Oglasi

Uzaludni intervjui s Assadom

Medijski prostor koji Zapad daje sirijskom predsjedniku omogućava mu da se čini razumno dok iz Sirije dolaze prizori užasa.
Ostaje upitno u kojoj mjeri sat vremena proveden sa Assadom donosi ekskluzivne vijestiEPA

Piše: James Denselow

Prošle sedmice smo počašćeni još jednim uvidom u život i misli sirijskog predsjednika Bashara al-Assada u sklopu intervjua za emisiju „60 minuta“ sa Charlijem Roseom. S obzirom da su svijet i Damask ujedinjeni u borbi protiv ISIL-a, a SAD je prošli mjesec priznao da će morati pregovarati sa Assadom, sirijski predsjednik je dao više intervjua medijima kao dokaz svog novopronađenog samopouzdanja u pogledu dugoročne budućnosti.

Iako je Idlib pao, kao tek drugi pokrajinski centar koji je pao u ruke opozicije, Assad je i dalje uvjeren da je on rješenje – a ne uzrok – sirijskih problema.

Kao i kod analize bilo kojeg diktatorskog režima, neproporcionalno velik fokus se stavlja na diktatora koji ga predvodi.

Nedavno objavljeni upečatljivi rad Jamesa Dawesa pod naslovom „Zli ljudi“ istakao je kako su oni koji su počinili gnusne stvari koristili „unaprijed pripremljeni jezik kao zaštitu od razmišljanja.“

Intervju koji je napravio Rose, još je jedan primjer uzaludnih pokušaja da se Assad pozove na odgovornost pomoću medijskih pitanja i prisutna su realna pitanja, da li bi glavne medijske kuće trebale smatrati značajnim bilo kakve intervjue koje uspiju dobiti.

Sigurno tlo

U intervjuu sa Roseom, Assad je brzo prešao na sigurno tlo kritikujući američku politiku na Bliskom istoku, naglašavajući izraelsku kontinuiranu okupaciju sirijske zemlje i naglašavajući ključnu ulogu njegove Vlade kao zaštitnice od „terora“.

Assad je odbacio bilo kakvu odgovornost za 220.000 mrtvih ili milione prognanih, objašnjavajući da svi njegovi postupci imaju korijen u legitimnoj odbrani države od miješanja „vanjskih faktora“.

Gubitak Idliba i velike nesigurnosti u vezi sposobnosti ISIL-a da se zadrži na trenutnoj poziciji i utjecaj daljnje podrške Zapada navodno 'umjerenoj' opoziciji, znači da je u stvarnosti ono što je ostalo od baze moći Assadovog režima daleko od sigurnosti.

Paralela takvog samorazrješenja odgovornosti može se pronaći u opisu nacističkog ratnog zločinca Adolfa Eichmanna koji je dala Hannah Ardent. Opis je fokusiran na njegovu nesposobnost „da razmišlja s tačke gledišta nekog drugog“.

Ključna taktika koju je upotrebljavao Rose bila je pokušaj da satjera Assada u ćošak po pitanju upotrebe oružja za masovno uništenje. Nije dobro počeo:

Rose: „Odobravate li upotrebu hemijskog oružja?“

Assad: „Šta pod tim mislite?“

Sirijski predsjednik je potom nastavio odbijati da potvrdi ili porekne postojanje sirijskih zaliha ili upotrebu hemijskog oružja (Assad kaže da nema „dokaza“ za ovo), kao i prisustvo iranskih boraca ili boraca Hezbollaha u državi.

Što se Assada tiče, on je država, a pružanje zaštite državi je cilj koji opravdava svako sredstvo.

U intervjuu u februaru, novinar BBC-ja Jeremy Bowen, pokušao je napraviti pomak po pitanju razorne upotrebe improvizovanih eksplozivnih sredstava, tzv. eksplozivne buradi koja su postala zaštitni znak ovog sukoba.

Assad je skrenuo priču na nevjericu, tvrdeći da „nema improvizovanog oružja...imamo bombe, rakete i metke...nisam čuo da [naša] vojska koristi burad ili možda lonce.“

U 2012, kada je rjeđe davao intervjue, Assad je objasnio novinaru turskog lista da ako „je sirijski narod moj neprijatelj. A ja sam još tu! Da li je to logično? Ja sam još tu zahvaljujući svom narodu.“

'Ekskluziva' nasuprot užasa

Novinari koji su intervjuisali Assada nisu postavljali lahka pitanja (iako je Washington Times Roseov intervju opisao kao „zlostavljanje novinarstva“ zbog manjka otresitosti).

Oni su zapravo naišli na problem stila odgovora, gdje se ni ne pokušava prikazati da su odgovori utemeljeni u stvarnosti, što donosi opasnost da je sve što razne „ekskluzivne vijesti“ postižu to da daju priliku Assadovoj platformi da izgleda razumno i blisko u suštoj suprotnosti sa užasima koji dolaze sa teritorije koju kontroliše ISIL.

Ljudi mogu postaviti jedno veoma čovječno pitanje - može li Assad zaspati noću? Ali, ako uopšte ne preuzimate odgovornost za konflikt i vaši su postupci u vašim očima „legalni“ i „legitimni“ dok su vaši neprijatelji sušta suprotnost vama, možda možete razumjeti kako se možete predati izradi svoje verzije događaja koji se oko vas dešavaju dok ste zaštićeni u mjehuriću zelene zone Damaska.

Čak štaviše, možete držati predavanja izolovanim stranim posjetiteljima (Roseu nije bilo dozvoljeno da dovede svoje tehničare i filmsku ekipu) o greškama u njihovom netačnom razumijevanju stvarnosti posmatrane izvana, u poređenju sa onim što je, prema njegovom mišljenju, unutra.

Assad se, također, izgleda pretjerano opustio usljed uzbuđenja defanzivne solidarnosti i narativa tipa „rekao sam ti“ kada je u pitanju izbor između njega ili ekstremista ISIL-a i njima sličnih.

Gubitak Idliba i velike nesigurnosti u vezi sposobnosti ISIL-a da se zadrži na trenutnoj poziciji i utjecaj daljnje podrške Zapada navodno „umjerenoj“ opoziciji, znači da je u stvarnosti ono što je ostalo od baze moći Assadovog režima daleko od sigurnosti.

Ova nesigurnost je, naravno, odsutna iz različitih razgovora koje je Assad vodio sa međunarodnim medijima i ostaje upitno u kojoj mjeri sat vremena proveden sa njim donosi ekskluzivne vijesti.

Možda bi daleko interesantnije bilo poslati psihologa da pokuša ostvariti značajniji uspjeh.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.