Virtuelni samit: ‘Privrženost’ Uniji važnija od članstva

'Političke olimpijske igre na tlu Hrvatske' svedene su tek na rutinsku videokonferenciju bez ikakvog javnog prestiža i atraktivnosti (EPA)

Nijedna članica Evropske unije u cjelokupnoj historiji ovog ekonomskopolitičkog bloka nije se toliko radovala šestomjesečnom rotirajućem predsjedavanju Vijećem EU-a kao što se radovala Hrvatska kada je 31. decembra prošle godine u ponoć, šest i po godina nakon što je postala članica EU-a, preuzela tu vrstu “štafetne palice” od Finske.

I tek što je 9. januara, uz glamurozne sadržaje, u Zagrebu ugošćena cjelokupna svita novoformirane Evropske komisije s predsjednicom Ursulom von der Leyen na čelu, i kada se činilo da će “historijsko predvođenje Evropske unije” Hrvatsku i njenog karijernog premijera Andreja Plenkovića proslaviti, dogodila se pandemija korona virusa. A s njom i objedodanjivanje svega ono što se manje-više u svim zemljama i međunarodnim institucijama decenijama gurkalo pod tepih.

U takvim okolnostima, šestog i sedmog ovog mjeseca, pedesetak dana prije kraja hrvatskog polugodišnjeg mandata, trebalo je da se u Zagrebu dogodi i kruna tog “historijskog” hrvatskog predsjedavanja. Međutim, novi samonametnuti vladar svijeta, COVID-19, tumbajući sve u dosadašnjem svjetskom poretku, međunarodnim pravilima, tradiciji, navikama…, istumbao je i međunarodne protokole i evropske samitske šeme.

Sve veće nejedinstvo i viša sila

Umjesto toliko priželjkivanog dvodnevnog sastanka lidera EU i šest zemalja Zapadnog Balkana, što je trebalo da bude najveći skup državnika na tlu Hrvatske u posljednjih 20 godina (od prvog samita EU – Zapadni Balkan održanog upravo u Zagrebu krajem 2000. godine), “političke olimpijske igre na tlu Hrvatske” svedene su pandemijom tek na rutinsku videokonferenciju bez ikakvog javnog prestiža i atraktivnosti. Gore od toga je moglo biti samo potpuno otkazivanje ovog promotivno-politički izazovnog showa za svaku zemlju.

Iako niko od najavljenih učesnika zagrebačkog virtuelnog samita, koji je održan na incijativu hrvatskog premijera Andrea Plenkovića, ni iz jednog od dva bloka zemalja nije izostao bez obzira na globalnu pandemiju i sve druge vruće teme i afere, za hrvatsku vladu kao koordinarora evropskih poslova u svojoj zemlji nije ostalo ništa drugo nego da se nada sretnijim okolnostima nakon 2030. kada će se rotirajuće predsjedavanje Vijećem zaustaviti ponovo na tada mnogo iskusnijoj Hrvatskoj. Velike planove hrvatskog premijera Plenkovića ovoga su puta možda s podjednakim učinkom sasjekli unutarnja kriza Evropske unije oličena u sve većem nejedinstvu, u čemu i Hrvatska ima svoje prste, te pandemija virusa korona kao viša sila.

Žal hrvatskog premijera zbog propuštenih prilika je razumljiv. Upravljanje radom više od 200 specijaliziranih radnih grupa, komiteta, odbora i drugih tehničkih tijela EU koji rade na pripremama sastanaka Vijeća u svih deset njegovih formata –  od Vijeća općih i vanjskih poslova do Vijeća ministara finansija, pravde, unutarnjih poslova do poljoprivrede i ribarstva – nije bila samo prilika za afirmaciju hrvatske državotvornosti i provjeru državne institucionalne efikasnosti.

Dvadeset godina ‘u rikverc’

Bila je to realna šansa i za reafirmaciju cjelokupne hrvatske diplomatske i lobističke mreže, otvaranje novih trgovinskih kanala, redizajniranje hrvatskih makroekonomskih modela, za ekspanziju svih vidova turizma pa sve do ostvarivanja boljeg uvida u finansijske prilive i odlive iz zajedničkog budžeta Unije “teškog” oko 170 milijardi eura na godišnjem nivou.

Predsjedavanje je također prilika da se svaka članica EU tokom šest mjeseci predstavi u što boljem svjetlu evropskoj javnosti, a domaća javnost senzibilizira za evropske teme. Sve su to razlozi zbog kojih je uz sve ostale logističke poduhvate čak i zagrebačka Nacionalna sveučilišna knjižnica privremeno preoblikovana u kongresni centar.

Na Zagrebačkom samitu od prije dvadeset godina na kojem je, uz ostalo, za sve zemlje zapadnog Balkana potvrđen pet mjeseci ranije dogovoreni status “potencijalnog kandidata” za članstvo, prvi put je otvorena jasna i nedvosmislena evropska perspektiva uvažavajući na tom putu individualni pristup svake od zemalja, a regionalna saradnja, otvaranje granica i dobrosusjedski odnosi proglašeni su uslovom svih uslova za buduće članstvo u Uniji. Bilo je to vrijeme euforije i nade na obje strane zbog krupnih političkih promjena prvenstveno na Balkanu.

Dvadeset godina kasnije, reducirani tele-samit evropskih lidera pod hrvatskim predsjedanjem ponovo je “evropsku perspektivu” ovog regiona vratio na početnu poziciju kakva je bila prije prvog Zagrebačkog samita iz 2000. godine.

Iako se već u uvodnoj rečenici zajedničkog završnog dokumenta od 20 tačaka navodi da EU “neprikosnoveno podržava evropsku perspektivu zapadnog Balkana”, lideri zemalja članica ovoga puta nisu tajili da (zbog globalne pandemije i unutarnjeg evropskog nejedinstva i novih prioriteta) proces integracije, proširenje EU ili eventualno članstvo u bliskoj budućnosti ostaju na čekanju na neodređeno vrijeme. Ne krije se također da ova videokonferencija koja je održana “u vremenu potpuno novih izazova” nije ni bila zamišljena kao samit o proširenju, već o učvršćivanju veza Evropske unije sa zemljama regiona prema kojima se, kažu u sjedištu EU, sentimenti nisu promijenili nego su se promijenile okolnosti.

Ko je za EU, a ko ne?

“Umjesto političkih proklamacija o proširenju ili potencijalnom pridrživanju Evropskoj uniji onih zemalja koje se za taj proces smatraju najspremnijima, u novonastalim okolnostima je važnija privrženost idejama EU i udruženo djelovanje na valorizaciji svih temeljnih evropskih vrijednosti, a zemljama zapadnog Balkana osigurati adekvatnu finansijsku, tehničku i savjetodavnu pomoć i podršku”, izjavio je uoči zagrebačkog tele-samita visoki predstavnik za vanjske poslove i sigurnost Josep Borrell, možda i nesvjesno podsjećajući na Evropsku uniju kakvu već dobro poznajemo: lake ruke sa novcima, teška srca u vanjskoj politici.

U globalnom kontekstu izazvanom pandemijom korona virusa koji je osim zdravstvenih izazvao još uvijek neprocjenjive ekonomske, socijalne, političke, sigurnosne i druge posljedice, nije neočekivano da ključne države članice Evropske unije politiku proširenja nemaju među nacionalnim prioritetima. Proširenju na kraći rok se posebno protive Francuska, Danska, Švedska i Holandija, dok Španija, Poljska i Njemačka igraju po ivici između za i protiv novih proširenja.

Novonametnute okolnosti nameću nova pravila i prioritete i u odnosima između EU i zemalja zapadnog Balkana. Lideri ova dva bloka su se tokom Učesnici zagrebačkog video-samita su primili na znanje i tri nova “ključna prioriteta” međusobnih odnosa: saradnja i solidarnost u daljem suočavanju s pandemijom, nedvojbena evropska perspektiva zemljama regiona uključujući i “privrženost zapadnobalkanskih partnera evropskoj perspektivi kao svom čvrstom strateškom odabiru”, te predanost zemalja zapadnog Balkana svim evropskim vrijednostima (iako je to na svojevrstan način već i ozakonjeno kroz već potpisane Sporazume o stabilizaciji i pridruživanje).

Evropske vrijednosti na djelu

Uz zaključake o raskošnoj finansijskoj pomoći i uzajamnoj solidarnosti u prevazilaženju posljedica pandemije, ovaj dio zajedničkog završnog dokumenta koji se odnosi na “privrženost evropskoj perspektivi” mogao bi u budućnosti imati najveću političku težinu jer se prvi put s najvišeg evropskog nivoa pred lidere regiona, posebno Srbiju, postavljaju krupni izazovi u vezi “s privrženošću”.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Uz podsjećanje da je EU najvažniji ekonomski partner i donator Zapadnom Balkanu te da je u izradi “snažan ekonomsko-investicioni plan Evropske komisije za dugoročni oporavak regije, ekonomski rast i povećanje konkurentnosti njene ekonomije” u zaključcima se navodi da se novim pristupom prema ovom regionu želi stvoriti funkcionalna tržišta privreda koja je sposobna u svim svojim segmentima biti sjedinjena s jedinstvenim evropskim tržištem. Ostavljajući sve manje prostora za ekonomsko-političke i druge manevre sa onima koji pokušavaju umanjiti ili čak i negiraju evropske vrijednosti, pred lidere regiona su ovoga puta postavljeni precizniji uslovi nego do sada.

Zahtijeva se prihvatanje zajedničkih evropskih vrijednosti na djelu, vidljiva privrženost evropskim integracijama, te efikasno suzbijanje planski iskreiranih dezinformacija i drugih hibridnih aktivnosti iz trećih država poput Kine, Rusije, Saudijske Arabije, Turske i drugih s ciljem obezvrjeđivanja Evropske unije i potkopavanja evropske perspektive zemalja regiona.

Iako u mekšoj formi, u zaključcima se ponovo insistira i na “punoj usklađenosti zapadnobalkanskih partnera s vanjskopolitičkim pozicijama Evropske unije, osobito tamo gdje su u pitanju zajednički interesi, te da se djeluje u skladu s tim interesima”. Na prvi pogled moglo bi se zaključiti da se aluzija odnosi isključivo na Srbiju koja još uvijek odbija primijeniti sankcije protiv Ruske Federacije koje su joj nametnuli zapadni saveznici zbog njene uloge u ratu u Ukrajini, ali bolje upućeni u logiku evropskih deklaracija i zaključaka smatraju da bi se ovakve samokritične poruke mogle ovoga puta odnositi i na Hrvatsku kao članicu Unije, koja većinskim novcima evropskih poreskih obveznika gradi Pelješki most s kineskim izvođačima, a ne odsutaje ni od proameričke inicijative iz 2016. godine o “tri mora” u pojasu Baltik-Jadran-Crno More, koju EU zvanično ne podržava.

Inventura realnog stanja

Deklaracija zagrebačkog tele-samita je dakle odraz sumorne realnosti na globanom nivou čemu dominantno doprinose unutarevropsko nejedinstvo, pandemijske nepogode koje su se u većoj ili manjoj mjeri sručile na cijeli svijet, prepozicioniranje velikih sila, te spoznaja da najteže, ekonomske, nedaće poslije pandemije tek dolaze. U takvim okolnostima ekonomija u realnom životu i jeste primarnija od politike. A ako je tako, finansijska pomoć od čak 3,3 milijarde eura koju Evropska komisija i Evropska investiciona banka pripremaju za saniranje posljedica pandemije u šest zemalja regiona, ima veći značaj za građane od deklarativnih obećanja o članstvu u Uniji. 

Riječ je o finansijskoj podršci kakvu evropske institucije nisu jednokratno odobrile nikada nikome sa statusom “potencijalnog kandidata” (Zapadni Balkan) ili “bliskog susjedstva” (Ukrajina, Moldavija, Baltički pojas). To se mora cijeniti bez obzira na sva amaterska lutanja, izostalu solidarnost i političko nejedinstvo unutar EU na početku pandemije.

U najnovijem paketu finansijske podrške 38 miliona eura je namijenjeno za hitnu podršku zdravstvenom sektoru u regiji, 289 miliona eura za društveni oporavak, 455 miliona eura za ponovno pokretanje zamrlih kompanija i zapošljavanje, oko 1,7 milijardi za makrofinansijsku pomoć i tako dalje. “Činjenica da ovolika podrška i saradnja EU sa zemljama regije daleko nadilazi sve što je bilo koji drugi partner pružio regiji, zaslužuje javno priznanje”, navodi se u završnom dokumentu zagrebačkog virtuelnog samita i zaključuje da bi međusobna saradnja i zajednička koordinacija u razdoblju oporavka od pandemije morali biti mnogo vidljiviji nego do sada. A da bi bili “vidljiviji” potrebno je i više jedinstva.

Deklaracijom se zato, na kraju, traže odlučni napori partnera sa zapadnog Balkana u cilju iskrenog i trajnog pomirenja i traženja konačnih i obvezujućih rješenja za bilateralne sporove i pitanja koja su naslijeđena iz prošlosti, “u skladu s međunarodnim pravom i uspostavljenim načelima, uključujući Sporazum o pitanjima sukcesije”.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera