Viktor Savić: Bio sam dobar sportista, a postao glumac

Ni u jednom trenutku nisam znao da ću biti glumac, kaže Viktor Savić (Instagram)

U savremenom stilu života gde se previše pažnje poklanja društvenim mrežama i lakoj zabavi, a deca odrastaju uz računare i pametne telefone, svako ulaganje u kulturu predstavlja veliki izazov. I pored svih poteškoća kultura opstaje i uvek ima onih koji edukaciju, vaspitanje i umetnost stavljaju na prvo mesto.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Iz klice ljubavi i talenta, uz veliko zalaganje i želju da se u društvu nešto pokrene i promeni rađaju se dobre i velike stvari. Glumci Andrija Milošević i Viktor Savić su uspešno realizovali ideju o otvaranju sopstvenog pozorišta. U sklopu Centra za kulturu Čukarica, na mestu nekadašnjeg bioskopa Šumadija, nastao je Teatar na Brdu. U ne tako dugom vremenskom periodu, repertoarom i odabirom značajnih glumaca i reditelja privukli su pažnju pozorišne publike i stručne javnosti. Prestonica Srbije je postala bogatija za još jednu umetničku scenu i prostor koji i mladima daje šansu, a posebno su joj se obradovali stanovnici Banovog brda na kojem je teatar smešten.

Jedan od osnivača pozorišta Teatar na brdu, glumac Viktor Savić, prvobitno se bavio sportom, rukometom i košarkom, a na kraju se ipak opredelio da gluma bude njegov poziv. Prve umetničke korake napravio je u školi koju su vodili velikani Ružica Sokić i Mihajlo Bata Paskaljević, a potom i u čuvenom dramskom studiju reditelja, scenariste i pedagoga Mike Aleksića. Široj javnosti je poznat po ulogama u serijama Senke nad Balkanom, Košarkaši i filmovima Montevideo, Bog te video!, Šišanje.

Viktor Savić iskreno progovara o razlozima zbog čega se zajedno sa Andrijom Miloševićem odlučio na ni malo lak poduhvat otvaranja sopstvenog pozorišta, podršci kolega, repertoaru, ali i glumačkim počecima kojima će možda nadahnuti nove generacije.

  • Šta Vas je podstaklo da se upustite u kompleksan poduhvat osnivanja pozorišta?

Moj posao i ljubav prema njemu, ali i to što sam patriota i lokal patriota. Ne u negativnom smislu deljenja, nego u smislu ‘pođi od svog dvorišta’. Banovo brdo, kraj u kojem sam odrastao i u kojem živim nema pozorište. Pozorište nema ni Čukarica, ni Novi Beograd. Lokacijski bilo je logično i lepo da u kraju iz kojeg sam osnujem pozorište. Podstakla me je ljubav prema poslu i veru u njega, a uz to postojao je nedostatak kulturnog sadržaja.

  • Na radost gledalaca na repertoaru preovladavaju komedije. Da li se promenilo poimanje humora poslednjih godina i šta najčešće izaziva smeh kod publike?

Poimanje humora je individualna stvar. Onako kako usmeravaš ljude tako će i oni da razvijaju svoj ukus. Trudumo se da humor ne bude prizeman, nego rasterećujući, da posle odgledane predstave gledalac može da promisli o onome šta je gledao. Na primer, ako neko nekoga šutira, publika se grohotom smeje, ako su naviknuti na to, ako su tako vaspitani i na to usmeravani. Mi se trudimo da idemo u drugom smeru. Uz Božiju pomoć, Andrija i ja imamo želju da pozorište razvijamo, da na repertoaru ne budu samo komedije već i drugi žanrovi, posebno domaći tekstovi od nacionalnog značaja kojih nema puno, a pored toga i triler.

  • U Teatru na Brdu zaigrale su mnoge glumačke zvezde Sloboda Mićalović, Zoran Cvijanović, Nataša Ninković i Svetlana Ceca Bojković, koju publika dugo nije videla  na sceni. Kako su kolege reagovale na saznanje da osnivate pozorište i da li je bilo skeptičnih komentara?

Trudili smo se da pozovemo što više reprezentnih glumaca koji su cenjeni, kako bismo usmerili kvalitet pozorišta i učinili ga značajnim. Nismo na budžetu države, zbog toga pored kvalitetnih komada i dobrih glumaca moramo da vodimo računa i o komercijalnoj strani. Moramo da spojimo sve, i kvalitet i komercijalnost, a kako to uraditi nego kada su tu uspešni, dokazani glumci koje publika voli. Kolege su reagovale odlično, veoma pozitivno, barem su nam tako rekali. Oduševljeni su idejom i rado su se odazvali pozivu. Ukoliko ima onih koji pričaju negativno nama iza leđa, to nas ne dotiče.

  • Predstave za decu su takođe na repertoaru Teatra na Brdu, a Vi ste i član ansambla dečijeg pozorišta Boško Buha. Šta Vam je doneo rad na komadima za decu i da li Beogradu nedostaje još scena za najmlađe?

Predstava za decu nema puno. Imali smo novogodišnju predstavu. Zaista, to nije lako organizovati. Andrija i ja smo stalni članovi anasambla pozorišta Boško Buha. Beogradu nedostaje ta scena čije se otvaranje stalno odgađa. Renoviranje scene otpočeo je pokojni Milorad Mandić Manda i onda je sve stalo, ništa se ne dešava. Beograd bez svog značajnog dečijeg pozorišta je dosta osiromašio i to što pre treba da se reši.

  • Sećate li se kada ste poželeli da gluma postane Vaš poziv?

Baš u mom kraju, na Banovom Brdu, išao sam u školu glume kod Ružice Sokić i Mihajla Bate Paskaljevića. To me je zainteresovalo da nastavim. Kada sam bio četvrti razred prošao sam audiciju za dramski studio reditelja i scenariste Mike Aleksića. U njegovoj grupi proveo sam skoro deset godina, sve dok nisam primljen na akademiju. Sve je išlo prirodnim tokom. Dugo sam se bavio sportom i bio sam uspešan, ali na kraju je moj poziv postao gluma i drago mi je zbog toga. Želeo sam i imao sam ljubav prema tome, čim sa drugo išao u školu glume, ali ni u jednom trenutku nisam znao da ću biti glumac. Kada je došlo vreme za upis na studije, znao sam da nisam neko ko bi studirao, na primer, pravo. Pored toga što mi je to bila ljubav bilo mi je i najlakše da se bavim glumom.

  • Pored pozorišta, veoma ste angažovani i na televizijskim serijama i filmu, ali tu je i muzika. Kada je rep i pseudonim Njezz ušetao u Vaš život?

To je moj nadimak iz detinjstva, ili jedan od nadimaka. Došao je prirodno, spontano. Tako su me zvali drugari. Slušam rep muziku ceo život. Odrastao sam na njoj. U jednom trenutku je rep na našim prostorima osiromašio. Mnogi su počeli da se bave takozvanim rep narodnjacima. Pored toga za medije sam davao mnogo intervjua i mnoge izjave nisu prenete kako treba. I kada novinari nisu bili zlonamerni pogrešno su preneli i mene je to opteretilo, a uz to imao sam privatne muke i borbe. Spojio sam ljubav prema repu i to što u tekstovima koje pišem o stvarima koje me pogađaju, koje bih hteo da iskažem, a o tome me možda niko ne pita. To je moj hobi, od toga ne zarađujem. Rep muzikom se bavim kada imam slobodnog vremena.

Završio sam snimanje serije Dvanaest reči u kojoj tumačim advokata, a uskoro se snima serija i film o događajima na Košarama i Zlatno doba. Zbog situacije sa virusom sve je neizvesno, pa ćemo videti kako će biti. Mi predlažemo, a Bog raspolaže.

Izvor: Al Jazeera