Više od pola stoljeća mukotrpne borbe Fataha
Piše: Majid Kayali, palestinski pisac
Još od osnivanja 1. januara 1965. godine (odnosno prije 53 godine) pokret Fatah je uspio dati doprinos palestinskom nacionalnom pokretu te ga obojiti svojim jednostavnim palestinskim političkim diskursom, i to u eri velikih ideologija, posebno nacionalističkih i ljevičarskih. Također se uspijeva, zahvaljujući bogatoj i fleksibilnoj strukturi, nametnuti palestinskom društvu te u svoje redove apsorbirati njihove različite pokrete, bez da se identificira kao stranka ili front, u skladu s popularnim opisima u to vrijeme.
Međutim, trebalo bi obratiti pažnju na to da ovaj pokret ne bi uspio ostvariti ono što jeste bez inicijative za pokretanje oružane borbe, ili gerilskih akcija, koje su bile poput žeravice, koja je probudila nacionalni duh kod palestinskog naroda, uspjela ga pridobiti i ojačati njegovu svijest o sebi kao o narodu koji posjeduje legitimno pravo i pravednu borbu, te da se, shodno tome, vrati na historijsku scenu kao jedan od aktera.
Očigledno je da je ovaj dugi period učinio Fatah najdugovječnijim među svim narodnooslobodilačkim pokretima koji su zabilježili uspon u 20. stoljeću, među kojima je alžirski oslobodilački pokret (1954-62), vijetnamski pokret u fazama borbe protiv Francuske i SAD-a (1946-75), pa čak i južnoafrički (1960-94), s obzirom na to da Fatah egzistira više od pola stoljeća (53 godine).
Dva različita liderska centra
Fatah je, u teškom i dugom putovanju, zauzeo stabilnu lidersku poziciju u različitim palestinskim političkim putanjama i transformacijama. Pokret je postao komandni centar Palestinske oslobodilačke organizacije (političkog neformalnog tijela naroda Palestine) nakon bitke Karameh (1968. godine), odnosno u fazi oružane borbe, koja je djelimično prekinuta nakon ofanzive Izraela na Liban i protjerivanja PLO-a, njegovog aparata i frakcija, iz te države. Zatim se to desilo i drugi put, u fazi postizanja dogovora, odnosno nakon potpisivanja Sporazuma iz Osla (1993. godine), od kada Fatah zauzima komandnu poziciju u PLO-u i vlastima istovremeno.
No ova putanja, također, biva djelimično prekinuta nakon uspona Hamasa na palestinskoj sceni s izbijanjem Druge intifade (2000-04), a naročito nakon njegove pobjede na drugim parlamentarnim izborima (2006. godine), te dominacije nad vlašću u Pojasu Gaze (2007. godina). Tada se pokazalo da postoje dva različita palestinska liderska centra, koja su se podijelila i jedan drugom postala konkurencija.
Osim toga, Fatah postaje poznat, kroz dugogodišnje djelovanje, po brojnim i različitim iskustvima. Bavio se različitim političkim i oružanim opcijama, možda čak i suprotstavljenim. Pokret je osnovan s ciljem oslobađanja Palestine prije okupacije Zapadne obale i Pojasa Gaze (rat 1967. godine), s tim da je, nakon deset godina rada, došao do toga da zahtijeva uspostavljanje države Palestine na Zapadnoj obali i u Pojasu Gaze, odnosno na zemlji koja je okupirana nakon osnivanja Fataha. Zatim, nakon 28 godina, Fatah dolazi do sporazuma iz Osla, u kojem se složio da se uspostavi palestinski entitet na jednom dijelu Zapadne obale i Pojasa Gaze, ne znajući sudbinu konačnog rješenja koje se tiče pitanja izbjeglica, doseljenika, granica i Jerusalema.
Palestinci danas plaćaju cijenu izgradnje doseljeničkih naselja i judaizacije Jerusalema, konfiskacije zemlje, naročito nakon izgradnje zida razdvajanja na Zapadnoj obali (i odluke američkog predsjednika Donalda Trumpa da prizna Jerusalem kao glavni grad Izraela), pored toga da je Gaza pod blokadom još od 2007. godine. U istom ovom kontekstu svjedočili smo promjenama Fatahovih opcija otpora ili sredstva borbe kako bi ostvario cilj da se palestinski oružani otpor upotrijebi za podsticanje arapskog fronta, prema principu “svjesnoga uplitanja”. Fatah slijedi ovaj princip u pristupu i elementarnim polazištima, smatrajući ga glavnim ili osnovnim putem, ili jednim od sredstava za oslobođenje Palestine, u zavisnosti od faze, pa sve do slijeđenja metode pregovora ili narodnog otpora u skladu sa zahtjevima određene etape.
Sedam stranačkih kongresa
U okviru toga, Fatah je bio prinuđen prenijeti centar težišta palestinske oružane borbe izvana, budući da nastaje u Jordanu, Siriji i Libanu, a zatim se ograničava samo na Liban te se prenosi na okupirane teritorije. Glavni elementi gerilskih grupa pozicioniraju se u sigurnosnim službama palestinskih vlasti nakon njenog formiranja, imajući na umu da su oni doprinijeli transformaciji Druge intifade u oružani sukob, u nastojanju da se kombiniraju pregovori i oružano djelovanje.
Što se tiče političke infrastrukture, Fatah se rano utopio u PLO, do te mjere da se identificirao s njom i okvirima koji su proistekli iz nje, što je uspio učiniti kroz vođstvo palestinskog nacionalnog pokreta tokom perioda 1969-94. Zatim je, nakon Sporazuma iz Osla i uspostave palestinskog entiteta, pokret prebacio centar težišta na vlast, koja je na neki način postala autoritet za PLO, umjesto da PLO bude autoritet vlastima, spajanjem liderske pozicije u palestinskim vlastima i PLO-u.
Tokom tog putovanja Fatah je, kao prvo, organizirao sedam stranačkih kongresa, pet je održano van okupiranih teritorija (1965-88), dva na Zapadnoj obali (2009-16), odnosno nakon uspostavljenja palestinske vlasti. Drugo, Fatah nije održao nijedan kongres u periodu od 1988. do 2009. godine, što znači da tokom 21 godine nije razmatrao, niti je odobrio bilo koju od opcija koju su imali u tom periodu, što se odnosi i na Sporazum iz Osla i politike koje su dovele do marginalizacije PLO-a i identificiranja Fataha s palestinskim vlastima i PLO-om.
To se naročito odnosi na spajanje tri predsjedničke pozicije i pretvaranje Druge intifade u oružanu pobunu, bez da se analiziraju ili obezbijede nužne pretpostavke i mogućnosti. Pored toga, organizirani su predsjednički i parlamentarni izbori, poput onoga što se dogodilo 2006. i 2007. godine, sa svim refleksijama koje su dovele do marginalizacije Zakonodavnog savjeta, podjele palestinskog entiteta između Zapadne obale i Gaze, i između Fataha i Hamasa. Uprkos svemu navedenom, može se zaključiti da ovaj pokret, i pored svih iskustva i opcija te svih žrtava i junaštava koje je palestinski narod pokazao unutar i izvan Palestine, nije uspio ostvariti svoje ciljeve oružanom ili političkom borbom, odnosno pregovorima, čak ni na nivou suzbijanja izraelske okupacije na teritorijama Zapadne obale ili Pojasa Gaze okupiranim 1967. godine.
Također, pokret u pregovaračkim opcijama ne uspijeva ostvariti ne samo to da PLO ostane političko tijelo palestinskog naroda gdje god se oni nalazili, koje se treba ojačati i učiniti efikasnijim, već ne uspijeva uspostaviti ni palestinski entitet, pa makar i u okvirima Sporazuma iz Osla. Fatah se našao u okvirima puke samouprave, koja je podređena okupacionim vlastima, što podrazumijeva sigurnosnu koordinaciju, ekonomsku zavisnosti i oslanjanje u oblasti infrastrukture (uz oslanjanje na finansiranje izvana). Također, pokret se našao na rasparčanoj teritoriji, a Gaza je pod blokadom, pored toga što se upetljao u proces političkog rješenja sukoba za dio palestinskog naroda na dijelu palestinske teritorije, s pojedinim pravima za Palestince.
Faze uspona i padova
U konačnici, navedeno je rezultiralo marginalizacijom PLO-a i slabljenjem uloge palestinskih izbjeglica u inostranstvu koje su imale značajnu ulogu u podršci Fatahu i oružanoj borbi u interesu palestinske vlasti. Također, rezultat toga je bio pretvaranje Fataha u vlast ili stranku na vlasti. Na ovaj način je izgubljen pokret palestinskog nacionalnog oslobođenja, izgubljen je PLO i sama palestinska vlast. Fatah je izgubljen jer se nije uspio pretvoriti u stranku ili front, čime je postao tijelo koje nije jasno definirano i u svom postojanju se oslanja na palestinske vlasti, umjesto da se vlasti oslanjaju na njega, uzimajući u obzir efikasnost i popularnost koju ima.
