Oglasi

Užas Lužnikija: Malo poznata sportska tragedija SSSR-a

Zvanično, 66 navijača je na smrt zgaženo, dvije trećine ih je bilo mlađe od 20 godina. Mnogi misle da je broj bio veći.
Ruski navijači i igrači polažu cvijeće u znak sjećanja na 66 navijača koji su nastradali prije više od 35 godina na stadionu Lužniki u MoskviEPA

Pored ulaza u moskovski stadion Lužniki, mogu se vidjeti fotografije i cvijeće u znak sjećanja na nogometne navijače koji su poginuli u najtežoj sportskog tragediji koja je pogodila Rusiju.

Vladimir, koji je tada izgubio šest kolega, odabrao je crvene i bijele cvjetove – boje Spartaka iz Moskve.

Van Rusije malo ko zna o tragediji koja je godinama bila skrivena u Sovjetskom savezu. Čak i danas nije jasno šta se desilo i koliko je ljudi poginulo u Lužnikiju koji je samo dvije godine prije tragedije bio glavni stadion Olimpijskih igara u Moskvi (1980.).

Nesretni gol Švecova

Pred utakmicu 20. oktobra 1982. godine, 16.500 navijača je došlo na ovo mjesto koje se tada zvao Centralni Lenjinov stadion kako bi gledali omiljeni klub Spartak kako igra osminu finala Kupa UEFA protiv holandskog kluba Haarlem. To je bilo jako malo za stadion koji može primiti najmanje 80.000 ljudi.

„Ruska zima je rano došla, bio je jako hladan dan i stepenice su bile prekrivene ledom“, govori Aleksander Prosvetov koji je tada imao 27 godina i bio novinar Sport Expressa.

Pošto je bilo prodano manje od petine karata, uprava stadiona je odlučila nagurati sve navijače na istočnu tribinu, ostavivši većinu stadiona praznu.

„Samo jedan izlaz je bio otvoren kako bi policija lakše kontrolirala navijače. To je bila užasna greška“, govori Prosvetov koji je sada u ruskom Olimpijskom komitetu.

U posljednjim minutama utakmice, Spartak je vodio 1:0 i nekoliko stotina navijača je odlučilo krenuti kući i požurili su u tunel koji je vodio ka stepenicama i izlazu. Dvadeset sekundi prije posljednjeg zvižduka, Spartakov Sergej Švecov je postigao drugi pogodak.

„Kamo sreće da ga nisam pogodio“, kasnije je govorio.

Kada su čuli uzvik na tribinama, neki od navijača su se pokušali vratiti, no počeli su se sudarati sa onima koji su išli u suprotnom smjeru – ka izlazu.

„Ljude su saplitali, gazili… Vidio sam policajca kako izvlači beživotno tijelo. Kada smo izašli, vidjeli smo tijela kako vise preko rampi“, prisjeća se Prosvetov.

Kratka kazna i kratka vijest

Ranije spomenutog Vladimira je prijatelj izvukao iz meteža jer je bio na ivici.

„To je bio haos, znao sam da se nešto užasno dešava“, kazao je.

Zvanično, 66 navijača je na smrt zgaženo, a dvije trećine ih je bilo mlađe od 20 godina.

„I taj broj je upitan“, navodi Prosvetov, a neki svjedoci (među kojima je i bivša teniska zvijezda Andrej Česnokov) tvrde kako je daleko više žrtava bilo.

Suđenje za ovu tragediju je održano 8. februara 1983. godine i šef stadiona je osuđen na tri godine popravnog rada, izašao je nakon 18 mjeseci.

Samo jedan kratki članak je objavljen u medijima dan nakon tragedije, večernji čist Večernaja Moskva je napisao: Jučer se desio incident na Lužnikiju. Nakon utakmice je povrijeđeno nekoliko navijača“.

Godinama kasnije mediji nisu mogli doći do podataka o poginulima i suđenju. Kako kaže britanski novinar i bivši nogometaš Spartaka Jim Riordan, u oktobru nije odigrana nijedna utakmica ovog tima kako bi se spriječile porodice da stavljaju cvijeće i drugačije obilježavaju pogibiju voljenih.

„Sve je moralo biti dobro u SSSR-u, nije smjelo biti tragedija. Da sam htio o tome pisati, jedino sam taj tekst mogao zalijepiti za drvo, i to da me niko ne vidi. Ništa niste mogli pisati bez odobrenje od gore. Drukčije je bilo nezamislivo“, priča Prosvetov.

Porodice žrtava su teško dolazile do odgovora.

Pogibije na utakmici hokeja

Kada je pisao o tragediji početkom 2000-ih, Prosvetov je razgovarao sa jednom majkom koja je cijelu noć tražila 20-godišnjeg sina Olega. Zvala je bolnicu, policiju, da bi tek kasnije našla kako se u istražnom dokumentu navodi kako je beživotno ležao kod spomenika Lenjinu gdje su tijela bila nagomilana dok nisu bila prebačena u mrtvačnicu u 6:00 ujutro.

Prosvetov je doznao kako se ukop desio „veoma tiho“ prije jutra, uz policijsko prisustvo.

„Jedini način kako su ljudi doznali o ovom je usmena predaja. Bio sam tamo i nisam znao šta se desilo“, govori Aleksej Oksin, novinar Ekho Moskvy koji je u vrijeme tragedije imao 18 godina.

Martina Haar, kapiten Haarlema na utakmici 1982., rekao je kako nisu imali pojma šta se desilo.

Istina, odnosno dio nje, nije bila poznata do 1989. kada je politika otvorenosti počela ukidati Željeznu zavjesu. Kako se komunizam počeo raspadati u centralnom i istočnom dijelu Evrope. Sovjetska Vlada je počela javno govoriti o svojim greškama i mnoge tragedije, dugo skrivene, su otkrivene medijima.

Užas Lužnikija je bio samo jedan od njih.

Objavljeno je kako je marta 1975. godine poginula 21 osoba u metežu tokom utakmice mladih hokejaša SSSR-a i Kanade u moskovskoj areni Sokolniki. Utvrđeno je kako je pijani električar ugasio svjetla dok su ljudi izlazili iz dvorane. Samo jedan izlaz je bio za sovjetski narod, a dva za strance.

Podaci i istina o tragediji na Lužnikiju u potpunosti dan-danas nisu poznati.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.