Vitez kojem je suđeno da spasi Francusku

'Ja nisam socijalista', kaže Macron (AP)

Malo je ljudi zaista svesno, da će se već početkom maja, u drugom krugu francuskih predsedničkih izbora konačno odlučiti sudbina evropskog projekta.

Gotovo je izvesno da će Marin Le Pen, liderka ultranacionalističkog Nacionalnog fronta, u prvom odmeravanju 23. aprila postići najbolji rezultat. Njenom antievropskom i antiimigrantskom stavu, trebalo bi da se suprotstavi najmlađi predsednički kandidat, čovek koji je tek pre godinu dana osnovao najmlađi pokret, i koji nikad do sada nije izašao ni na jedne izbore.

Emanuel Makron (39), filozof i bankar po obrazovanju, je taj vitez kome prognozeri daju najveće šanse da izađe na crtu sa rastućim talasom onoga što se zove “trampizam sa obe strane Atlantika”.

Ako u eri Bregzita, Trampa, krvavih terorističkih napada, uspe da zaustavi cunami razočaranih, osiromašenih i marginalizovanih ljudi, to će biti dobar znak za posustalu Evropu. Ako, pak, zemlja “slobode, jednakosti i bratstva”, posustane… to bi mogao biti kraj iluzije o Evropi bez granica, kontinentu u kome ideali o socijalnoj pravdi i jednakim šansama koegzistiraju sa kapitalističkom privredom i ekonomijom.   

Da mnogi Francuzi više nisu sigurni u šta bi mogli čvrsto da poveruju, dokaz je i podatak o skoro 40 odsto još neodlučnih birača, što je najveći broj u istoriji Republike. Veliki broj je, međutim, prihvatio neobični put koji im nudi pokret En Marche (“Napred”), čiji inicijali su identični sa početnim slovima Makronovog imena i prezimena.

I Francuska (kao donedavno Srbija) ima jedanaest predsedničkih kandidata, ali predstavnik sada vladajućih socijalista u koje je ova zemlja duboko razočarana, ima minimalnu podršku pred predsedničke izbore. Suočen sa najnižim rejtingom u istoriji, aktuelni predsednik Fransoa Oland, odustao je od trke za drugi mandat; donedavni premijer Manuel Vals neuspešno je pokušao da spase što se spasti može, ali je izgubio trku u unutarstranačkim izborima socijalista. Bio je to dovoljan znak da “u ime očuvanja Republike”, i pre prvog kruga (23. aprila) Vals “proguta žabu”, i  podrži nekonvencionalno “napredovanje” Emanuela Makrona.

Ni desni centar ne stoji ništa bolje. Bivšem predsedniku Nikoli Sarkoziju ni članovi njegovih konzervativnih Republikanaca (nekadašnji UMP, Savez narodnog pokreta) nisu poverili dovoljno glasova. Za svog predsedničkog kandidata izabrali su bivšeg premijera Fransoa Fijona (2007. do 2012.) za koga se ispostavilo da je isplaćivao platu svojoj supruzi dok je bio na funkciji, a da ona za te pare nije redovno radila.

U prvom krugu francuskih predsedničkih izbora za nešto više od dve nedelje, liderka ekstremnog Nacionalnog fronta dobija mnogo, možda, i najviše glasova. Analitičari i ispitivači javnog mnenja čak ne isključuju da Le Pen dobije preko pedeset odsto glasova već u prvom krugu i da tako Francuska ostane bez mogućnosti da ode na popravni, što je do sada uvek sa velikim uspehom praktikovano.

Republikanska disciplina ‘drugog kruga’

Mnogo je mastila potrošeno u prilog francuskog izbornog sistema. Drugi krug je, rečju, najbolji francuski drug. 

“U prvom krugu Francuzi glasaju za kandidata koga zaista žele da vide na čelu države, u drugom (sedmog maja) protiv onoga koga se plaše”. Britanski profesor francuske istorije Robert Tombs nedavno je u nedeljniku Spektejtor, maestralno objasnio šta se podrazumeva pod tradicionalnom francuskom „republikanskom disciplinom“ koja dolazi do izražaja u drugom krugu: „Od najblažeg liberala, do najcrvenijeg komuniste, svi će oni glasati za kandidata koji ima najviše šanse da pobedi neprijatelja republike“.

Na braniku republike, ovoga puta neće stajati nijedan ustoličeni političar, bivši predsednici i premijeri otpali su već u prethodnim preispitivanjima. Emanuelu Makronu, većina pripisuje ulogu spasitelja, baš zato što se do sada nije isticao u bavljenju politikom na etablirani način.  Hoće li republikanski refleks biti dovoljno jak da u ovakvim okolnostima odbaci islamofobiju i antievropski sentiment koji se koncentrisao oko Nacionalnog fronta i Marin Le Pen?

Ako se posle iznenađenja sa Bregzitom i Trampom, može suditi po „ekspertskim“ prognozama , Makron ima šanse da mobilizuje i ujedini republikansku javnost. Prednost Makrona je što on nema svoju stranku, što ga automatski isključuje iz kastinskih borbi i unutarpartijskih manipulacija.

Njegov privatni život podjednako je neobičan kao i politički uspon. Mediji su zaokupljeni njegovom dugogodišnjom ljubavnom vezom sa 24 godina starijom Brižit, koja mu je postala bliska kada mu je u srednjoj školi držala časove iz drame. On je tada imao 15 godina, a Brižit 39, tri sina i muža. Roditelji su ga poslali u Pariz ne bi li ga odvojili od nastavnice.

Makron je u Parizu završio srednju školu i filozofski fakultet i vratio se da oženi Brižit. Sada ovaj bračni par nastupa zajedno na svim skupovima. Brižit i Emanuel ne oklevaju u izlivima prisnosti pred publikom. U braku su već deset godina, a nedavno je Parizien objavio vest koju je kasnije demantovao, da Makron pokazuje naklonost ka homoseksualnim vezama.

Šta je u svemu tome neobično, pitaju se sledbenici Emanuela Makrona. Oni ukazuju da je ista razlika u godinama između predsednika SAD-a Donalda Trampa i njegove supruge Melanije, pa niko od toga ne pravi veliku priču. Pojedini Francuzi se čak raduju što će najzad možda dobiti postojanu i ozbiljnu prvu damu od 64 godine. Posle Karle Bruni koju je Sarkozi doveo u Jelisejsku palatu nakon burnog razvoda sa prethodnom suprugom, i novinarke Valeri Trirvajler, koja je kao partnerka Fransoa Olanda primorana da se iseli iz predsedničke rezidencije kada se otkrilo da se socijalista noću iskrada kod druge žene, veza Emanuela Makrona predstavlja osveženje:  javnost u njoj vidi neobičnu i dugotrajnu međusobnu lojalnost uprkos neuobičajenim okolnostima i pre svega razlici u godinama.

Makron je za mostove, Le Pen je za zidove

Kakve su razlike i koje su sličnosti između Emanuela Makrona i Marin Le Pen? Mediji sa velikom radoznalošću iščekuju da vide kako će izgledati „dvoboj „između dve Evrope“. On je oličen u bankaru i filozofu (Makron je posle filozofije završio i Školu za menadžment i politiku) i u bogatoj Marin Le Pen, naslednici svoga radikalnijeg oca, i osnivača stranke, Žan Mari Le Pena.

Prvi je liberal, druga se zalaže za jaku državu i intervencionizam. Prvi je evrofil, druga je za povratak suvereniteta Francuske. Makron je kosmopolita, Le Pen je šovinista; on je za mostove, ona za zidove… Nismo do sada bili u prilici da prisustvujemo tako eksplozivnom, možda i konačnom obračunu između dve međusobno suprotstavljene ideje oko kojih se bitka bije sa obe strane Atlantika, konstatuje vodeći madridski dnevnik El Pais i ukazuje da su te dve opcije, „za Francusku, Evropu i ceo svet“, jedna od druge jasno razgraničene.

Uprkos tome što je izrastao u čoveka koji se bori protiv etabliranih političara, Makron je diplomirao na elitnim školama i obrazovao se u privilegovanoj mikrosredini. Posle studija politike i filozofije, proučavanja Hegela i Makijavelija, studirao je na Visokoj nacionalnoj školi uprave, koja važi za fabriku francuske elite. Službovao je u francuskoj ambasadi u Nigeriji kada je na televiziji video kako je predstavnik ultradesnice Žan Mari Le Pen stigao do drugog kruga predsedničkih izbora 2002. Bio je to, kako kaže, „odlučujući politički momenat za njegovu generaciju“.

Tvrdi da je tada shvatio da političke partije moraju iz korena da se promene. „Inače će krajnja desnica sve više napredovati“.

Pre jedanaest godina, Makron je nakratko bio član Socijalističke partije, učlanio se malo pre nego što je Segolen Roajal postala kandidatkinja za predsednika. Nikada kasnije nije obnovio članstvo niti je plaćao članarinu.

Magična društvena privlačnost

„Ja nisam socijalista“, kaže Makron, a da govori istinu može se videti i iz njegove biografije. U vreme Sarkozija Makronu je poveren posao da koordinira komisijom koja će napraviti sveobuhvatni biznis plan kako bi se postakao veći rast i ekonomska konkurencija. Tako se sreo sa francuskim industrijalcima i bankarima, kao i sa vodećim ličnostima iz sindikata. Tada je već primećeno da Makron poseduje neobični diplomatski talenat za pregovore iz pozadine. Prepričava se kako je imao odličan prolaz kod političara različitog senzibiliteta.  Kasnije je čak radio i u jednoj velikoj investicionoj banci i to je napustio. Ostala mu je etiketa bankara koju ni ne pokušava da sa sebe skine.

Za Makrona kažu da ima magičnu društvenu moć, da svakog svog sagovornika sluša i gleda kao da je ovaj najpametniji čovek na svetu, da su mu rukovanja duga i srdačna, da je nasmejan i iskren.  Makron je okružen hiljadama neplaćenih volontera, regionalne kancelarije se najčešće otvaraju u privatnim stanovima, materijal se prenosi porodičnim kolima volontera. Iako je kratko bio ministar u socijalističkoj vladi, on tvrdi da nije ni levičar ni desničar i da je njegova kampanja neka vrsta revolucije kako bi se okončalo sa okoštalim političkim partijskim sistemom.

Njegov pokret stvoren je tako što su volonteri išli od kuće do kuće i pitali ljude šta ne valja u Francuskoj. Učlanjivanje je moguće i putem interneta a EnMarche ima trenutno oko 230 hiljada članova. Pokret se finansira donacijama koje ne smeju ići preko 7.500 evra po osobi.  Do sada je prikupljeno preko 6,5 miliona evra, a prosečna donacija iznosi oko 250 evra. Sam Makron podigao je zajam od približno osam miliona evra. 

U centru pažnje ovog pokreta je da u narednim danima privuku što više neodlučnih birača. Volonteri „Napreda“ podstiču se da razgovaraju sa ljudima, u pekari, u prevozu, sa kolegama ili gostima kod kuće… i da se smeše i slušaju, onako kako to uvek radi Makron. “Osećamo se da gradimo nešto novo zajedno”, svedočenje je volontera koje prenose francuski mediji.

Čitanje kao obavezna terapija

Ova strategija svakako odskače od uobičajenih kastinskih partijskih metoda, što je i Makronov cilj. Protivnici mu, međutim, zameraju da bez partije neće moći da ima većinu u Parlamentu, te će, ako se uspne do predsednika, njegova funkcija biti čisto ceremonijalna. I taj ceremonijal će biti drugačiji od svega što je do sada već viđeno. Drugi, pak, kažu da će Francuska izabrati „drugog Olanda“ bude li se odlučila da glasa za Makrona. Sadašnji predsednik vodio je kampanju kao gospodin normalni, ali se ispostavilo da nije spreman da održi socijalne beneficije Francuza, i da se ne bi odrekao svog frizera koga plaća preko devet hiljada evra mesečno, dok procenat nezaposlenih Francuza nije bitno smanjen.

Makron unapred odbija da bude svrstan u bilo koji ideološki tabor, tvrdi da je prošlo vreme za podelu na desnicu i levicu. Po tome je sličan sa svojom rivalkom Marin Le Pen.

U kampanji je neumoran, ali svakog dana pročita bar nekoliko stranica filozofske esejistike, a vikendom se trudi da dođe do nekog dela lepe književnosti.  Tvrdi da bez toga tog emotivnog naboja kojim se opskrbljuje, ne bi bio u stanju da se bavi politikom. U Francuskoj ga neki od najeminentnijih filozofa, smatraju za ozbiljnog i originalnog mislioca.  

Kakva suprotnost: Čovek koji se bavi filozofijom izlazi na izbore koji se prvi put u Francuskoj održavaju pod oštrim merama vanrednog stanja. Možda će Makronu baš ta sklonost ka razmišljanju pomoći da odbrani Francusku (i Evropu) od novih tragedija. 

Izvor: Al Jazeera