Velika Britanija šalje poziv upomoć

Antibrexit i probrexit demonstranti raspravljaju se ispred domova Parlamenta, prije glasanja o planu premijerke Therese May za Brexit u Londonu (EPA)

Nikada ranije nije britanski premijer poražen u Parlamentu tako žestoko kao Theresa May u utorak navečer. Za 230 glasova, izgubila je podršku za svoj plan za izlazak iz Evropske unije, plan koji je pripreman dvije godine. Stotinu osamnaest njenih zastupnika u Parlamentu glasalo je protiv njenog plana, to je većina konzervativnih zastupnika koji nisu na budžetu.

U bilo koje normalno vrijeme, takav poraz bi vodio do trenutne ostavke premijerke i općih izbora. Ali budući da je njena Konzervativna stranka krajnje podijeljena i da je malo njenih kolega koji su spremni i u stanju da mijenjaju mjesto s njom, May nastavlja dalje.

Mayina stranka je sada gorko podijeljena. Zapravo, kroz tu podjelu smo i došli u ovu zlokobnu situaciju. Decenijama je dio britanske vladajuće klase, predstavljen Konzervativnom strankom, očajan da napusti EU, koju vide, nevjerovatno, kao ljevičarsku zavjeru. Oni se žele vratiti u dane kada je Britanija vladala talasima i kada je mogla nametnuti „slobodnu“ trgovinu bilo kojoj državi kojoj je htjela.

Sa svojom uobičajenom arogancijom, David Cameron je mislio da može lagano pobijediti ovaj desničarski element svoje stranke. Ali nakon nametanja pet godina duboke štednje, koja je počela potkopavati društveno tkanje Britanije, on je fatalno pogrešno prosudio svoju nepopularnost. Kada su ljudi iz sjevernih industrijskih gradova, koji su decenijama bili zaboravljeni od britanske vlade, udružili glasove sa uobičajenim antiimigrantskim fanaticima, to je bilo dovoljno za Brexit da pobijedi, iako za dlaku.

Theresa May je onda došla na vlast kao šampion pobornika Brexita. Ona je bila krajnje beskompromisna. Nije se obratila polovini države koja je glasala „za ostanak“. Odbila je obratiti se opoziciji da bi smislila rješenje koje marginalizira njene ekstremističke zastupnike. Otuđila je većinu evropskih lidera sa svojim nacionalističkim jezikom. Umjesto da gradi konsenzus, ona je udarila oštro desničarski, praveći crvenu liniju od svoje stalne želje da Veliku Britaniju oslobodi migranata. Ova strategija joj se katastrofalno obila o glavu.

Nakon dvije godine tvrdoglavosti i tajnovitosti, nije uspjela pridobiti one u svojoj stranci, sve moćnije kod torijevske lokalne baze, koji se neće zadovoljiti ničim manjim do tvrdokornim Brexitom, zasnovanom na ideji da će im samo haos u državi dati prostor da kreiraju neregulisanu ekonomiju slobodnog tržišta o kojoj sanjaju. Riječima bivšeg ministra, Velika Britanija dovršava Thatcherinu revoluciju.

‘Na koju kartu igrate?’

Ovim ljudima se vladin ministar Geoffrey Cox ove sedmice obratio u debati i pitao: „Na koju kartu igrate? Šta radite? Niste djeca na igralištu, vi ste zakonodavci. Igramo se sa ljudskim životima.“

Ali pobunjenici su ga ignorisali i nisu glasali za plan. Oni u Parlamentu koji podržavaju tvrdi Brexit (bez ikakvog sporazuma sa EU) nadaju se da će ovo glasanje voditi do izlaska Velike Britanije iz EU. Pobornici ostanka, s druge strane, vjeruju da to čini čitavu ideju o Brexitu nemogućom za postići. Ovo je igra s visokim ulozima, a ne mogu oboje biti u pravu.

May je u srijedu preživjela izglasavanje nepovjerenja koji je pokrenuo lider opozicije Jeremy Corbyn. Ali Torijevci su očajni da izbjegnu opće izbore i Mayini desničarski saveznici sa sjevera Irske, koji podupiru njenu vladu, neće se odreći moći koju imaju nad ovim Parlamentom.

U uredu bez moći, ideja ili strategija, May se bori, sa veoma ograničenim rasponom opcija. Parlament je zahtijevao da se May vrati u ponedjeljak sa novim planom – onim koji će biti u stanju prepraviti. Izgleda da May favorizira ponovne pregovore, ali to će samo funkcionisati ako je spremna odustati od svih svojih ranijih „crvenih linija“ i pregovarati veoma blizak odnos sa Briselom – nešto sličnije odnosu sa Norveškom, što bi značajno ograničilo štetu, ali bi ostavilo Velikoj Britaniji malo prostora da djeluje u vezi pravila koja nama upravljaju. Ona bi potencijalno mogla proći kroz Parlament sa nekim laburističkim zastupnicima, ali to je nesigurno i sigurno nije dugoročna opcija za Veliku Britaniju.

May bi mogla sazvati izbore, iako bi bila u ozbiljnoj opasnosti da izgubi, i nakon njenog katastrofalnog izbornog performansa (gdje je izgubila većinu, nakon refrenduma), to je malo vjerovatno. Ona bi se mogla pripremiti da izađe iz Evropske unije, iako je za razliku od nekih zastupnika, ona svjesna da bi takav ishod oslobodio haos. Ona bi mogla prijetiti da će izaći, u nadi da će zastupnici promijeniti mišljenje i glasati za plan – iako obim poraza čini tu opciju prevelikom kockom.

Rizik novog referenduma

Corbyn također treba odlučiti o svom narednom potezu. Do danas on pokušava preoblikovati debatu, dalje od Brexita i prema tradicionalnim ljevičarskim podjelama, da ujedini radničke glasače iza vizije radikale promjene. Na neki način, on želi potkopati razloge Brexita. Ovo je pohvalan cilj, i bit će potreban u narednim godinama, ali trenutno se čini gotovo nemogućim za postići kada se uzme u obzir gdje se trenutna britanska politika nalazi. To također izaziva nemir među njegovim članovima stranke koji su čvrsto za ostanak i to sve više sa svakim danom.

Ostaje nam još jedna opcija – da se ova stvar vrati britanskoj javnosti na referendumu. Bez sumnje to nosi rizike. Naprimjer, pod pretpostavkom da je ostanak na glasačkim listićima, mogli bi ponovo izgubiti, čime bi praktično prisilili državu da ode iz EU bez sporazuma. Zatim, rasizam koji je izazvan prvim referendumom mogao bi se dramatično povećati. Mali je broj ljudi koji se žele vratiti na klimu posljednjeg referenduma. Corbyn je posebno nervozan zbog gubljenja potencijalnih glasača za odlazak na budućim izborima, i dosta mu je situacije u kojoj ovo pitanje koriste desničari u njegovoj stranci da dosljedno potkopaju njegovo vođstvo.

Ali opet, koji izbor imaju? Ni May ni Corbyn ne mogu ozbiljno ponovo pregovarati o planu bez da značajno pomjere parametre i prihvate veoma blag Brexit. Evropska unija je to jasno stavila na znanje. Brexit bez sporazuma je van opticaja u slučaju svih osim najekstremnijih zastupnika. A britanskoj javnosti je lagano tako temeljito u referendumu, da nijedno rješenje neće zadovoljiti očekivanja onih koji su glasali za odlazak.

Barem narodni glas razbija ćorsokak vraćajući se narodu – ako se radi s poniznošću i iskrenošću. Ali nikada ne bi bio izglasan ostanak ako bi se ponovo radio posljednji referendum – odnosno tako zadovoljan establišment pokušava preplašiti ljude. Velika Britanija je duboko podijeljeno društvo, sa ožiljcima trajnog naslijeđa neoliberalizma i štednje. Mi se ne vraćamo, niti bismo trebali, na uobičajeno poslovanje. Niko ne želi da mu predavanja drži Tony Blair ili njegove pristalice.

Samo referendum koji također obećava radikalnu transformaciju Velike Britanije – kao i implodirajuća Evropska unija – može zaokupiti maštu i ispuniti potrebe i težnje naroda. Corbyn je u odgovarajućoj poziciji da se pobrine da strategija djeluje. Ali vrijeme je od ključnog značaja. Velika Britanija napušta Evropsku uniju za 72 dana.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera