Verberckt: Rohinje žive u koncentracionom logoru

Foto: David Verberckt

U okviru programa Modul memorije, u galeriji Java u Sarajevu, u subotu se otvara izložba fotografija “Rohingya” autora Davida Verberckta.

David Verberckt je nezavisni fotoreporter rođen u Belgiji i trenutno živi u Budimpešti. Diplomirao je na akademiji fotografije u Briselu 1993. godine.

Dvije decenije David se bavio humanitarnim radom na Bliskom Istoku, u Africi i na Balkanu. Od 2013. odlučio je napustiti kancelarijski rad i posvetiti se profesionalnoj fotografskoj karijeri.

Izložbom o Rohinjama Verberckt želi doprinijeti društvenoj odgovornosti i svijesti te tako uticati na promjene sudbine ljudi čiji su životi na rubu egzistencije.

Za Al Jazeeru govori o decenijskoj patnji tog naroda, njihovoj teškoj izbjegličkoj sudbini pred kojom svijet zatvara oči, te selekciji njihovih fotografija koje je odabrao za sarajevsku izložbu.

• Vaše fotografije su zabilježile svakodnevni život Rohinja u Mijanmaru, Bangladešu i Indiji. Mediji veoma slabo prate patnju tog naroda. Neki ih smatraju najugroženijom manjinom na svijetu. Šta možete reći o tome?

Među najugroženijim i najprogonjenijim narodima jesu, zasigurno. To ne datira od 2012. godine, kada su bili zadnji veliki sukobi u Myanmaru, već nekoliko decenija unazad, čak od kraja sedamdesetih godina. 

Rohingya nisu završili samo u Bangladešu. U Indiji i  Pakistanu ih ima više od 300.000, a tamo su došli prije 40 godina, dok ih u Saudijskoj Arabiji ima nešto više od 200.000.U Bangladešu ih pak ima najviše, oko pola miliona, zbog blizine pokrajine Rakhine (Myanmar). Od 1978. pa sve do danas valovi izbjeglica su neprekidno pristizali u Bangladeš. U zadnjem valu, od oktobra 2016. do danas, u Bangladeš je izbjeglo preko 100.000 Rohingya. 

• Koja je tematika ove izložbe? Šta prikazuju fotografije koje ste odabrali za sarajevsku izložbu?

Selekcija fotografija za Sarajevo birana je specijalno za program Modul memorije Festivala MESS. Namjera je upoznati Sarajlije sa narodom Rohingya, ukazati na njihov problem. Značajan dio sarajevske izložbe čine fotografije nastale u periodu između oktobra prošle godine i marta 2017. godine, odnosno zadnji val izbjeglica koje su progonjene sa sjevera pokrajine Rakhine. Od 100.000 izbjeglica koje su protjerane iz Mymanmara, većinu čine žene i djeca. Znatan broj žena je silovan, te nemaju nikakve informacije o svojim muževima, braći ili sinovima koji su nestali, vjerovatno oteti od strane vojske. 

Pristup mjestu gdje se zločin desio, za novinare i humantirarne organizacije je zabranjen.  

• Svoje fotografije Rohinja se objavljivali širom svijeta. Da li se na taj način može doprinijeti podizanju svijesti o patnji tog naroda? Zašto velesile ne poduzmu nešto konkretno da pomognu Rohinjama?

Fotografije koje ćete imati priligu vidjeti od subote u Galeriji Java, iz perioda oktobar 2016 – mart 2017, nisu još nikada objavljivane, te svoje prvo prikazivanje imaju upravo na Modulu memorije, u Sarajevu. 

Volio bih da fotografije Rohingya mogu prikazati širom svijeta, ali to je, nažalost, jako teško postići. Moj cilj je zasigurno pokazati ih javnosti, kako bismo mogli utjecati upravo na podizanje svijesti o patnji ovog naroda. 

Mislim da je javno mišljenje mnogo važnije od onoga što mogu i neće da učine velesile kako bi pomogle. A razlog njihove pasivnosti možemo tražiti u raznim geopolitičkim i ekonomskim interesima u toj regiji. 

Nadam se da će moje fotografije doprinijeti javnoj debati za socijalnu pravdu. 

• Susreli ste mnoge pripadnike Rohinja. Koji susreti su vas se posebno dojmili? Gdje je njihova patnja najveća?

Najviše me se dojmio susret s ljudima u kampovima u Myanmaru. To su u biti zatvori na otvorenom. Ono što se naziva kampovima za interno raseljene osobe ustvari najviše liči na koncentracioni logor na otvorenom bez mogućnosti napuštanja kampa i bez pristupa adekvatnoj zdravstvenoj zaštiti, obrazovanju, hrani i zaposlenju.

Osim toga što nemaju nikakva prava, ni na edukaciju, ni na zdravstvo, žive u strahu od sistema i režima policije. Mogu reći da je stoga Myanmar najkritičniji. U vlastitoj domovini lišeni su državljanstva. Žive u svojevrsnom aprathejdu, a sistem ih je učinio apatridama. 

Kritično je i u Bangladešu i u Indiji. Iako u Bangladešu nisu direktno progonjeni, nemaju nikakva prava, obzirom da Bangladeš nikada nije potpisao konvenciju o izbjeglicama. Čak 90 posto njih nisu registrirani kao izbjeglice. Slična je situacija i u Indiji. 

Tako je bilo do sada. Ja sam se vratio prije mjesec dana. Ljudi koje sam fotografisao su ljudi koji su tek izbjegli, i u potpunosti su istraumirani i ti su ljudi na mene ostavili najveći dojam.

• Al Jazeera je napravila dokumentarac pod nazivom Skriveni genocid. Slažete li se s tim naslovom?

Koristiti riječ genocid je dosta komplikovano i nosi sa sobom političke konotacije, pogotovo jer neki međunardoni sud donosi odluku o tome šta je genocid a šta ne.

Pažnju bih više usmjerio na činjenicu da su oni ugrožen narod, da su žrtve ratnih zločina, da nemaju humanitarnu pomoć i da je ona prijeko potrebna, da nemaju domovinu, da nemaju državljanstvo.

To su za mene prava pitanja i mnogo je važnije o toga da li to zvati genocidom, tihim genocidom… To su pak pravna pitanja. Ako novinar želi dokumentirati sudbinu Rohingya, ovo su stvari koje su bitne. Bitan je čovjek.  

• Svojim radom pratite i druga osjetljiva globalna pitanja, poput migrantske i izbjegličke krize. Možete li usporediti život izbjeglica i Rohinja?

Problem Rohingya je specifičan. Nekoliko hiljada Rohingya zaglavljenih u Indoneziji, gdje sam bio dva puta, u potpunoj su neizvjesnosti i čekaju godinama da ih se preseli u druge države. V

ećina ih je uhvaćena u pokušaju da dođu do Australije i vraćena u Indoneziju. Strogo im je zabranjeno da rade u Indoneziji. Većina njih se u ovakvoj situaciji nalazi već 5-7 godina.

U Evropi ih ima oko 1.500, u Americi oko 3.000, što je jako mali broj. Izbjeglicama, npr. iz Irana, Sirije i Afganistana, koje su također zalutale u Indoneziju na svom putu ka Australiji, situacija se riješi između 6 mjeseci i godinu dana.

Rohingya su nepoželjne bilo gdje jer su neobrazovane, jer im već generacijama uskraćuju to pravo na obrazovanje. 

• I ranije ste imali izložbe u Sarajevu. Kako se osjećate u ovom gradu i kako ovdašnja publika prihvata vaš rad?

U Sarajevu sam živio više od 15 godina, i imam posebnu vezu s ovim gradom. Ipak je to grad u kojem sam najduže živio. 

Izuzetna mi je čast da svoje fotografije mogu pokazati ovdje. Pogotovo jer nisu vezane za Bosnu, a mislim da ovaj narod ima upravo sluh za ovo što želim ispričati. 

Već sam dva puta izlagao u Sarajevu, i na Modulu memorije. Uvijek se rado vraćam i zaista je velika čast prikazati teme koje nisu popularne, koje su manje poznate, ali izuzetno važne.

Izvor: Al Jazeera