Iz svega navedenog mogu se zaključiti tri stvari: prvo, da palestinski nacionalni pokret nije prvi kojem nije pošlo za rukom da ostvari svoje ciljeve, jer se to desilo u brojnim historijskim iskustvima poznatim čovječanstvu, uključujući i nacionalno palestinsko iskustvo u prethodnim fazama. Iako su mnoge kompleksnosti i prepreke izazvane vanjskim objektivnim faktorima, to ipak ne sprečava da se sagledaju slabe strateške tačke ili izbori koje je slijedio pokret Fatah u borbi protiv Izraela, te uloga subjektivnih faktora, koja se ogleda u upravljanju, diskursima, strukturama i formama djelovanja u neuspjehu ovih strategija i izbora.
Drugo zapažanje tiče se toga da je historijsko iskustvo još jednom dokazalo da svaki politički pokret ili pokret za nacionalno oslobođenje prolazi kroz faze uspona i padova te da je problem pokreta ili stranaka poput ovih, naročito ako dođu na vlast, taj što gube borbeni duh i dožive sagorijevanje, pokazuju želju da ostanu na svojoj novoj poziciji te da ublaže svoju staru “revolucionarnu” prirodu. Navedeno žele ostvariti oslanjanjem na historiju borbe, mogućnosti, relacije i utjecaj pokreta, ne obraćajući pažnju na potrebu da se ojača legitimitet ovog statusa i bez posvećivanja pažnje razvoju diskursa, metodama djelovanja i sredstvima borbe, što pojašnjava činjenicu da će ovi pokreti možda nastaviti egzistirati, ali će nestati njihova misija i historijska uloga.
Treće, možda je ovdje nužno napomenuti, kako bi bili objektivni, da su ishodi do kojih je Fatah došao (ali i druge frakcije) rezultirali golemim problemima, komplikacijama i poteškoćama, koje su spriječile da se ostvare bilo koji od njihovih izbora ili ciljeva. Između ostalog, tu je gubitak balansa u snagama u odnosu na Izrael, nedostatak međunarodnih i arapskih faktora odgovarajućih za pokret, potreba Palestinaca da imaju jedinstvenu teritoriju, koja je sada rasparčana i podložna različitim formama vlasti i sistemima upravljanja.
Sklad između teritorije i naroda
Sve navedeno ipak ne oslobađa rukovodstvo ovog pokreta od odgovornosti za dešavanja, kako zbog njihovih političkih i izbora u otporu, tako i zbog načina djelovanja i nedostataka u upravljanju resursima. Budućnost pokreta, odnosno njegov opstanak i vraćanje efikasnosti, vezan je za preispitivanje iskustva na odgovoran i kritički način te oslanjanje na političke vizije i nove forme djelovanja koje bolje odgovaraju uvjetima u kojima se nalazi palestinski narod.
Zbog svega toga, jasno je da najkorisnija stvar koju mogu uraditi određena rukovodstva, naročito u Fatahu, jeste ta da se otvori put pred novim generacijama, kako bi se rodio novi nacionalni pokret. Onaj koji će raditi na revitalizaciji palestinskog nacionalnog pokreta, s ključnom karakteristikom borbe za oslobođenje od rasističkog i kolonizatorskog Izraela, posebno nakon što je isključena opcija uspostave palestinske države američkim izbjegavanjem primjene Sporazuma iz Osla, u trenutku kada su priznali jedinstveni Jerusalem kao glavni grad Izraela i podržali izgradnju doseljeničkih naselja na palestinskim teritorijama. To se ogleda i u tome da se Palestinci oslone na vlastite kapacitete u sredstvima borbe, onako kako se to dogodilo prilikom Prve intifade (a ne Druge), i ne ograniče samo na jednu opciju koju predstavlja palestinska država na Zapadnoj obali i Pojasu Gaze, već na ponovno uspostavljanje sklada između teritorije, naroda i palestinskog pitanja.
Možda je ideja o jednoj demokratskoj državi najprikladnije rješenje za palestinsko i izraelsko pitanje, ali na temelju dokidanja ideološkog, rasističkog i kolonijalističkog karaktera Izraela. Neupitno je da to iziskuje obnovu i aktiviranje palestinskih političkih tijela (PLO-a, palestinskih vlasti, frakcija i lokalnih organizacija) na temeljima nacionalnog institucionalnog djelovanja, demokratskog predstavljanja i nastavka borbe.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera