Vijećnica ili kako ostaviti vremena vremenu

Sarajevska Vijećnica nakon obnove fasade zasjala je punim sjajem (Anadolija)

Piše: Nada Salom

Kada je završavao sarajevsku Vijećnicu, arhitekta Alexandar Wittek se, poludivši, ubio! Navodno zbog nedovoljnog svjetla pod njenom staklenom kupolom, mada ima i priča po kojoj je vidio kako njegov objekat, građen u pseudo-maurskom stilu, strši i ne uklapa se u staru jezgru grada – Baščaršiju.

Zapravo, prvi projekat uradio je Karlo Paržik, no, on se nije svidio ministru Benjaminu Kalaju, pa je angažovan Wittek, koji će Vijećnicu graditi po uzoru na džamiju Kemala Drugog u Kairu.

Nakon Wittekove tragične smrti završetak njegovog projekta je povjeren, 1894. godine, Ćirilu M. Ivekoviću. Po uredno vođenim papirima austrougarske vlasti, uporedo sa izradom i razradom projekta tekla je i izgradnja objekta, da bi Gradska vijećnica bila zvanično predata na upotrebu 1896. godine, kao zgrada tadašnje gradske uprave i administracije.

Izgorjela unutrašnjost [Foto: Tihomir Kukolja]

Ta jara mržnje sažet će prije Vijećnice i Orijentalni institut. U samo jednoj majskoj noći 1992. prestala je da postoji jedan od najbogatijih zbirki manuskripta na Balkanu sa 5263 kodeksa, prestale su da postoje Manusscripta turcica, zbirka sidžila, Vilajetski arhiv i zbirka tapija.

„Neronovi učenici“ zapalili su i najstariji sačuvani rukopis iz 1024! Nepovratno! Ništa se nije moglo spasiti. Iz Vijećnice, na sreću, nešto jeste. Spasena je „Bosniaka“, kao i neki rariteti. Zahvaljujući i tzv. Umjetničkoj četi glumca Josipa Pejakovića.

Nakon ratnih godina, godina obnove i izgradnje na Vijećnicu se nije zaboravljalo. Bilo je i ideja da se konzervira njena „utroba“ i ostavi kao trajan podsjetnik na ono što poremećeni ljudski umovi mogu da urade.

U toj „utrobi“ odvijali su se programi MESS-a, organizirale izložbe… Poput one Janisa Kunelisa, jednog od utemeljitelja savremene svjetske umjetnosti, istaknutog umjetnika i potvrđenog prijatelja Sarajeva.

A bh. slikar Safet Zec je 2007. izložio svoj veliki ciklus „Suze“, u povodu kojeg mu u otvorenom pismu francuski likovni kritičar Pascal Bonafoux, prijateljski piše i ovo:

„Dragi Safete, još nešto: tvoj susret sa Jorgeom Semprunom mi se činio nužnim zbog još jednog razloga. Jorge Semprun je šutio godinama nakon povratka iz Buchenwalda. Možda se kao i mnogi drugi logoraši osjećao krivim što su preživjeli i u nemogućnosti da kažu ono što je moglo biti prolaženje kroz neshvatljivo, neizrecivo, možda je trebao čekati da ga društvo sluša, društvo koje dugo nije htjelo znati o logorima. Jorge Semprun je znao ostaviti vremena vremenu.“

Izvor: Al Jazeera