Vaha je cijeli život monah fudbalske igre

Za Vahida Halilhodžića, čini se, ne postoji prepreka koju nije u stanju premostiti, a uspješnu karijeru igrača ovaj legendarni napadač mostarskog Veleža završio je nastupajući za najbolje francuske nogometne timove. Gibak, neustrašiv, inteligentan u razigravanju popularni Vaha bio je neobična pojava u jugoslovenskom fudbalu, a odlučnost da u toj „najljepšoj od svih igara“ ostavi traga pokrenula ga je da se okuša u ligama koje su bile mnogo izazovnije nego je to bila jugoslovenska.

Po završetku karijere Vaha se vraća u Mostar, pokreće privatne poslove, gradi kuću na Rondou i počinje živjeti ugodan život imućnog i etabliranog čovjeka, koji gotovo da više i nema nekih životnih želja. Ali, tu mostarsku idilu prekida početak rata u Bosni i Hercegovini i krvavi raspad Jugoslavije. I baš kao i mnogi njegovi sunarodnjaci legendarni Vaha odlazi u izbjeglištvo.

U Francuskoj, nakon što je doslovce izgubio sve, dok živi u malom dvosobnom stanu, odlučuje da se ne preda i da krene od početka. Nakon toga, ponovo se nižu uspjesi i Vaha postaje jedan od najcjenjenijih fudbalskih trenera svijeta.

Kada se odlučio praviti film o Vahi Igor Latinović imao je bezbroj ideja, ali najviše je želio da prikaže čeličnu volju čovjeka koji nikada nije pristao da bude poražen. Film se, sa prekidima, snimao gotovo dvije decenije, kaže autor Igor Latinović. Od samog početka bila mu je namjera da prikaže izuzetnost Halilhodžićeve ličnosti. Film naslova Vaha: Portret jedne legende biće prikazan na ovogodišnjem AJB DOC festivalu dokumentarnog filma.

• Ovo je priča o čovjeku koji je obilježio jednu eru ne samo sportsku nego i historijsku. Koliko Vaha simbolizira taj uspjeh Jugoslavije kao države?

– Ja mislim da je ta država bila koliko toliko uspješna, pogotovo na spoljnom planu. On je bio jedan od aktera svega toga, ali on je čovjek sam za sebe. On kao da je neko dijete koje igra neku igru i on je potpuno posvećen toj igri. Ovo ostalo ga je manje interesovalo, volio je on da ga ljudi vole i slave, ali, ne znam, šta da ti kažem – koliko je bio važan u Jugoslaviji. Jednom mi je neko rekao da je njegovo prezime i ime bilo predugačko da se napiše na bilo kom semaforu. On nosi u sebi puno kontradiktornosti.

Ja mislim da je on čovjek koji živi i sada živi samo za tu igru, koja je fantastična. O samoj igri ima svašta nešto da se kaže. A koliko on može da predstavlja neki simbol te Juge, pa mislim da predstavlja i svakom je jasno da je ta Juga bila neka malo ozbiljnija zemlja nego sve ove male što su sada nastale.

• Rat je počeo sa sukobima navijača na fudbalskim terenima. Koliko je Vaha, kao simbol jedne zemlje, sada počeo predstavljati nešto što se mora ostrašćeno mrziti?

– Ja mislim da se taj rat nikada nije ni završio, od Prvog svjetskog rata pa do Drugog svjetskog rata, nego se samo utišao pa nismo imali sreće da to zatišje bude duže, da umru jedna ili dvije generacije povampirenih fašista. On je upao u tu neku rupu. Tuče na stadionima su bile manifestacije nekog bijesa koji se ispoljava i vidi na stadionima. To se možda pričalo po kućama i po kafanama, ali kada dođe tako pet hiljada ljudi zajedno onda se ispolji bijes i želja i volja za uništavanjem i raspadanjem. To je samo manifestacija nečega što je u stvari bilo prisutno. Na stadionima je to vidljivo zbog kamera, to i sam Vaha kaže.

Njegov život, da nije bilo prokletog rata, bio bi bajka, koja je krenula od malih nogu i onda uspjeh u Francuskoj, povratak u Mostar. Priča bi se tu vjerovatno završila. On je otvorio butike i restorane, pošla bi djeca u školu u Mostaru i tu bi priča bila gotova, ako je gledaš kao neku bajku. Međutim, dođe taj prokleti rat i taj most se sruši i zadnji put kada se most pojavljuje u filmu on je srušen. Meni se čini, a ja možda predaleko idem, da Vaha trči za nekim idealom, nekom utopijom tog mosta koji je simbolizovao neko zajedništvo. Sve on ovo radi tražeći taj raj, a rajevi su obično stalno izgubljeni. On ga traži kroz pobjede i ljubav koju traži od ljudi.

• Koliko je rat u Mostaru promijenio Vahu?

– Mi smo svi, ko god je preživio rat, promijenjeni i imamo ožiljak koji ne znam hoće li ikada da nestane. Ja mislim da je to neki identitarni lom, nakon kojeg onda mora da se nađe jedan drugi, novi identitet. I za sve nas to predstavlja neki lom, pa i za njega. On je simbolizovan nekom rupom; gdje je bio Stari most sada je tu rupčaga gdje nema ničega, prazno je. Nosi on u sebi tu neku prazninu.

Kaže mi da je našao novi identitet. Ima dvije domovine. Ne zna ni on je li to Jugoslavija, pa je postala Bosna, a on postao Francuz. Ima i francusku kulturu i on mnogo priča na francuskom. Pola i više od pola filma je na francuskom ne samo oni dijelovi u Francuskoj nego i kada radimo intervju okrene on u razgovoru mahinalno, nesvjesno na francuski. Tako je naučio da se izražava. I on nosi u sebi dvije kulture. To može biti hendikep, a može u isto vrijeme kao da živi dva života. Ja mislim da on živi dva života kao što i mi svi živimo dva života.

Od prije, taj neki prije i onda neki košmar i život poslije toga. Rađanje negdje drugo i sve se ponovo mora od početka raditi i identitet lični i posao i sve ostalo.

• Šta je za Halilhodžića predstavljao egzil, izbjeglištvo?

– To je za njega bilo strašno. To nismo u film stavili. Film je trebao da bude urađen na način dva puta po 45 minuta, kao fudbalski meč – prvo i drugo poluvrijeme. Mi smo napravili, sticajem okolnosti, jedno poluvrijeme. Nismo uspjeli tretirati egzil u filmu, ali to su bile tri, četiri jako teške godine. Došao je s rukama u džepovima, sve je izgubio. Sve. Onda je radio po tim trećerazrednim klubovima pa su mu rekli ne možeš raditi bez diplome. On je imao neku diplomu trenera iz Sarajeva. Morao je ponovo u školu da ide. Tu je počeo da gradi svoj drugi i novi identitet.

Živio je u malom stanu s dvoje djece. On se stidio sam sebe pitajući se kako on, koji je bio zvijezda i bogat čovjek, i imućan, i voljen odjednom se nađe sam u izgnanstvu. To nismo opisali, to prođe jako brzo u filmu. On ne voli ni da priča o tome, to su neka sjećanja i on mi kaže da su mu to najgori momenti u životu. Kada odeš i onda nemaš ništa i onda je ta želja za pobjedama nadmašila sve prepreke i on je krenuo kao mašina, da pobjeđuje.

• Šta je potrebno da se napravi uspjeh kakav je Vaha ostvario u Francuskoj, vodeći klubove, i još kasnije vodeći reprezentaciju Obale Slonovače?

– Ja mislim da je on primjer posvećenosti svom poslu, koji radi iz ljubavi. I sa požrtvovanjem, a radi se o toj igri. On jako mnogo radi, a motivacija je vjerovatno taj lom, taj egzil gdje pokušava da se dokaže što više i on radi taj svoj posao sa takvom predanošću i takvom ljubavi i takvim žarom da je to nevjerovatno. Ja sam negdje rekao da je on meni kao monah fudbala. Ako je fudbal religija on je neki posvećenik, sveštenik.

To je interesantno bilo da se pokaže, da potpuna posvećenost igri koja se igra 90 minuta, a koja može da se završi sa 0:0. I da bude kraj bez golova i bez pogodaka. Fudbal je kolektivna igra u kojoj svi trče, svi se zajedno zalažu i ima najviše napada sa najmanje rezultata. Fudbalski meč može da se završi sa 0:0. Svakome je bila interesantna njegova posvećenost igri.

On je kao dijete i Vahu ništa ne interesira osim fudbala. On je toliko iskreno predan tome i ima neki djetinji, naivan, nije ni to dobar izraz, nevin pogled na svijet, jer njega interesuje igra i on se igra evo već 70 godina. To je jedna divna stvar koja može poslužiti svima nama kao primjer.

Taj svjetonazor koji je kod nas popularan je drugačiji nego ovaj njegov. On je kompletno, kao čovjek uspio, uspio je kao igrač, onda kao trener i zaokružio je karijeru i uspio je da postane kompletan čovjek. On je izuzetan čovjek u tome što radi.

• Možete li nam reći kako je film nastajao, koliko dugo se snimao?

– Taj se film pravio dvadeset godina. Mi smo počeli snimati 2003. ili 2004. pa je trebalo da bude dva poluvremena, pa kada su njega izbacili i nama su rekli doviđenja. Ja sam u međuvremenu neke druge stvari radio i film se sam pleo, polako.

Od ničega smo mi nešto radili, nismo imali ni finansije neke. Mi smo sve sami uradili u filmu, tu ima deset producenata i onda smo na kraju došli do toga da su u Al Jazeeri prepoznali da je ovo interesantno, ali su nam ostavili potpuno odriješene ruke da radimo šta hoćemo.

Uspjeli smo snimiti film i to da se napravi film koji ne idealizuje Vahu, jer njemu ne treba idealizacija. Ima ljudi koji ga ne vole zbog onoga što govori, ali je on izuzetan čovjek koji kaže da voli da se ljudi raduju plodovima njegovog rada.

Izvor: Al Jazeera