za našu punoću. Sama se svakodnevno borim jer sam okarakterisana u svom pisanju kao „afrički glas“, sposobna samo da komentarišem Afriku u njenom najužem smislu, nesposobna da se bavim teorijom koja o ljudskom stanju govori iz šire perspektive.

Morrison poziva crne žene autorice da uđu u panteon i prave teoriju na osnovu svojih iskustava, podsjećajući nas da su naši životi i naše tačke gledišta važni. „Ako postoji knjiga koju želite napisati a nije napisana, vi morate biti ti koji će je napisati“, rekla nam je. Kao i mnogi od mojih savremenika, primila sam tu izjavu kao izazov i napisala sam knjigu koju sam željela čitati.

Toni Morrison je za 88 godina postigla više nego što većina može težiti da postigne za dvostruko više vremena. Promijenila je svijet i osvijetlila stazu koja će gorjeti dok postoji pisana riječ.

Čitatelji Chinue Achebea često žale „što je stablo iroko palo“ kada premine velika ličnost, prisjećajući se tog tvrdog drveta koje simbolizira dugovječnost, dubinu i moć starih. Morrisonino stablo iroko možda jeste palo, ali njegovi plodovi će nas hraniti zauvijek.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.