Vijetnam i SAD: Od neprijatelja do partnera

Piše: Richard Javad Heydarian

Četrdeset godina nakon Vijetnamskog rata, u kojem je stradao veliki broj ljudi i koji je podijelio američko društvo, dva bivša neprijatelja približila su se više nego ikada strateškom partnerstvu. Nedavno je generalni sekretar vladajuće partije Vijetnama Nguyen Phu Trong, ideološki vođa ove države, krenuo na historijsko putovanje u Bijelu kuću, gdje ga je srdačno dočekao američki predsjednik Barack Obama.

Bilo je to prvo putovanje šefa vijetnamske komunističke partije u SAD, što pokazuje koliko daleko su ove države odmakle u ostavljanju po strani svog ranijeg neprijateljstva u korist novog početka. Ovaj sastanak je bez sumnje predstavljao veliku promjenu u strateškoj orijentaciji obje ove sile – i početak nove ere u azijskim igrama moći koje brzo napreduju.

Više od svega, logika koja prožima prisnije vijetnamsko-američke odnose je zajednička zabrinutost zbog uspona Kine, koji je doveo do značajnog porasta teritorijalnih tenzija na zapadnom Pacifiku.

Svjesna vijetnamske strateške dileme, Obamina administracija se vješto pobrinula za prisnije strateške veze sa bivšim neprijateljem.

Prema staroj (bliskoistočnoj) izreci „neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj“, Hanoi i Washington su više nego spremni udružiti snage u sputavanju supersile u usponu, koja mijenja poredak stvari u Aziji nakon Hladnog rata.

Novi početak

Obama je na početku svog mandata obećao da će pružiti ruku pomirenja rivalima, koji su spremni učiniti isto. Njegove hrabre diplomatske inicijative utabale su put za normalizaciju odnosa (nakon 50 godina) sa komunističkim režimom Kube i, što je još nevjerovatnije, za diplomatske pregovore sa Islamskom Republikom Iran bez presedana, o čitavom nizu pitanja, od neširenja nuklearnog programa do borbe protiv terorizma. Američki državni sekretar John Kerry proveo je više vremena sa svojim iranskim kolegom Javadom Zarifom nego bilo koji drugi ministar vanjskih poslova.

Ono što se manje cijeni u slučaju Obame, međutim, je način na koji je posljednjih godina vješto pretvorio bivše neprijatelje u strateške partnere. U protekle dvije decenije, Vijetnam se više ne smatra američkim rivalom. SAD je zapravo postao glavno izvozno tržište za tekstilni i proizvodni sektor u Vijetnamu. Ali ove dvije države nisu baš bile ni u prijateljskim odnosima.

Dugo je komunističko vodstvo u Hanoju namjeravalo održavati prisne diplomatske veze sa Pekingom, glavnim trgovačkim partnerom i većinom su izbjegavali veću sigurnosnu saradnju sa Washingtonom da bi sačuvali svoju nezavisnost i ugodili Kini. Održavanje srdačnih odnosa sa svojim komunističkim sjevernim susjedom bilo je posebno važno, jer je Kina postala glavni izvor investicija, trgovine i tehnologije.

Ali, kako je vijetnamska ekonomija postajala isuviše ovisna o Kini, stare pomorske teritorijalne rasprave između ova dva susjeda isplivale su na površinu krajem 2000-ih, kulminirajući u krizi u vezi naftne platforme sredinom 2014., koja je gotovo dovela do vojnog okršaja.

Svjesna vijetnamske strateške dileme, Obamina administracija se vješto pobrinula za prisnije strateške veze sa bivšim neprijateljem.

Američka državna sekretarka Hillary Clinton je 2010. godine pozicionirala SAD u samo središte rasprava u Južnom kineskom moru proglasivši slobodu plovidbe u međunarodnim vodama američkim „nacionalnim interesom“. Otišla je tako daleko da je otvoreno kritikovala kinesku teritorijalnu asertivnost spram Vijetnama i drugih manjih država na jugoistoku Azije.

Hanoi je očajnički trebao nove saveznike, a Washington je bio više nego spreman da uskoči.

Od tada je Obamina administracija slala visoke zvaničnike jednog za drugim u Hanoi, gradeći osnovu za potencijalno značajan savez u Aziji. U julu 2012, tokom svoje posjete Hanoju, državna sekretarka Hillary Clinton je pozvala Tronga, šefa komunističke partije, u Washington. Bio je to veoma simboličan gest koji je signalizovao novu vrstu bilateralnog odnosa.

Namjera Washingtona bila je da pokaže kako stara neslaganja u vezi ljudskih prava kao i jaka veza Vijetnama sa Kinom više ne predstavljaju prepreku snažnijoj bilateralnoj saradnji.

Sjenka zmaja

Vijetnam je također izrazio svoju posvećenost diverzifikaciji vanjskopolitičkih odnosa da bi ublažio nesigurnu ovisnost Hanoja o Pekingu, koji je postao žestok konkurent u jagmi za Južno kinesko more. Hanoi je očajnički trebao nove saveznike, a Washington je bio više nego spreman da uskoči.

Po svojoj politici „ključni za Aziju“, formalno najavljenoj u 2011, Obamina administracija je tražila načine da produbi američki strateški utjecaj širom azijsko-pacifičkog prostora. Vijetnam je zauzimao poziciju značajne države, jer je ključan i za ekonomske i za sigurnosne dimenzije Obaminog ponovnog pozicioniranja prema Aziji.

Na ekonomskom frontu, Vijetnam – koji je među najperspektivnijim novim tržištima – je dio Transpacifičkog partnerstva (TPP), sporazuma o slobodnoj trgovini, koji se nalazi u fokusu Obaminih napora da otvori azijska tržišta američkim korporacijama i suzbije kinesku ekonomsku prevlast u Aziji.  Kroz TPP, vijetnamske vođe koji podržavaju reforme, predvođeni karizmatičnim premijerom Nguyen Tang Dungom, imaju namjeru liberalizirati ekonomiju ove države i otvoriti put raznolikim direktnim stranim investicijama.

Od većeg značaja je napredak sigurnosne saradnje između ove dvije države. Posljednjih godina je SAD obećao desetke miliona dolara da se poboljšaju vijetnamske patrolne službe, olabavila je restrikcije na izvoz smrtonosnog oružja u Vijetnam, izvela zajedničke vojne vježbe, i traži veći pristup pomorskim objektima u zaljevu Cam Rahn.

Tokom njihovog „iskrenog“ sastanka u Bijeloj kući, Obama je rekao svom vijetnamskom kolegi da dijele posvećenost da „osiguraju da prosperitet i sloboda plovidbe koja je garantovala ekonomski napredak“ u Aziji ne budu narušeni agresivnim ponašanjem bilo koje države.

Trong je rekao kako žali zbog „nedavnih aktivnosti koje nisu u skladu sa međunarodnim pravom koje mogu iskomplikovati situaciju“. Iako nijedan od dvojice vođa nije direktno okrivio Kinu, bilo je i više nego jasno koja ih je država zbližila sada više nego ikad ranije.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera