Veliki ratovi i male zemlje

Piše: Slobodan Šoja

Posljednjih godina u Bosni i Hercegovini se rasplamsavaju naučne i nenaučne rasprave o uzrocima Prvog svjetskog rata, kao da svjetska istorijska nauka to pitanje već nije istražila i objasnila. Gubi se iz vida istorijsko pravilo da male zemlje ne mogu nikada izazvati svjetske ratove. To mogu samo velike zemlje, u trenutku kad njihovi antagonizmi dosegnu kritičnu tačku. Poslije velikih ratova koji se uvijek završe onako kako žele velike sile, one se i dogovore ko je odgovoran za rat koji su one same skrivile.

Balkanski parodoks je u tome što tada, postfestum, male zemlje počinju svoju raspravu ko je zapravo počeo taj isti rat velikih i čiji krivac je već poznat. Te ispolitizovane rasprave uglavnom su duge i mučne, niskog nivoa i nikom ne donose dobro. Očito je da velike zemlje znaju dobro podvući crtu između istorije i politike, a da male zemlje, poput Bosne i Hercegovine, ne znaju.

Male zemlje ne mogu nikada izazvati svjetske ratove; to mogu samo velike zemlje, u trenutku kad njihovi antagonizmi dosegnu kritičnu tačku.

Ako bismo se barem malo pokušali izdići, vidjeli bismo da opšta istorija apsolutno određuje lokalnu istoriju, a ne obratno.

Za ozbiljnu svjetsku istoriografiju koja se bavi istinskim uzrocima Prvog svjetskog rata, pucnji Gavrila Principa 28. juna 1914. godine imaju svoje mjesto u fusnoti, a ne u glavnom tekstu.

S globalne tačke gledišta, radi se o marginalnom događaju koji predstavlja četvrto ili peto kresanje upaljača koji je trebao zapaliti svijet.

Austro-Ugarska je još od 1906. godine planirala da napadne Italiju i Srbiju i tražila je samo povod za napad. Do njega je došlo tek onda kad je Berlin, glavni saveznik Beča, dao zeleno svjetlo, i to se dogodilo upravo 1914. godine.

U službi politike

Njemačka je, dakle, gurnula u rat Austro-Ugarsku i tako se zapalio svijet. To je uglavnom pojednostavljeno objašnjenje razloga izbijanja Velikog rata, objašnjenje koje nudi većina svjetskih istoričara. Zbog toga se svijet ove godine pripremao da stogodišnjicu početka najveće svjetske katastrofe obilježi ili neopaženo ili dostojanstveno, bez ikakvih sporenja i s pozitivnim porukama. S našom zemljom stvari, međutim, stoje drukčije.

Slučaj je htio da se u godini kad se obilježava stogodišnjica izbijanja Prvog svjetskog rata u Bosni i Hercegovini održavaju opšti izbori, a između ta dva događaja postoji snažna spona. Političari u Bosni i Hercegovini, svih boja, koji sjajno kopiraju svoje austro-ugarske prethodnike u sijanju nepovjerenja, napravili su, sa svojim vjernim slugama – naučnicima u službi politike i medijima – vrlo jednostavnu strategiju kako da ponovo zavade narode i dobiju što više glasova. Dovoljno je bilo ubaciti u narod jabuku razdora u formi jednog pitanja koje je u suštini nebitno, ali sporno.

Zašto se uvijek očekuje da odgovor na sporno pitanje dâ narod, a ne običan čovjek; kao da narod može govoriti jednim glasom, a čovjek ne može.

Odavno postoji pravilo da kad se javnost navodi na krive i nebitne teme, to je prvi znak da to društvo živi političku manipulaciju i politizaciju istorije, i istoriografije.

Pitanje da li je Gavrilo Princip bio heroj ili terorista upravo spada u tu vrstu manipulacija.

Ponekad se to proširi pitanjem da li su mladobosanci bili marionete srpske tajne organizacije “Crna ruka”, odnosno da li je upravo Srbija kriva za izbijanje Prvog svjetskog rata? U takvim okolnostima i očigledne istine bešćutno se dovode u pitanje. Tako Srbija, kojoj je 1914. godine rat bio posljednje što bi mogla poželjeti, odjednom postaje ratni huškač. Tako i mladobosanci, koji su bili tako samosvojni i čvrsti kao stijene, postaju igračke u rukama “Crne ruke”. U takvim raspravama mi i ne osjetimo da smo, zapravo, postali istinske žrtve manipulacije nekih savremenih “crnih ruku”.

Zašto se uvijek očekuje da odgovor na sporno pitanje dâ narod, a ne običan čovjek; kao da narod može govoriti jednim glasom, a čovjek ne može. A zašto se, naprimjer, nije postavilo neko jednostavnije pitanje na koje je lako dati odgovor i gdje ne bi bilo sporenja? Jedno od tih pitanja moglo bi biti sljedeće: da li je taj isti Gavrilo Princip doživljavao muslimane i katolike kao svoju braću? Volio bih da vidim naučnika koji će dokazati da je Princip imao rezerve prema drugima, kao više od 90 posto ljudi u Sarajevu u to vrijeme. Šta bi bilo da je upravo to pitanje već godinu dana u centru pažnje u Bosni i Hercegovini i u svijetu?

Kome treba tračak svjetla?

Gavrilo Princip i mladobosanci doživljavali su sve ljude koji žive u Bosni i Hercegovini kao svoju braću i predstavljali su manje od jedan posto ljudi tog vremena koji nisu bili nacionalno ili vjerski isključivi i koji su bili spremni dati sve za ljubav, slobodu i pravdu. Kad bi se ovo saopštilo našoj javnosti, ona bi opuštenije i pozitivnije razmišljala o nekim pitanjima iz naše prošlosti. Ali, šta će društvu u kojem se pravi mrak jedan tračak svjetla?

Posvećenost slobodi, pravdi i ljubavi za bilo koji narod su osnovne karakteristike mladobosanaca, mnogo više nego kult individualnog terora. O mladobosancima se danas sudi na osnovu nekoliko sekundi njihove istorije. Malo ko sagledava mladobosance u totalitetu, pa se jedino pominje njihova sklonost individualnom teroru, koja nije sporna, dok se često svjesno prećutkuju sve njihove brojne univerzalne vrijednosti, uključujući svakako i njihov umjetnički opus koji ih je nadživio. Brisanje tragova, ukidanje ulica, imena mostova i muzeja jednostavnim rječnikom zove se političko ubijanje kulture pamćenja i skrnavljenje uspomena na najbolje među nama.

Posvećenost slobodi, pravdi i ljubavi za bilo koji narod su osnovne karakteristike mladobosanaca, mnogo više nego kult individualnog terora.

Da su znali kakvi će ljudi živjeti 100 godina poslije, niko od mladobosanaca ne bi žrtvovao svoj život za generacije koje dolaze. Većim svojim dijelom, današnji živalj u Bosni i Hercegovini jednostavno nije dovoljno dorastao ni da hvali, ni da kudi mladobosance.

Za sebe znam da nikad neću prestati s ljubavlju i poštovanjem pričati o tim mladim idealistima čije nam ideje, a ne sila, danas očajnički trebaju.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera