Video: Stojadinom od Ljubljane do Černobila

Sama činjenica da neko posjeduje skoro četiri decenije star Zastavin automobil 101, popularni „Stojadin“ izaziva osmijeh, možda zajedljivi ili možda odobravajući. Ideja da tim vozilom pređete u aktuelno „moderno“ doba pola Evrope, odnosno skoro 2.000 kilometara u jednom pravcu izaziva više od smijeha, a odabir Černobila i Pripjata u Ukrajini kao konačne destinacije pitanje – „Da li si možda poludio“.

Takvo pitanje je dobio Damir Horvat, mladi Slovenac koji je svojim kolegama u Zastava klubu Slovenije, čiji je ujedno i predsjednik, izložio svoju ideju – Stojadinima od Ljubljane do zone isključenja i nazad! Nedavno su obilježene 33 godine od najveće nuklearne katastrofe u Evropi i to je bio povod za ekspediciju Slovenaca.


Video: Meris Čulić

„Tura sa Stojadinima u zonu isključenja bila je Damirova ideja tokom klupskog sastanka jedne večeri. Naše reakcije  na njegov prijedlog bile su jaki smijeh i pitanja o njegovom mentalnom zdravlju. Ko bi se ikada htio uputiti na lokaciju najveće nuklearne katastrofe u historiji“, govori za Al Jazeeru Meris Čulić, član ovog kluba automobilista.

Zašto ne?

Čulić, Horvat i Saša Kukman činili su ovu ekspediciju u svojim bijelim, žutim i narandžastim vozilicama.

I sam Horvat kaže kako su ga pitali da nije malo izgubio razum…

„Ideja o odlasku u Černobil mi se motala po glavi već nekoliko godina i krenuo sam istraživati. O samoj nesreći ima puno materijala i počeo sam pronalaziti fotografije zatvorene zone koja se nalazi 30 km oko reaktora broj 4. Ubrzo sam saznao da se u zonu može ući sa agencijama“, navodi on za Al Jazeeru.

„Predložio sam taj izlet na klupskom sastanku da iskoristimo to i kao reklamu za naš mlad klub. Zastava klub Slovenije imao je tada jednu godinu i nitko nas nije shvaćao ozbiljno. Kolege su te večeri došli samo do zaključka da sam malo lud, pa dobro, ništa novo (smijeh op. a.). Ali taj prijedlog ih je počeo da interesira sve više i više pa su i sami počeli istraživati i došli do zaključka da bi trebalo stvarno otići.“


Video: Meris Čulić

Čulić dodaje kako je sam put bio sasvim nešto drugačije od bilo kojeg izleta, te kako su se poslije Horvatove priče u njihovim mislima počele javljati ideje – pa zašto ne? Navodi dalje kako su počeli pretraživati sve što je vezano za Černobil i pripremati automobile.

Počele su pripreme, kontaktiranje agencije koja im je sve pomogla, organizirala dozvole, pa čak i dozvole za ulazak sa autima, ističu. Rezervirali su hotele, smještaj, dotjerali sve što je trebalo i što su mogli na svojim vozilima napravljenim između 1979 i 1981. godine.

Dva dana do Kijeva

Do Kijeva od Ljubljane su putovali ukupno dva dana po 850 kilometara, navodi Horvat.

„Sami put išao je glatko. Jedini problem tog dana pojavio se na granici u Ukrajinu. Granica na kojoj ima više kontrolni punktova i na kojoj su naoružani vojnici u izobilju nije odavala vibraciju mirnosti. Na pola puta kroz kontrolne punktove meni izbaci osigurač, jednom, pa dvaput – pa pet puta! Tako da sam na kraju auto progurao u Ukrajinu, to je na vojnicima izmamilo po jedan veliki osmjeh, pa onda i nama“, priča Čulić.


Video: Meris Čulić

Nastavlja kako su brzo riješili problem, te kako nije bilo većih kvarova na „Stojkama“, kako nazivaju svoje metalne ljubimce.

Posljednja etapa od Kijeva do zone isključenja duga je 100 kilometara i Horvat prepričava svoje prve utiske…

„Prvi čekpoint, vojska drži kontrolu, pregled dokumentacije i ulazimo. Prvo selo, zaraslo, prazne kuće, meni ništa neobično, navikao na slične situacije u Bosni. Dolazak u grad Černobil u kojem živi otprilike 3.000 radnika koji rade u zoni.“

„Prvi spomenik nazvan ‘Oni koji su spasili svijet’ posvećen vatrogascima iz stanice 28 koji su bili prvi da mjestu nesreće i dobili ogromnu dozi radijacije koja im je oduzela život nekoliko dana kasnije i vatrogascima iz stanice 1 koji su se dobrovoljno javili da idu ispod reaktora, ručno odvrnu ventile, isprazne prostorije pune vode i tako spriječe još puno veću katastrofu – drugu eksploziju koja bi kontaminirala skoro cijelu Evropu i pretvorila ju u pustinju.“

Napušteni vrtić

Sagovornik Al Jazeere nastavlja kako „tek tu krenu emocije“, te kako nije siguran da li je riječ o bijesu, žalosti, zahvalnosti… Dodaje kako ga je potom pogodila scena sa vrtićem gdje se vide igračke i krevetići.

„To te pogodi iako znaš da su ljudi evakuirani i nisu direktno nastradali.“

Ide se dalje, druga kontrolna tačka, provjera papira i sve je ok.

„U daljini ugledasmo metalnu konstrukciju Radar Duga, svijetu poznat kao ruski djetlić jer ga se moglo čuti na UKV radiostanicama kao kucanje djetlića. Sjeverna propaganda ga objašnjava kao spravu za nadziranje umova, nekakvo oružje, ali to je bio dugotalasni radar dometa 6000 km koji je služio za rano upozoravanje nuklearnog napada.“

„Krenemo dalje i iza okuke ugledamo novi sarkofag reaktora broj 4. Polako prilazimo i pratimo gajgere, radijacija se ne diže, parkiramo nekih 50 metara od reaktora i ne možemo vjerovati – radijacija je tu znatno niža nego do sada, kako, šta se događa?“

Tada im je vodič objasnio kako novi sarkofag nad reaktorom dobro djeluje, te kako je oko reaktora nakon nesreće skinuto 30 centimetara zemlje koja je bila kontaminirana i zato je tu radijacija jako niska.

Treći check-point, ulazak u grad Pripjat gdje „nema nikoga, sve je zaraslo, priroda preuzima grad u svoje ruke“, nastavlja Horvat.

Vjerovali vodičima

Čulić govori kako je Pripjat napravljen kao nuklearni grad i kako je imao 49.000 stanovnika.

„Imali su odličnu infrastrukturu i sve što je bilo potrebno za veoma udoban život. Obišli smo škole, supermarkete, bolnicu, zatvor, bazen, kazalište i završili u svjetski poznatom lunaparku koji nikad nije dočekao 1. maj i dan otvorenja.“

Horvat također kako su obišli mnoge trgove i zgrade koje djeluju “kao da su jučer napuštene”.


Video: Meris Čulić

„Vodič objašnjava da je grad sagrađen 1970. godine, da je to bio najbogatiji grad u nekadašnjem SSSR-u i da je to bio grad snova, punih dućana sa stvarima koje se drugdje nije moglo kupiti. Prosječna starost građana je bila 25 godina i svi su visoko obrazovani. U policijskoj stanici zatvorske ćelije se koriste kao skladišta jer nema potrebe da se koriste u svoju svrhu.“

„Dolazimo do lunaparka koji nikad nije pušten u pogon, nekoliko dana prije otvorenja dogodila se nesreća.“

Vodič im je objasnio kako su ljudi evakuirani potpuno mirno i bez incidenata jer su svi vjerovali svojim vodičima.

„Objašnjeno im je da se nešto dogodilo na elektrani i da je povišena radijacija, kao: ‘uzmite novce, neophodnu odjeću, isključite elektriku, zatvorite prozore i ostavite hranu kućnim ljubimcima, vratit ćete se za par dana’. Naravno, povratka nije bilo, sve što su imali je radioaktivno i opasno i to je jedini način da ljudi mirno napuste domove i da se izbjegne panika, stampedo“, ističe Horvat.

Povratak kući

Domaćin Zastava kluba Slovenije im je potom objasnio kako su svi stanovnici Pripjata raseljeni po drugim dijelovima SSSR-a, kako je savjetovano trudnicama da abortiraju što su jeke odbile i dobile djecu sa rakom, displezijom…

Nakon 3.952 pređena kilometra, vratili su se kući u Sloveniju.

„Dolazimo kući, puni neopisivih dojmova, bez nekog zaključka ili osude bilo koga. Najveći dojam je svakako bio zahvalnost ljudima koji su spriječili još veću katastrofu, ljudima koji su pomogli oko sanacije, koji su platili sve to svojim životima ili zdravljem“, navodi Horvat.

Dodaje kako zonu isključenja posjeti i do 1.500 turista dnevno, kako su Stojadini bili na visini zadatka, te kako je “jako teško sve ispričati jer je priča o Černobilu i Pripjatu” veoma fascinantna.

Izvor: Al Jazeera