Venecueli ne treba još jedan harizmatični moćnik

Piše: Maryhen Jimenez Morales

Venecuela je imala dugu i uglavnom tragičnu historiju patnje pod vladavinom moćnika. “Kaudiljizam”, sistem personalizirane moći i uprave, koji je vladao u državi desetljećima, nije počeo s Hugom Chavezom. Njegovo porijeklo seže do trenutka kada je ova nacija rođena.

Harizmatični aristokrat Simon Bolivar, koji se borio protiv španske krune za nezavisnost Venecuele 1821. i postao njen prvi predsjednik, postavio je osnove “caudillisma” u državi (i u druge četiri nacije koje je oslobodio – Kolumbiji, Ekvadoru, Boliviji i Peruu). On je bio čovjek koji traga za slavom i vojni oficir koji je vjerovao u donošenje odluka odozgo prema dolje. On nije tolerirao da ga kritizirju ili izazivaju.

Vladavina “caudilla” nije nestala s Bolivarovom smrću. Njegovi nasljednici, uključujući Josea Antonija Paeza, Antonija Guzmana Blanca ili Juana Vincenta Gomeza, slijedili su ga prema personaliziranoj moći. Opsjednuti idejom da budu jednako slavni kao Bolivar, oni su se više bavili ličnim veličanjem nego izgradnjom snažnih institucija u mladoj venecuelanskoj državi.

Personalizirano vođstvo nije nestalo

Personalizirana moć, elitizam i despotizam nastavili su dominirati venecuelanskom političkom arenom 1950-ih pod Marcosom Perezom Jimenezom, koji je izveo državni udar protiv prvog demokratski izabranog predsjednika Romula Gallegosa. Zloupotreba moći i nemilosrdna represija ugušili su venecuelansko društvo do te mjere da je javni bijes prerastao u narodni ustanak. Pobuna mlađih oficira, koja je uslijedila, smijenila ga je 1958. godine i otvorila put za novi politički početak.

Glavne političke sile u Venecueli potpisale su takozvani pakt Punto Fijo, koji je označio početak tranzicije ka demokratiji. Dok je najmanje tri desetljeća ovaj pakt dao državi političku stabilnost i socioekonomski napredak, kultura personaliziranog vođstva nije nestala.

Carlos Andres Perez, koji je vodio državu od 1974. do 1979. i od 1989. do 1993. godine, također je koristio svoju karizmu za političku mobilizaciju i personalizaciju moći. Oslanjajući se na sve veći prihod od petrodolara nakon uvođenja embarga na arapsku naftu 1973. godine, on je uspostavio široku mrežu klijenata i vladao je uz pomoć male klike eksluzivno odane njemu.

Svi ovi pokušaji karizmatičnih moćnika da uzurpiraju moć u protekla dva stoljeća mnogo su koštali Venecuelu: oni su sistematski potkopali gradnju institucija i oslabili državne mehanizme odgovornosti, transparentnosti i razdvajanja ovlasti.

Za horizontalno donošenje odluka

Chavez nije bio ništa drugačiji. Ljudi su ga smatrali duhovitim i zabavnim, laganim za povezati se, jer je govorio kao obični Venecuelanac. Njegova popularnost je prevazilazila granice države, a svojim populističkim diskursom privukao je pažnju mnogih ljudi širom svijeta. Njegovi strani simpatizeri prihvatili su ideju da se participatorna demokratija primjenjuje u Venecueli i da će iskorijeniti korupciju i neefikasnost. Ali – nije.

U međuvremenu su Chavez, te kasnije njegov rukom birani nasljednik Nicolas Maduro, sistematski uništavali demokratiju razorivši sve mehanizme razdvajanja ovlasti i potkopali su sve državne institucije – namjerni potez s ciljem da ostave populaciju i opoziciju bez ikoga kome bi se mogli obratiti. Kao rezultat, zadobio potpunu kontrolu nad državnim aparatom i ništa se nije moglo dogoditi u državi bez njegovog ličnog odobrenja. Dok je situacija malo drugačija za Madura, jer on mora pregovarati s partnerima u vladajućoj koaliciji, činjenica ostaje da su venecuelanske institucije ozbiljno oštećene i obezvlašćene i trenutno nema uzajamnih provjera na izvršnu vlast.

Ova ideja da lider ima pravo uzeti “supermoći” treba ići dolje s “Chavizmom”. Ako Venecuelanci žele izgraditi demokratsko društvo, prvi princip koji trebaju vratiti je horizontalno donošenje odluka: nijedan predsjednik ne bi trebao imati punu moć da vlada kako je njoj ili njemu drago.

Demokratija ne znači samo održavanje izbora, već i postojanje balansa i razdvajanja ovlasti, gdje su parlament, sudstvo i društvo u cjelini u stanju pratiti donošenje odluka rukovoditelja. Trebamo se navići na ideju da se u demokratskim sistemima promjene statusa quo ili izrada politika ne mogu desiti preko noći; ne može biti vladavine putem izvršnih dekreta, populističke mobilizacije odozgo prema dolje i ne postojanja opozicije ili javne debate.

Državi ne treba spasitelj, već lider

A kako bi Vencuela izašla iz stiska “caudillisma”, potreban joj je lider koji ne vjeruje da je karizma izvor legitimiteta – neko nezanimljiv kao Guaido, koji može uložiti u gradnju institucija, a ne svoje javne slike. Niko, uključujući i samog Guaidoa, nije očekivao da će se on pojaviti kao lider opozicije. On nije tipični venecuelanski političar iz više srednje klase, rođen i odgojen u Caracasu; on je novo lice, koje je do prije nekoliko sedmica bilo nepoznato javnosti i međunarodnoj zajednici.

Pa ipak, izgleda da ima institucionalni talenat, kao nijedna druga opoziciona ličnost. On govori o ljudskim pravima, vladavini zakona, obnavljanju institucionalnih ovlasti na miran način i udaljava se od mesijanskih obećanja, samopromocije ili stranačke politike. Guaido se, također, pobrinuo da se obratio različitim političkim grupama i sudionicima, uključujući vladine pristalice i vojsku, uvjeravajući ih da prelaz ne znači lov na vještice i da će to biti pošten institucionalni proces. U svojim javnim nastupima on naglašava jedinstvo i pobrinuo se da je okružen grupom političara iz svih stranaka.

A to je ono što Vencueli treba sada: neko ko govori i posvećuje se demokratskim principima i institucijama, a ne još jedna medijska ličnost koja zna pjevati, plesati i pričati smiješne priče na TV-u. Državi nije potreban spasitelj, već lider koji ima jasnu viziju i plan kako restaurirati njene demokratske institucije, ponovo pokrenuti ekonomiju i ponovo izgraditi sistem socijalne države tako da radi za sviju. Guaido će vjerovatno postati bolji u javnim obraćanjima, ali to mu sada ne bi trebao biti prioritet. Njegov jedini fokus bi trebao biti gradnja saveza i javni konsenzus oko ideje restauriranja široke institucionalne demokratije u Venecueli.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera