Venecuela nije Sirija, a ni Maduro nije Assad
Uprkos tvrdnjama brojnim dobronamjernih (i onima koji to nisu) liberala, Nicolas Maduro, trenutni predsjednik Bolivarske Republike Venecuele, nije Bashar al-Assad, niti je Venecuela Sirija, Libija ili Irak. Zapravo, koristeći poglede iz bliskoistočne politike na aktuelnu situaciju u Venecueli, je apsurd, pa čak i veoma opasno. U vrijeme kada su tenzije duž venecuelanske granice s Kolumbijom i Brazilom na rekordno visokom nivou, američka ratna mašina, njeni saveznici i njihovi liberalni mediji udaraju u ratne bubnjeve.
Pokušaj udara uz pomoć SAD-a je u punom zamahu i vojna invazija na Venecuelu, uz sponzorstvo Washingtona, na obzoru je i više ne možemo se upuštati u lijene i štetne analize i lažna izjednačavanja. Historijski zapisi pokazuju kako su pučevi i vojne intervencije samo donijeli nesreću i ljudi od savjesti im se trebaju oduprijeti i odbaciti ih po svaku cijenu. Od svrgavanja Salvadora Allendea i dolaska Augusta Pinocheta na vlast u Čileu 1973. godine pa do kidnapiranja Manuela Zelaye u Hondurasu 2009. godine, pučevi koje podržava SAD protiv ljevičarskih i vlada lijevog centra donijeli su ogromne i dugotrajne štete državama Latinske Amerike, njihovim institucijama i njihovom narodu. Postoji malo pokazatelja da će biti drugačije ako se slično bude djelovalo u Venecueli.
Proteklih godina su narativi zasnovani na lažiima, namjerno previđanje i besmislena histerija počeli dominirati u međunarodnoj debati o Venecueli i Bolivarskoj revoluciji, pa je postalo prelako za mnoge da jednostavno slegnu ramenima na mogućnost uklanjanja Madura. Jasno je kako Venecuela nije socijalistički raj i nema sumnje da je Madurova Vlada, u najmanju ruku, djelomično odgovorna za mnoge probleme Venecuelanaca: od užasne ekonomske krize i masovne imigracije koju je ona izazvala, do sve veće stope kriminala i korupcije. Kako ističu iz Amnesty Internationala, i Maduro i njegov prethodnik, pokojni Hugo Chavez, imaju historiju autoritativnih nastojanja, kršenja ljudskih prava i miješanja u sudstvo. Proteklih godina zabilježeni su incidenti političkog nasilja u kojem je učestvovala aparatura državne sigurnosti što je dovelo od pogibija i zatvaranja demonstranata.
Četiri uzastopna izbora Huga Chaveza
Nadalje, Bolivarska Vlada je sačuvala bliske veze s nekim autokratskim državama i istakla podršku režimima u Siriji i Libiji nakon izbijanja narodnih ustanaka u tim državama 2011. godine. Iako ovi svi problemi trebaju biti istaknuti i izloženi kritikama, oni ne čine Madura diktatorom tipa Assada, Muammara Gaddafija ili Saddama Husseina. Maduro nije došao na vlast kako su oni to uradili. On nije predvodio vojni udar, niti je naslijedio državu kao porodično dobro od oca. On je dva puta demokratski izabran. Postoji mala sličnost između Bolivarskog pobunjeničkog pokreta, koji je Chavez osnovao i koga Maduro sad predstavlja, i snaga koje su podržale i čuvaju ove arapske tirane na vlasti.
Chavismo je demokratski, ljevičarski, narodni pokret, koji je želio investirati državna bogatstva da bi osnažio siromašne. Nastao je iz konteksta historijske marginalizacije i iskorištavanja venecuelske sirotinje, tamnoputih i domorodačkih zajednica od venecuelske elite španskog porijekla, uz stalne maligne utjecaje američke intervencije i užasnih ekonomskih politika koje je Washington pokušavao nametnuti Latinskoj Americi.
Od početka 2000-tih brojne čavističke vlade su činile ogroman napredak u unapređenju zdravstva, obrazovanja, zaposlenosti, zarade, sigurnosti hrane i socijalnih službi za milione marginaliziranih Venecuelanaca. U međuvremenu, van države, one su također pomagale države Centralne Amerike i Kariba s poticajnom naftom, podržavale dugo izoliranu Kubu, promovirale političku i ekonomsku nezavisnost u Latinskoj Americi i davale jaku i nepokolebanu solidarnost i podršku palestinskom narodu.
Da bi se vodile takve politike, Chavismo se pouzdavao u glasačku kutiju. Sam Chavez je bio jako popularan i bio je izabran četiri puta, a njegova vlada je dobijala razne referendume. Prije smrti je izabrao Madura za nasljednika, koji je pobijedio na prvim izborima za malu razliku glasova. Na predsjedničkim izborima 2018. godine bilo je mnogo problema i složenosti (koje niko iz glavnih medija nije pokrivao) i na njima nije prošao bez konkurencije. Približno je 30 posto glasova pripalo dvojici izrazito anti-čavističkih kandidata.
Odmacimo američki intervencionizam
Kroz protekla dva desetljeća venecuelska opozicija je nastavila s političkom organizacijom i imala predstavnike u Parlamentu, medijima i na ulicama. Njeni protesti protiv vlade i današnje aktivnosti nemaju ništa s narodnim ustancima 2011. godine, koji su poharali bliskoistočne države, gdje desetljećma nije bilo političkog prostora za opoziciju uopće. Doduše, mnogo dijelova napretka iz Bolivarske revolucije mnogo su unazađeni kroz aktuelnu ekonomsku krizu, no uprkos tome, pristalice Madura znaju da imaju mnogo toga za izgubiti ako revolucija bude poražena. Ovo je jedan od razloga zašto venecuelska opozicija nikad neće moći ukloniti Bolivarski pokret kroz demokratska sredstva.
U nemogućnosti da zaustave revolucionarne procese, lideri opozicije su pokušavali delegitimizirati Bolivarsku vladu od početka kroz neuspjele pokušaje udara, vođenje ekonomskog rata i pozive na bojkot izbora. U prošlosti, ovo je sve propalo. Međutim, opozicijsko korištenje ekonomskih sredstava rata, u kombinaciji s lošim radom Madurove administracije, kao i pad cijena nafte, stvara savršeno šansu za postizanje što je do sada bilo nemoguće.
Dok ekonomska kriza gura žitelje Venecuele na ivicu, vašingtonsko korištenje pomoći kao političkog oruđa (nešto što osuđuju iz Ujedinjenih naroda i Crvenog križa) je dvolično i sramotno, naročito zbog činjenice jer su američke sankcije žestoko pogoršale već tešku situaciju. Ciljevi američke politike u Venecueli nemaju ništa s ljudskim pravima, promocijom demokratije i borbom protiv korupcije. Letimičan pogled na regionalne partnere, a to su Brazil, na čijem je čelu fašista Jair Bolsonaro, i Kolumbija, koju vodi Ivan Duque, koji je mladi štićenig ratnohuškača Alvara Uribea, ovo potvrđuje.
Tačno je da Madurova Vlada ima grešaka, ali ovo nije diktatura, niti je Chavismo Baatizam. Chavismo i dalje ima narodnu podršku u državi i pomaže mnogim marginaliziranim Venecuelancima. Trebamo pokazati solidarnost s njegovim pristalicama i odbaciti američki intervencionizam.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera