Vesko Kadić: Kroz rukopis sam ‘oživljavao’ djela Ivice Matića

Vesko Kadić, filmolog, završio je u Sarajevu Višu pedagošku (likovna umjetnost) i u Zagrebu Akademiju za kazalište, film i tv (praksa i teorija filmske montaže). Bio je prvi direktor novoosnovane Kinoteke BiH (1994–2002.), a prije proteklog rata bavio se filmskom kritikom i teorijom (bio je član redakcije sarajevskog filmskog časopisa Sineast).

U razgovoru za Al Jazeeru Vesko Kadić govori o priznanju  Ivica Matić za ukupan doprinos bh. filmu, samom Matiću, Fondaciji za kinematografiju BiH, kao i drugim stvarima koje mu smetaju u odnosu institucija prema filmskim radnicima.

• Na 25. Sarajevo Film Festivalu dobili ste priznanje Ivica Matić za ukupan doprinos bosanskohercegovačkom filmu (za umjetnike i saradnike) zajedno sa Milenkom Uherkom. Šta Vam znači ta nagrada?

– Nagrada o kojoj govorimo odnosi se na priznanje koje Udruga filmskih radnika BiH svake godine dodjeljuje svojim članovima, tako da će u narednom desetljeću i više svi oni, neko čak i posthumno, biti dobitnici nagrade koja nosi naziv Ivica Matić. Međutim, ona je u suštini  jako loše definirana („za doprinos bosanskohercegovačkom filmu“) i u tom slučaju  ne znači skoro ništa. Ivica Matić je bio ime bh. prijeratne kinematografije, posjedovao je, što je tada bila rijetkost, svoj stil po kojem je bio prepoznatljiv, što bi trebalo da znači da svi dobitnici nagrade Ivica Matić po nečemu trebaju da se „izdvajaju“, da im uraci budu inventivni (što je do sada bila rijetkost), a  što je bilo vidljivo u Matićevom talenatu kojeg je nesumnjivo posjedovao. Ipak, moram da naglasim da je žiri za dodjelu ovogodišnje nagrade, da li svjesno ili ne, prepoznao autore (Uherka, Kadić) koji su ne samo bili svjedoci vremena u kojem je Matić stvarao, nego čak i stvaratelji (svatko od njih na svoj način!) koji su kao i Matić doprinosili značenju bh. „off-kinematografije“ (nekonvencionalni film) 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća. Tim više mi je ova nagrada jako značajna, jer spadam u rijetke žive teoretičare filma koji su kroz svoj rukopis „oživljavali“ Matićeva djela o kojima, nažalost, današnja mlada generacija, kako filmadžija tako i gledatelja, ne zna gotovo ništa.

• Prošle godine na konkursu Fondacije za kinematografiju dobili ste određeni dio finansijskih sredstava za razvoj scenarističke građe. O kakvom scenariju se radi i kako napreduje njegov razvoj?

– Osim kratkih filmova, za koje sam pisao scenarij, u dugogodišnjem bavljenju filmskom i tv režijom, nisam imao šansu da se okušam i u igranom filmu. Nakon što sam jedne godine bio u žiriju za dodjelu sredstava Fondacije za kinematografiju, odlučio sam da se i sam pokušam ispoljiti kao scenarist za dugometražni igrani film. Tako je tek u trećem pokušaju, koji se desio prošle godine, moj scenarij Nedovršeni film bio rangiran na sam vrh u kategoriji konkursa koji se odnosio na  „scenarističku građu“. Međutim, pošto na taj ogranak konkursa Fondacije za kinematografiju mogu učestvovati i pojedinci, da bi dobiveno značenje moglo „oživjeti“, morao sam se sam pobrinuti da pronađem producenta, a koliko je poznato onome koji ima imalo uvida u bh. kinematografiju,  kada je u pitanju igrani film, skoro iza svake filmske režije stoji i pisac scenarija, tako da bi se bh. kinematografija, s pravom, mogla nazvati autorskom (nažalost ne i po kvalitetu!).

• Bili ste prvi posljeratni direktor Kinoteke BiH. Kako Vam se čini, u odnosu na Vaš mandat,  sadašnje stanje u toj ustanovi?

– Od svog osnutka (1994. godine) u vrijeme kada je odlukom ratne Vlade BiH proglašena Kinotekom BiH, ona je imala svoj zamah i na znaku dugog trajanja. Međutim, nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma, kultura prelazi na entitete i njen „život“ samim tim što je izgubila osnivača „zamire“. Za njen glavni resurs filmski arhiv jednostavno nije bilo interesovanja, pa on kao i prikazivački odjel gubi smisao postojanja. Novca nema ni za plate, a kamoli za programe koji bi opravdali njeno postojanje i njen cilj.  Riječju, nije bilo za ne očekivati ovakav njen period, sami tim što Kinoteka po svom statusu nije profitabilna ustanova, pa lično smatram, dok se vlast uopćeno prema kulturi ovako odnosi, da za njen daljnji „život“, bojim se, ne dolaze bolja vremena. Volio bih da uposlenici Kinoteke BiH svojim trudom i rezultatima demantiraju ovaj moj pesimizam.

• Već duži niz godina sarađujete sa dnevnim listom Oslobođenje i filmskim portalom Filmofil.ba pišući tematske tekstove, eseje i analize filmova. Smatrate li da u BiH treba još ozbiljnijih medija koji bi se posvetili filmu i kakav je Vaš utisak o pomenutim medijima?

– Moj odgovor na ovo pitanje bilo bi čisto maštanje, što se svodi na puku iluziju. Koji filmski kritičar ili teoretičar ne bi bio zadovoljan, ili ne bi poželio da u BiH postoji stalno izlazeći filmski časopis ili da u brojnim publikacijama, koje su uglavnom posvećene književnosti i drugim umjetnostima, ima prostora i za teoriju filma? Jedino Oslobođenje (KUN) i Filmofil imaju prostora za objavu nekog eseja ili nešto ozbiljnijeg teorijskog članka, ali sa znatnim ograničenjem (Oslobođenje) broja napisanih stranica, jer je nešto ozbiljno i naučno nemoguće sročiti samo na tri stranice teksta.

• Jednom prilikom ste mi rekli da imate nekoliko rukopisa filmske teamatike spremnih za objavu. Zašto prema Vama nema interesovanja od lokalnih izdavača za knjige o filmskoj umjetnosti?

– Već nekoliko godina nudim rukopis za knjigu koja ima naslov Knjiga o njemu: Ivica Matić pisanu u formi dnevnika (život ovog sineaste), eseja i recenzija (na sva njegova djela), koja u dodatku ima originalan scenarij filma Periferno sladostrašće, kojeg Matić nije uspio realizirati. To je knjiga koja bi popunila  prazninu kod današnjeg filmofila, ukoliko bi želio da nešto više sazna o umjetnosti Ivice Matića. Iako rukopis ima dvije relevantne recenzije (potpisane od prof. dr. Nikole Stojanovića i književnika Irfana Horozovića), nikada nisam dobio primjedbu od izdavača da je to loš, ili u bilo kojem drugom pežorativnom obliku, rukopis, ali su jasni u stavu: knjiga nije komercijalna. Dok god Fondacija za kinematografiju  ne bude u svom konkursu imala i stavku: podrška izdavačima za štampanje filmske knjige (ili ma kako drugačije bilo formulirano), naslovi filmskih knjiga će biti čisti futur.

• Šta je ono što Vi smatrate filmskom umjetnošću i šta za Vas znači film?

– Pitanje za jednu daleko širu eleboraciju. Bezbroj je do sada (osim u BiH) objavljenih teorijskih uradaka koji su se doticali sintagme filmska umjetnost, kao i uradaka koji se pitaju koje značenje ima film. Ukratko, u okviru filmske umjetnosti do sada su nastajali brojni filmovi, međutim film tek onda ima značenje ako se može svesti pod formu estetskog. Na koncu, film je audio-vizualni tekst koji ima cjelinu, ako se poslužimo Aristotelovim riječima, koja sadrži početak, sredinu i kraj. Međutim, ova uobičajna semiološka definicija ne konstituira film kao umjetničko djelo, jer i TV-dnevnik ima početnu špicu, najavu brojnih događanja i na kraju odjavnu špicu, pa se ne smatra umjetnošću (a posebice „osmom“ kako to rogobadno zvuči za vrijeme održavanja SFF-a). U svom do sada najobimnijem rukopisu Bit filma, demistifikujem film kao potpunu umjetnost, za koju se zalagao Bazin (jer je „hibrid“ ostalih umjetnosti), i sve dok sam sebe ne bude uništavao kroz mnogobrojne diletantske, surogatske i plagijatorske uratke, povijest svjetske kinematografije imat će samo rijetke trenutke (nažalost ne i duži kontinuitet) kada su snimana umjetnička djela.

Izvor: Al Jazeera