‘Veliki brat’ u malom Kotoru

Eto, došlo je vrijeme da su kriminalci preuzeli priču, sve se izokrenulo, piše autor (EPA)

Sve je počelo kad je misteriozno nestalo stotinu kilograma kokaina. Na tom putu neko je izdao, neko je prećutao, neko je radio za sebe ili se nekome potkrala greška u brojanju, tome više niko ne zna tačno da utvrdi uzrok, sada se samo broje žrtve. Nakon tog nemilog događaja Crna Gora postala je Divlji Zapad, u kom su se kriminalci pištoljali i dizali automobile u vazduh toliko da je postalo potpuno normalno čuti eksploziju i nastaviti sa ispijanjem kafe, do neke sljedeće eksplozije, za koju se nadate da neće biti u vašoj blizini, jer nikad ne udaraju istu metu dva puta. Toliko dugo sve traje da se naziru pravila u toj kriminalnoj igri.

Ima već tri godine od tog nesvakidašnjeg događaja, sve je djelovalo kao da neko prepričava scenario za film, a digla se prašina zbog postavljenih kamera u Kotoru gradu. Novinari su ukazivali na mnoštvo kamera koje su postavljene na javnim površinama, a za koje se nije znalo koga snimaju i, još važnije: ko ih je postavio? Država je reagovala zbunjeno, odnosno policija ih nije postavila, čak  nije ni znala o čemu je riječ. Jasno je bilo da su kamere postavili pripadnici “organizovane kriminalne grupe”, kako se zvanično nazivaju mafijaški klanovi u Crnoj Gori.

Tada su uhapšena tri momka pri pokušaju uklanjanja tih kamera, koje su bile postavljene tako da prate svakoga ko uđe ili izađe iz Kotora grada. Kružni tok je bio pod nadzorom, parkovi, šetališta, garaže i skladišta, skoro čitav grad bio je pod nečijim okom, uvijek budnim okom. Tako to rade odgovorni i ažurni ljudi, posvećeni svom poslu, kriminalci. Istorija ne samo da se ponavlja, već se šali sa narodom. Kotor, to prirodno utvrđenje sa serpentinama i tvrđavom sa koje se može nadzirati čitav grad i zaliv, nekad je služila kao sigurna luka i nije mogla ptica da proleti a da se ne zna.

Gospođe zapisuju tablice

Eto, došlo je vrijeme da su kriminalci preuzeli priču, sve se izokrenulo, oni su postavili kamere svuda u gradu, vise kamere sa starih zgrada, sa drveća, saobraćajnih znakova, odasvud, i šalju sliku svuda. Neko prati sve što se zbiva u gradu, a to ne radi policija, već kriminalci, koji su vjerovatno unajmili neke nezaposlene gospođe da u tri smjene pošteno zarađuju platu prateći što se zbiva na ekranima i da usput zapisuju modele automobila i brojeve tablica sumnjivih kola.

Zvuči zaista nadrealno, ali se ipak dešava u jednom drevnom gradu Kotoru, bajkovitom mjestu sa predivnom prirodom, ali nije problem u Kotoru i prirodi, već u prirodi ljudi što naseljavaju to mjesto. Prošle nedelje opet su se pojavile kamere u Kotoru, opet neko gleda na grad i narod. Opet ptica ne može da proleti a da neko “tamo” ne sazna. Dva suprostavljena klana rogobatnih naziva toliko su zaratila da čitav prostor bivše Jugoslavije misli da su Kavački klan i Škaljarski klan imena data po nekim mjestima u Crnoj Gori odakle mogu da se u nedogled regrutuju novi kriminalci. Ali, zapravo, nije tako; Kavač i Škaljari su jedva pa naselja pored Kotora, odmah uz more, mjesta koja su toliko mala i malobrojna da oni koji se upoznaju sa činjenicom makar i preko Wikipedije, biće u nevjerici da je moguće da klanovi koji nose nazive po ta dva primorska mjestašca mogu da se toliko rašire u trgovini drogom i obračunima da postanu nadaleko čuveni.

Škaljari, prema posljednjem, popisu stanovništva, broje 3.807 stanovnika, dok u Kavače živi 466 stanovnika. Kad se vozite uskim putem tik uz more, tamo kuda jedva mogu da se mimoiđu dva automobila kad se sretnu te im se ljube retrovizori, vidjećete tablu Kavač, i dok još uvijek vaš mozak procesira tu riječ što ste pročitali na znaku, naićićete na novu tablu, na kojoj piše Škaljari. Dakle, čak i ako se koristite Google Mapom, vidjećete da je razdaljina od naselja Kavač do naselja Škaljari svega jedan kilometar vazdušne linije, ako uopšte ima i toliko. Na svega kilometar razdaljine ratuju dva strašna klana, čije za sad poznate žrtve broje do pedeset ljudi.

Čudna zemlja čudnih ljudi

Postavlja se pitanje: da li je mogla policija da uradi isto što i kriminalci, da oni preduhitre mafiju pa da od Kotora naprave grad “Velikog brata”, da snimaju te ekipe danonoćno i, na koncu, da pohvataju kriminalce i kazne ih? Ne bi bilo prvi put da policija uradi nešto nezakonito, građanima iza leđa, a možda bi ovog puta to zaista bilo u korist građana. Problem je, izgleda, što policija spava, a mafija, naravno, ne spava, što policija radi za platu, a kriminalci rade za sebe. Jasno je ko ima više motivacije i veću zaradu, ko se više “cima” oko svog posla, a ko žmuri, ili kome se isplati da zažmuri na jedno ili na oba oka, ponekad ili stalno.

Malo je puteva u Crnoj Gori i skoro svi su uski. Svi se poznaju međusobno, nemoguće je mimoići se, vire u tanjire jedni drugima, zna se “đe kome kokoška jaje snosi”; i opet, u takvoj maloj Crnoj Gori svako mjestašce kao da ima neki svoj klan strašnog naziva, a kad se desi ubistvo, kad odlete kola u vazduh, kad nestane stotine kilograma kokaina, niko ništa ne zna i niko ništa nije vidio. Sve je kao pozorište, ili kao film. Sa pravim žrtvama.

Čudna mala zemlja čudnih ljudi.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera