Veterani u opasnosti da umjesto poštovanja izazovu ogorčenje

Zorislav Musa iz Zagreba kao 26-godišnjak je odmah na početku rata u Hrvatskoj 1991. godine, kaže, otišao na bojišnicu. U akciji “Oluja” je ranjen. Ima status branitelja s pripadajućim pravima, no nikad ih nije koristio.

“Nastavio sam raditi nakon toga. Prije jedno sedam-osam godina sam išao pitati za mirovinu i imao sam sve uvjete sve osnovi staža koji sam imao prije i u ratu. Ali mi je to bilo glupo koristiti kad mogu raditi”, kaže Zorislav.

Za nedavni događaj, kada je javnost na noge podignula vijest o prednosti branitelja pri zapošljavanju za ravnatelje škola, kaže da ne zna detalje pa ne može komentirati, no njegov je načelan stav da neka prava branitelji trebaju imati, ali i da u tome ne treba pretjerivati.

‘Bilo me sramota’

U suprotnom, kaže, može se dogoditi da ih javnost doživljava negativno, što se već događalo.

Nazor: Manipulacije u svrhu stvaranja odbojnosti

Povjesničar i ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata Ante Nazor, referirajući na posljednje polemike, kaže da se oko ovog pitanja događaju podjele u javnosti, ali da ih, kako kaže, izazivaju manipulatori koji svjesno pogrešno tumače zakon kako bi stvorili odbojnost prema braniteljima.

“Pogledajte autore u medijima koji su odmah krenuli u hajku, pogledajte kako pišu zadnjih 20-25 godina o Domovinskom ratu i sve će vam biti jasno. Objektivni autori pitali bi ministra branitelja za objašnjenje spomenutoga Zakona, koje je uostalom odmah uslijedilo iz Ministarstva branitelja, ali očita je bila namjera, kao već toliko puta do sada, dezinformirati javnost i raspiriti histeriju. Kad je riječ o problematici Domovinskog rata i hrvatskih branitelja to već godinama radi ista ekipa, na isti način”, kaže Nazor.

Ističe kako načelno smatra da glavni uvjet zapošljavanja za bilo koje mjesto, a posebno ona rukovodeća koja zahtjevaju veću odgovornost, treba biti stručnost, no jednako tako smatra da bi u državnim, odnosno javnim ustanovama i službama, u slučaju da dva kandidata jednako ispunjavanju sve stručne uvjete koji se traže za to radno mjesto, prednost trebao imati onaj tko je tu državu branio – u slučaju Hrvatske – od velikosrpske agresije i okupacije.

“Koliko mi je poznato, i sadržaj Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji prednost daje braniteljima i dragovoljcima ili djeci smrtno stradalih hrvatskih branitelja ili članovima obitelji i hrvatskim ratnim vojnim invalidima samo u slučaju da ispunjavanju jednake opće uvjete s ostalim kandidatima”.

Prava branitelja, ističe, regulirana su Zakonom koji je izglasao Hrvatski sabor, o njima se, kaže, uvijek može raspravljati, ali ta rasprava treba biti argumentirana i dostojanstvena.

“Glede ‘braniteljskih privilegija’ ili povlastica, vjerujem da je najveći dio branitelja i danas ponosan na svoje sudjelovanje u obrani i oslobađanju Hrvatske od velikosrpske agresije i okupacije, te da upravo taj ponos smatra najvećim ‘privilegijem’ iz Domovinskog rata”.

“Prije 10-15 godina kad se ustanovilo da ima pun kufer lažnih i onda je bila opća stigma da su branitelji sve mangupi, lopovi. Nažalost je bilo tako, tako da je mene bilo tada zbog toga sramota reći da sam branitelj”.

Osim toga, zaključuje da velika većina branitelja nakon rata samo nastoji raditi, zaraditi i normalno živjeti…

Situacija s prednošću zapošljavanja na mjesto ravnatelja škola proizlazi iz novog Zakona o braniteljima koji je izazvao brojne kritike zbog značajnog širenja prava branitelja, a kojih ima registriranih nešto više od 500.000.

U Hrvatskoj postoji društveni konsenzus da branitelji kao posebno zaslužni i njihove obitelji trebaju imati određena prava, no javnost potiho negoduje kada ocijeni da se traži ili daje previše.

Mnogi promatrači ističu kako postoji opasnost da zbog manjeg dijela veterana koji u povećanjima prava ne vide ništa sporno te onih političkih elita koje to omogućavaju, branitelji više ne izazivaju jedino poštovanje.

Analitičar Darijo Čerepinko kaže kako nema jasnih podataka o broju braniteljskih udruga i članova jer nema ni konačnog broja građana sa statusom branitelja, a u takvoj situaciji, navodi, pojedine su udruge u sprezi s vladajućim elitama uzele sebi pravo govoriti u ime svih branitelja.

‘Obični’ branitelji i ‘braniteljske elite’ 

“Iako je upitno temeljem čega, osim više ili manje jasne suradnje i potpore HDZ-a, a pogotovo njegovog desnog krila. S obzirom da su HDZ-u više nego jednom pomogli u dolasku na vlast, aktualna vladajuća stranka na različite im je načine taj angažman honorirala”, kaže Čerepinko.

Niz prava i potpora odmah nakon rata način je, kaže, da se olakša povratak u civilni život, no uvođenje niza novih prava 23 godine nakon rata, kaže, dio građana s pravom smatra problematičnim.

“Jer stvara još jednu, izdvojenu i o državi odnosno politici potencijalno ovisnu grupu građana koju će vladajuća stranka ili stranke po potrebi koristiti u dnevnopolitičke svrhe. Naravno, pomoć obiteljima poginulih braniteljima, pomoć ranjenima i onima teškog socijalnog statusa ne bi trebala biti upitna, ali društvo u ovom slučaju ne bi trebalo raditi razlike između branitelja i civila i spomenutim kategorijama, trebalo bi pomagati maksimalno koliko se može jer bi to bila odlika humanog i pravednog društva. Upravo je želja za izgradnjom takvog društva bila ono što je mnoge hrvatske branitelje i vodilo u rat”.

Dio udruga, ističe, uzima si za pravo i da arbitrira u pitanjima koja se tiču svih članova društva, pozivajući se pritom na zasluge u stvaranju i obrani države.

Ovakvo pozivanje na zasluge u ratu i privilegije u miru, navodi, čak i kod dijela branitelja izaziva negativne stavove.

“Često su upravo tzv. obični branitelji, oni koji svoj braniteljski status nisu nikako naplatili i koji ga ne koriste kao izgovor za etički upitna ponašanja, najglasniji u osudi ponašanja tzv. braniteljske elite. U konačnici, ovakav odnos dijela udruga prema državi, državnom proračunu i društvu u cjelini, najviše će naštetiti imidžu branitelja kojeg te udruge navodno čuvaju”, zaključuje Čerepinko.

Psihologinja Marija Krizmanić slaže se da se radi o manjem dijelu branitelja koji zajedno s državom samima sebi čine ‘medvjeđu uslugu’.

Krizmanić: Privilegije štete i djeci branitelja

“Meni se čini, po mom dubokom uvjerenju, da su ih ljudi do sada uvijek cijenili, uvijek poštovali, uvijek bili za to da dobiju i mirovinu i radno mjesto ako žele raditi, ali ovo sad što čine, to su koraci koji izazivaju nelagodu, otpor protiv njih i jednu vrstu ogorčenja. Pogotovo kod ljudi koji se sjećaju prijašnjih vremena kada su slične privilegije, ali ne tako velike, tražili za sebe borci iz Narodnooslobodilačke borbe”, kaže Krizmanić.

Kao psiholog nakon rata Krizmanić je bila aktivna i surađivala oko skrbi za ranjene. Kaže kako su tada i stručnjaci i sami branitelji govorili da se ne smije ponoviti pogreška stvaranja ‘privilegirane kaste’. Stav je bio, navodi, da treba doškolovati svakoga tko to želi, da završe zanimanja ukoliko to nisu stigli te da rade umjesto da idu u mirovinu.

“A sad se to pretvara u nešto što su onda oni sami govorili ‘ne smijemo to učiniti’ i gledajte što se događa – sad te privilegije, što mislim da je najgore od svega, koje se traže ne odnose se samo na branitelja pa niti na njegovu užu obitelj, sad ide proširena porodica, rođaci, sad se to širi i nasljeđuje i zapravo je nešto što će stvoriti kod velikog broja ljudi veliko ogorčenje i jednu netoleranciju prema braniteljima”.

Klasić: Nakon pljačke poslova krenula ‘kupovina’ branitelja

Hrvoje Klasić kaže da su prava branitelja puno veća nego ona koja su imali borci NOB-a – stari partizani su, navodi, tada postali samo dosadni, no u ovom slučaju može doći do revolta u društvu.

“Ja sam inače branitelj, bio sam i dobrovoljno u vojsci u ratu 1991. i uvijek svima kažem da je obrana domovine čast, ali i obaveza. U Ustavu stoji da je obaveza braniti zemlju i zato ne znam zašto bi itko od nas tko je bio u ratu imao neka posebna prava zato što je branio svoju domovinu, izvršavao svoju ustavnu dužnost. Meni to nikad nije bilo jasno, ali kao što meni to nije jasno, tako nije jasno ja mislim niti 80 posto ili 90 posto ljudi koji su bili u ratu i koji su se, kada je rat završio, vratili svojim strukama. Međutim, očito da postoji određeni broj ljudi kojima je rat dobro došao i kojega onda evo već 30 godina naplaćuju”, kaže Klasić.

Država je, kaže, počela stvarati probleme već početkom 90-ih sa svojim odnosom prema braniteljima – dio njih se vratio se svojim poslovima, ali to nisu mogli svi.

“Velik dio branitelja nije se imao kamo vratiti na svoje poslove jer dok su oni ratovali politička elita, gospodarska elita je omogućila pljačku njihovih poslova i uslijed toga se krenulo ‘kupovati’ branitelje da ne bi bilo nezadovoljstva i počelo je s mirovinama, s raznim drugim oblicima beneficija i tako da taj jedan neprincipijelan odnos prema ljudima koji su bili u ratu, traje preko 25 godina i on s vremena na vrijeme dolazi na naplatu”.

No, postoji  i druga opasnost:

“Zašto bi djeca trebala imati posebne privilegije ako su sposobna i mogu učiti? Neka uče i neka se školuju, ali neka ne idu preko reda, neka to čine kao svi drugi – svojim znanjem, marljivošću, odgovornošću, trudom, sposobnostima, a ne privilegijom”.

Klasić: ‘Subnorizacija’ Domovinskog rata

Ta djeca, ističe, možda neće ostvariti sve potencijale koje imaju, odnosno naučiti da kroz život moraju ići svojim trudom, radom i odgovornošću, a ne na temelju privilegija.

“Morate omogućiti njima da u istim uvjetima kao i svi drugi idu naprijed, a ne zahvaljujući tome što im je djed ili stric ili teta bio branitelj. To djeci šteti, ne ostvaruju potencijale koje imaju, ne pretvaraju se u ljude u kakve bi se mogli pretvoriti da idu vlastitim trudom i sposobnostima bez tog dodatnog guranja. A osim toga će ih ljudi manje prihvaćati u društvu, to će biti sve gore što se više te privilegije povećavaju”, zaključuje Krizmanić.

Povjesničar Hrvoje Klasić kaže da se odnos prema ratu u Hrvatskoj može usporediti s odnosom prema Drugom svjetskom ratu u Jugoslaviji.

“Često to mi čak kolokvijalno i nazivamo ‘subnorizacija Domovinskog rata’, gdje se stvarno događa to da, posebno mladima, takve stvari već polako počinju ići na živce“.

I on smatra da se u zahtjevima za veća prava radi o manjem dijelu branitelja – i u šatoru prosvjednika ispred Ministarstva branitelja svojevremeno, kaže, bila je stalno mala skupina uvijek istih ljudi, a slično je bilo i na prosvjedima.

Većina branitelja, kaže, pa i većina invalida rata, ne podupire ono što se događa s udrugama.

Umjesto konsenzusa ‘odmahivanje rukom’

“Umjesto da imamo nekakav konsenzus oko Domovinskog rata, baš zbog toga što je većina ljudi trebala nastaviti sa svojim životom i imati to kao nekakvu uspomenu i čast iz prošlosti, bojim se da će zbog ovakvih povremenih zahtjeva svi oni koji su bili branitelji u ratu doživjeti sudbinu da će ljudi početi odmahivati rukom i ljudima će se popeti na vrh glave s nekim svojim novim zahtjevima”.

Iz takvog odnosa države, kaže, došlo je i do toga da dio braniteljske populacije zahtijeva veći utjecaj na političke i društvene tokove.

“Naravno da je trebalo čuti mišljenje ljudi koji su bili u ratu, tu uopće nema spora, međutim da oni postanu autoriteti čija je istina, da tako kažem, jedina istina i čiji je način govorenja o Domovinskom ratu jedini dopušteni način, to je ono što smo imali od 45. do 90. godine”, zaključuje Klasić.

Izvor: Al Jazeera