Vaskrsava kult ličnosti

Jača direktni i indirektni uticaj demokratski nekontrolisanih službi bezbednosti (EPA)

Piše: Jelena Milić

Sudeći po sadržajima većine medija u Srbiji, izjavama predstavnika novih vlasti, procenama nekad relevantnih sociologa i političara a, nažalost i predstavnika zapadne međunarodne zajednice, moglo bi se zaključiti da je Srbija za  godinu dana pod novim vlastima učinila veliki iskorak u dobrom  pravcu. Stvarna slika je, nažalost, drugačija.

Cena Briselskog sporazuma, jedinog važnog koraka novih vlasti koji tek treba da se provede, intenzivna je putinizacija Srbije. Sve drugo je drastično lošije. Institucije se obesmišljavaju. Ministar odbrane koordinira radom radnih grupa za borbu protiv korupcije koje su sastavljene od aktivnih pripadnika MUP-a. Glorifikuje se navodna borba protiv korupcije, iako se putevi u Srbiji u poslednje vreme asfaltiraju samo ako su alternativni putni pravci za kontinuirani šverc robe na i sa severa Kosova

Od Titovog doba…

Vaskrsava kult ličnosti, neviđen u regionu od Titovog doba. Baš kao u Putinovoj Rusiji.

Jača direktni i indirektni uticaj demokratski nekontrolisanih službi bezbednosti. Sa nekoliko godina zakašnjenja, u trenutku kad to službama vlasti odgovora, objavljuju se teško optužujući dokazi protiv vladika SPC-a, po kojima su odavno morali postupati nadležni državni organi. Država Pahomija i Kačavendu pušta niz vodu tek onda kada je stvarni razlog gubitka Kosova, masovna ubistva civila albanskog porekla koje su činili delovi sistema bezbednosti, morao da se zataška i predstavi kao rezultat mudre državničke odluke, usled pritiska zapadne međunarodne zajednice. Umesto sistemskog otvaranja tajnih dosjea službi bezbednosti, koje je morao koordinirati nezavisan demokratski organ, službe to rade arbitrano same. Baš kao u Putinovoj Rusiji.

Jača, mada to sada ne izgleda tako, uticaj SPC-a. Kad smo “izgubili” Knin dobili smo školsku slavu u sekularnoj državi – Svetog Savu. Kad smo Miloševića izručili Hagu dobili smo versko obrazovanje u zvaničnom školskom sistemu sekularne države. Na prvi pogled oštra reakcija SPC-a na Briselski sporazum puka je formalna predstava za vernike. SPC je kroz istoriju reagovao i mnogo jače za mnogo manje. Zbog jednog sporazuma sa Vatikanom SPC je iz svojih redova izbacila sve tadašnje poslanike, Kneza Pavla i premijera Stojadinovića. Dugoročno, SPC će priznavanje gubljenja Kosova naplatiti kroz privilegovani status u odnosu na druge verske zajednice i pojačan uticaj na socijalna dešavanja, gde će njeni stavovi o nekim društvenim pitanjima biti neupitno proglašavani jedinim ispravnim i time neupitnim bez obzira na njihov neretko diskriminatorski karakter. Baš kao u Putinovoj Rusiji.

Ministar odbrane koordinira radom radnih grupa za borbu protiv korupcije, koje su sastavljene od aktivnih pripadnika MUP-a. Glorifikuje se navodna borba protiv korupcije, iako se putevi u Srbiji u poslednje vreme asfaltiraju samo ako su alternativni putni pravci za kontinuirani šverc robe na i sa severa Kosova

Državna kulturna politika već radi na tome. Forsiraju se kvaziumetnički projekti koji promovišu značaj  nametnutih i nasleđenih religijskih i etničkih identiteta. Ostali elementi identiteta, koji su mahom posledica sredine i vremena u kojima živimo, a pre svega stvar ličnog izbora, sa zvaničnih mesta se proglašavaju nepatriotskim. Uspon urednika nacionalističkog portala Vidovdan Dragomira Anđelkovića je ilustrativan primer. Nakon što je spisak nepodobnih građana Srbije, koji je sačinio zvaničnik novog Ministarstva kulture, proglasio nepotpunim i proširio ga nevladinim organizacijama i nezavisnim medijma, pa onda sve po spisku proglasio najvećim neprijateljima Srbije kojima se hitno mora stati na put, postao je redovni kolumnista pro SNS-ovske Pravde i učesnik mnogih televizijskih emisija. Baš kao u Putinovoj Rusiji.

I pored neutemeljenih procena o početku kraja nacionalizma u Srbiji, koje se forsiraju sa raznih strana mahom zbog pranja biografija sadašnjih vlasti, a neretko i funkciji vlastitog pozicioniranja, sve je više dokaza da je situacija  direktno suprotna. Relevante organizacije ukazuju na visok stepen homofobičnosti, verske netolerancije i ksenofobije; negativne trendove u suđenjima za ratne zločine pred domaćim sudovima; ogromne propuste u sektoru bezbednosti, sa kojima nova vlast ili nema snage ili volje da se uhvati u koštac; mnoge manjkavosti navodne borbe protiv korupcije. Baš kao u Putinovj Rusiji.

U svom nedavno objavljenom tekstu na Peščaniku “Kome/ čemu je doista odzvonilo” Vesna Rakić Vodinelić hiruški precizno pobija neutemljene teze o pozitivnim društvenim trendovima u Srbiji za koji su, navodno, zaslužni predstavnici novih vlasti.

Jača, mada to sada ne izgleda tako, uticaj SPC-a.

Nasilje na sportskim priredbama cveta. Broj ubistava u Beogradu se udvostručio u poslednih pola godine. Afera sustiže aferu, a skoro nijedna još nema sudski epilog. Premijer Srbije smatra trivijalnim pitanje o katastrofalnom poslovanju Srbijagasa, tvrdi da pljačka Galenike nema veze sa politikom, iako su njome godinama upravljali kadrovi SPS-a, postavljeni tu po principu podele plena, još od prethodnih izbora. 

Petoricu “građevinskih radnika”, nedavno oslobođenih iz zatvora u Libiji, koji su tamo otišli bez radne dozvole i vize, pa bili uhapšeni pod sumnjom da su došli da se bore za Gadafijeve snage, dočekao je sa VIP tretmanom ministar odbrane u sedištu BIA-e! Imena četvorice od petorice “građevinaca” stoje na sajtu IDPA – Asocijacije praktičnih strelaca Srbije. Postoje indicije da su oni u Libiju poslati kao regruti firme za fizičko tehničko obezbeđenje.

Imajuću u vidu sve kontroverze ovog slučaja, ali i druge probleme izazvane činjenicom da ova oblast, u kojoj u Srbiji radi blizu 40.000 ljudi, nije zakonom regulisana, te sve optužbe o dodatnom radu u funkciji radnika fizičko-tehničkog obezbeđenja, koje po privatnim i državnim objektima pružaju i pripadnici MUP-a Srbije, a pogotovu Žandarmerije, očito je da bi se uređenju ove oblasti moralo priustupiti po hitnom postupku. Nažalost, izgleda da je još jedan predlog zakona nedavno zaustavljen u Vladi Srbije.

Niko nema hrabrosti ni da generalno zavede red u Žandarmeriji i pored sve više dokaza o krivčnim delima koje su počinili njeni pripadnici. Postaje sve očitije da se ona odmetnula od MUP-a, što neprijatno podseća na položaj JSO-a posle petooktobarskih promena. Tada je bar neko pokušao da stvari stavi pod kontolu, bez obzira na cenu. Ličnu i političku. U Srbiji 2013. godine to još nije slučaj. Pitanje je kako će se i povlačenje pripadnika  MUP-a i obaveštajne zajednice Srbije sa severa Kosova odvijati u ovakvim okolnostima, bez obzira na postizanje dogovora  o implemantaciji Briselskog sporazuma.

Noćne more

Osobi koja, pošto vitla diplomatskim pasošem i ne dopušta policiji i Hitnoj pomoći da rade svoj posao, mrtva pijana i teško ranjena seda u kola rizikujući da ugrozi i svoj, ali i živote drugih, vrh države odlazi u VIP posetu u bolnicu.  Kada su samo mesec dana pre “tradicionalne srpske tuče među prijateljima”, kako je kafansku tuču sa teškim povredama opisao premijer Srbije i ministar policije Ivica Dačić,  huligani prebili narodnog poslanika, njegovu ženu, majku četvoro dece i njegovog prijatelja, uglednog građanina i umetnika, državni vrh je orkestarno glasno ćutao.

Ekonomija nam je u takvom stanju da i prvi potpredsednik Vlade Srbije, predsednik SNS-a, ministar odbrane, koordinator rada službi bezbednosti, ukratko srpski Putin  –  Aleksandar Vučić, priznaje da zbog nje ima noćne more. MMF procenjuje da će Srbija, ukoliko ne učini ništa na fiskalnoj konsolidaciji, godinu završiti sa budžetskim deficitom od osam odsto BDP-a i rastom javnog duga na preko 65 odsto BDP-a.

Forsiraju se kvaziumetnički projekti koji promovišu značaj nametnutih i nasleđenih religijskih i etničkih identiteta.

Zato ne iznenađuju rezultati istraživanja “Učešće građana u demokratskim procesima Srbije” koje su proveli Centar za istraživanje, transparentnost i odgovornost CRTA i Ipsos Strategic Marketing. Oni pokazuju veoma nizak nivo građanske participacije i poverenja u institucije.

Otvoreno je pitanje odgovornosti angažovanih pojedinaca, opozicionih partija, nevladinih organizacija, slobodnih medija za ovakvu sliku stanja u Srbiji. Njihovo nekoordinirano delovanje, uzrokovano razočaranjima, antagonizmima, sujetama, neodgovornošću, korupcijom, primatom ličnih i mikrogrupnih interesa nad interesom modernizacije Srbije sigurno su doprineli ovakoj atmosferi u društvu.

Imajući u vidu da je mogućnost građana da učestvuju u političkom životu od suštinske važnosti za demokratiju, važno je dobro razmisliti kako ponovo motivisati građane da se uključe u procese donošenja odluka.

Bez obzira na sve, samo te snage mogu pomeriti Srbiju iz sadašnjeg ćorsokaka, budu li u stanju da očito nezadovoljstvo koje se manifestuje političkom apatijom kanališu u kolektivnu akciju koju neće brzo kompromitovati.

Ma kako vladajuća koalicija izgledala čvrsta, samo malo intenzivnija kritika koja je došla istovremeno od većine opozicionih patija u Parlamentu, u vezi s lošim zakonskim predlozima izmena poreske politike, kojom je vlast očito htela brže-bolje makar malo popuniti zjapeću rupu u budžetu, dovela je do odlaganja skupštinske rasprave.

Bilo je potrebno samo da DS prestane da sedi na dve stolice i konačno se drzne da kritikuje i poteze SNS-a. Posle višemesečne hibernacije i nepotrebnog preganjanja u vezi s formalnim priznavanjem Kosova, te insistiranja na stvarnosti neprimerenim zahteva o statusu Vojvodine, DS je kroz reči profesora Mićunovića  konačno kratko i jasno definisala stanje u današnjoj Srbiji: “Hitno je potreban zakon koji će narod zaštiti od sadašnje vlasti.”

Taj zakon bi mogao biti i novi ustav. Promocija ideje i stvaranje uslova za ustavni patriotizam, oličen u poštovanju velike većine građana prema društvenom ugovoru koji bi državu Srbiju definisao kao pravednu, modernu, inkluzivnu, humanu zajednicu. spremnu da se uhvati u koštac sa globalizacijom, bio bi najbolji odgovor na sadašnje stanje.

Niko nema hrabrosti ni da generalno zavede red u Žandarmeriji i pored sve više dokaza o krivčnim delima koje su počinili njeni pripadnici.

Možda bi se udruživanjem svih aktera koji su u stanju da interes Srbije izdignu iznad vlastitih interesa i neretko adekvatnih procena slabosti saboraca u tom poslu, mogla ispraviti jedna istorijska nepravda iz 2006. godine. Pokušaj sprečavanja usvajanja sadašnjeg Ustava, pre svega zbog načina njegovog nametanja, ali i zbog niza problematičnih odredbi, bio je poslednji akt šire mobilizacije opozicionih stranka, organizacija civilnog društva i pojedinaca, koji zamalo nije dao rezultate, iako uopšte nije bio potpomognut spolja.

I tada, kao i sada, zapadna međunarodna zajednica je svoje interese u regionu stavila ispred interesa suštinske demokratizacije Srbije, pa je progledala kroz prste glasanju od dva dana i jedne noći, snimcima krađa sa izbornih mesta i drugom, sve u funkciji stvaranja široke koalicione vlasti u Srbiji sa kojom bi mogla pregovarati o novom statusu Kosova, koji je već ranije definisala.

Iako je građanska akcija zamalo uspela, njen poraz bio je početak kraja zajedničkog delovanja snaga koje, ako ništa drugo, u javni prostor nikad nisu ubacivale govor mržnje, promovisale i demonstrirale nasilje nad političkim, etničkim, verskim i drugim rivalima i dovodile u pitanje potrebu demokratizacije i evropeizacije Srbije.

Imajući u vidu sastav nekadašnjeg DOS-a, od Perišića do Koštunice i činjenicu da DOS jeste načino prvi ključni korak ka demontiranju Miloševićevog režima, sadašnji najmanji zajednički sadržalac razuđenih opozicionih snaga u Srbiji mnogo je viši.  

Čini se i da ih je više. A protivnik je mnogo slabiji. Ako uspemo da prvo pobedimo sebe, lako bismo mogli  i njega.

Jasni stavovi

LDP  je spomenute razuđene snage još pre nekoliko meseci pozvao na zajedničko delovanje. Kao skoro jedini politički akter na društvenoj sceni koji o ključnim državnim i društvenim pitanjima, od svog nastanka do danas, ima jasne i nepromenjene stavove, čije delove iz ovih ili onih razloga konačno usvaja i vladajuća garnitura, LDP je na taj poziv imao puno pravo.

Imajući u vidu da od osnivanja LDP-a nije participirao u izvršnoj vlasti, količina i obim korupcionaških afera koji mu se pripisuju, pre svega njegovom lideru Čedomiru Jovanoviću, skoro je potpuno neutemeljena.

Afere se, pritom, ne vezuju ni za jednog drugog pripadnika LDP-a, što se retko primećuje. I s tog aspekta LDP je imao najveći legitimitet da takav poziv uputi. Nemušti odgovori koje je tada dobio, nadajmo se, mogu se pripisati konfuziji u DS-u, poziconiranju još formalno neformiranih stranka – Nove stranke Zorana Živkovića i Zajedno za Srbiju Dušana Petrovića i zamoru civilnog društva.

Opisana situacija u Srbiji obavezuje. Ako se ne reguje vrlo brzo i što šire i uslovi rada političkih stranaka, organizacija civilnog društva i slobodnih medija postaće u Srbiji baš kao i u Putinovoj Rusiji.

Serija zajedničkih akcija demokratskog opozicionog bloka protiv svih negativnih poteza sadašnje vlasti, koja bi na kraju mogla rezultirati i novim ustavom, pomogla bi biračima tih opcija da ne strahuju da će njihov glas nestati u razuđenosti, ali i EU da ne strahuje da bi usled smene vlasti u Srbiji dosadašnji napredak u odnosima sa Prištinom mogao da se zaustavi.

Formiranjem jakog demokrtskog bloka, sa jasnim sistemom vrednosti, setom prioriteta i vizijom spoljnopolitičke orijentacije Srbije ka aktivnom članstvu u EU-u i NATO-u, koje sadašnja vlast apsolutno nema, značajno bi olakšali i sutuaciju u kojoj je EU trenutno. Njoj, zasigurno, nije lako da zarad Kosova ovoliko progleda kroz prste sadašnjim vlastima.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera