Oglasi

Uvrede, prijetnje i zlostavljanje na internetu: Britanski sportisti o rasizmu

Od rasističkih uvreda do nedovoljne predstavljenosti, crni britanski sportisti opsiuju rasizam s kojim se suočavaju na terenu i van njega.
Bianca Williams iz Velike Britanije takmiči se na utrci za žene na 200 metara tokom 15. IAAF-ovog Svjetskog prvenstva u atletici, 26. avgusta 2015. u Pekingu, u KiniMichael Steele/Getty Images

Piše: Jacob Phillips

Britanska sprinterica Bianca Williams i njen muž, portugalski trkač na 400m Ricardo Dos Santos, vozili su se prema svom domu u zapadnom Londonu sa tromjesečnim sinom, kada ih je zaustavila policija, izvela ih iz auta i stavila im lisice u julu.

Policija je u to vrijeme objasnila da su zaustavljeni jer je auto vožen „na sumnjiv način“. Ništa sumnjivo, međutim, nije pronađeno tokom pretresa vozila i porodici je dozvoljeno da nastavi svojim putem.

Policija u Velikoj Britaniji može zaustaviti i pretražiti vozilo ako ima „razumne osnove“ da pomisli kako sadrži nešto ukradeno ili zabranjeno. Ali ovo je dovelo do zabrinutosti u vezi rasnog profiliranja.

Metropolitan policija se referirala na Nezavisni ured za poslovanje policije (IOPC), policijski nadzorni organ, ali njih su zbog njihovih postupaka već prekorili, između ostalih, trener ovih sportista, olimpijski šampion Linford Christie, koji je optužio policiju za „institucionalni rasizam“.

Portret dobitnika zlatne medalje u utrci na 100 metara Linforda Christija 1. aprila 1991.Bob Martin/Getty Images

Za mnoge je ovaj incident pokazao kako, bez obzira na profesiju, crnce tretiraju sa dozom sumnjičavosti. Williams, koja je dobitnica zlatne medalje Commonwealtha, je kazala da se zbog ovog osjećala kao „ološ“.

Rastući rasizam

Rasizam je u porastu u Velikoj Britaniji. U periodu 2018-2019, policija u Engleskoj i u Walesu je zabilježila 103, 379 zločina iz mržnje, 10 posto više u odnosu na period 2017-2018. Ova se cifra više nego udvostručila od 2012-2013. Od 103,379 slučajeva, tri četvrtine (78,991) su bile rasističke uvrede iz mržnje, što je porast od 11 posto u odnosu na prethodnu godinu.

U svijetu sporta je rasizam također dramatično porastao.

Organizacija koja prati rasizam u fudbalu, Kick It Out, prijavila je porast od 53 posto u prijavljenim incidentima rasnog zlostavljanja u profesionalnom fudbalu između sezone 2018-2019 i sezone 2019-2020 (sa 184 na 282), i to iako su se utakmice održavale iza zatvorenih vrata tokom kasnijih faza sezone.

Fudbaler Crystal Palacea i Obale slonovače Wilfried Zaha kaže da se suočava sa rasnim zlostavljanjem gotovo svaki put kada stupi na teren.

Wilfried Zaha iz Crystal Palacea zagrijava se pred utakmicu Premijer lige između Crystal Palacea i Burnleya u parku Selhurst 29. juna 2020. u LondonuHannah McKay/Getty Images

„Gotovo svaku utakmicu me nazivaju majmunom ili crnjom ili drugim pogrdnim izrazima“, Zaha je kazao za časopis The Jackal. „Zamislite da me stvarno to dotiče?“

Ovaj vezni igrač je dodao: „Ne znam jesmo li im mi životinje ili šta već. Zašto govorite ove svari dok sjedite pored svog petogodišnjaka? A onda kada se vratite, ponovo ste normalan tata, radite normalan posao? Ljudi ove stvari prikirivaju.“

Kada su se utakmice počele igrati iza zatvorenih vrata zbog korona virusa, rasističke uvrede su nastavile proganjati fudbalere, preko društvenih mreža.

Zaha i napadač Sheffield Uniteda David McGoldrick su obojica podijelili rasističke uvrede koje su im upućene na društvenim mrežama nedugo nakon što se Premijer liga vratila nakon izolacije u junu.

David McGoldrick iz Southamptona tokom utakmice između Torquay Uniteda i Southamptona na stadionu Plainmoor 6. januara 2007. Warren Little/Getty Images

U julu je 12-godišnji dječak uhapšen zbog rasističkih poruka poslanih Zahi i kasnije je oslobođen.

Zaha je objavio poruku na Instagramu odmah nakon ovog incidenta: „Ljudi trebaju shvatiti da kojeg god da su uzrasta, njihovo ponašanje i njihove riječi dolaze s posljedicama i ne možete se sakriti iza društvenih mreža.

„Nije dovoljno samo biti zgrožen ovim porukama koje sam ja primio i nastaviti dalje. Nije dovoljno samo reći „ne rasizmu. Potrebno nam je djelovanje, obrazovanje, stvari se trebaju promijeniti.“

Podizanje svijesti

Penzionisani britanski sprinter Derek Redmond ne vjeruje da je rasizam porastao, samo da smo ga sada svjesniji.

Derek Redmond (u sredini) iz Velike Britanije na Svjetskom prvenstvu 1987. u RimuBob Martin/Getty Images

Ovaj svjetski šampion iz 1991. na 4x400m koji je pričao iz svog doma, je rekao: „Will Smith je to lijepo rekao 'Rasizam se ne pogoršava, samo se sada više snima.' To je samo moderni način rasizma. Ranije se maltretiralo jedan na jedan, a sada je to posvuda na internetu.“

Iako Redmond kaže da se nikada nije suočio s rasizmom dok se takmičio, profil koji mu je sport dao doveo je do tog da se nađe na meti. Tri danska neonacista su zatvorena 1997. godine jer su pokušali poslati pismo bombe britanskim metama.

Redmondu i njegovoj tadašnjoj supruzi, bivšoj olimpijskoj plivačici i televizijskoj voditeljici Sharron Davies, britanska policija je rekla da su i oni bili mete.

Sharron Davies intervjuiše Chloe Tutton iz Velike Britanije nakon njene utrke iz prsnog plivanja na 100 metara drugog dana Olimpijskih igara u Brazilu 2016.Julian Finney/Getty Images

Ovaj 55-godišnjak je objasnio: „Londonska policija nas je kontaktirala i rekla da su uspjeli presresti bombu čija sam meta bio ja. Kada smo ih upitali o kojem tipu uređaja se radi, rečeno nam je da je mogla otkinuti ruku ili nogu, što je samo po sebi bilo dovoljno strašno, ali još je bilo gore to što je u to vrijeme naš sin imao dvije godine i otvaranje pošte mu je bilo zanimljivo. Da ju je on otvorio, mogla ga je ubiti.“

Rasizam na terenu

Premotajte do sadašnjeg trenutka i ekstremne mjere se i dalje provode da se zastraše crnci u Velikoj Britaniji.

Baner „Bijeli životi su važni Burnley“ vijorio se nad fudbalskim stadionom Etihad kada je počela utakmica između Manchester Cityja i Burnleya, svega nekoliko minuta nakon što su igrači iz oba tima kleknuli u znak podrške pokretu Životi crnaca su važni“.

Ali rasizam nije samo problem u vrhunskom engleskom fudbalu. Prošlog oktobra su kvalifikacije za FA kup između Haringey Borougha, koji igra u premijer diviziji Istmijske lige i Yeovil Towna, koji igra u Nacionalnoj ligi, prekinute nakon 64 minute zbog rasističkog napada na igrača Haringeya.

Sedmog decembra je utakmica privremeno suspendovana u Sky Bethy ligi dva između
Forest Green Roversa i Scunthorpea Uniteda nakon što je navodno fan Roversa uputio rasističke komentare gostujućem odbrambenom igraču Jordanu Clarkeu.

Jordan Clarke iz Scunthorpe Uniteda 8. januara 2020. u Scunthorpeu, u EngleskojCharlotte Tattersall/Getty Images

Dok većina rasizma u fudbalu dolazi od fanova, bilo je i rasističkih incidenata od strane igrača.

Renee Hector je pretrpjela prvi zabilježeni slučaj rasizma u ženskom profesionalnom fudbalu. Tadašnji centralni bek za Tottenham Hotspur, igrala je protiv Sheffield Uniteda prvog juna 2019, na Svjetskom ženskom prvenstvu Fudbalskog saveza Engleske.

Renee Hector se zagrijava u majici s natpisom Kisck It Out 31. marta 2019. u Chestnutu, u EngleskojJack Thomas/Getty Images

Ona je objasnila šta se dogodilo u nedavno emitovanom BBC-jevom dokumentarcu o rasizmu: „Imali smo korner i kada sam skočila začula sam 'oh oh oh' i nisam mogla vjerovati jer nikad nismo čuli za takav incident na terenu u ženskom fudbalu.

„Mislim da je trenutak kada mi je to zaista sjelo bio onaj kada sam otišla u svlačionicu i rekla svojim suigračicama 'Ne mogu vjerovati šta se upravo desilo; broj 8 je pravio uvredljive povike meni na uho dok sam išla prema lopti.'“

„U tom trenutku sam počela osjećati ljutnju i frustraciju.“

Sophie Jones je porekla da je pravila uvredljive povike ali Fudbalski savez Engleske ju je proglasio krivom. Dobila je zabranu od pet utakmica i kažnjena je sa 200 funti (cca 258 dolara), nakon čega je njen ugovor sa Sheffield Unitedom „sporazumno“ okončan.

Ali za Hektor, koja sada igra za Watford, rasizam se nije završio taj dan na terenu. Nakon što je na Twitteru pisala o ovom incidentu, odgovori koje je primila su uključivali rasističke komentare i fotografije majmuma.

Renee Hector iz Tottenham Hotspura i Karen Carney iz Chelseja u akciji 12. decembra 2018.Paul Harding/Getty Images

Rasizam na internetu

Pristup sprtistima koje nude društvene mreže doveo je do velikog porasta u količini rasizma.

Anketa YouGova od 1000 fudbalskih fanova otkrila je da je 71 posto njih vidjelo kako fudbalere vrijeđaju na rasnoj osnovi na društvenim mrežama.

Predsjednik organizacije Kick It Out Sanjay Bhandari je rekao: „Društvene mreže mogu biti bojno polje mržnje. Moramo raditi zajedno u cijelom društvu da bismo dobili ovu bitku.“

„Potrebni su nam bolja regulacija i provedba potrebno nam je da društvene mreže budu dio rješenja. Potrebno nam je da klubovi i upravna tijela i dalje lobiraju za promjenu, da sankcionišu pristalice rasizma i da podrže policijske procese sa pružanjem dokaza.“

Ovo se ne dešava samo u fudbalu.

Britanska teniska zvijezda Jay Clarke na Twitteru je u decembru 2019. otkrio da prima rasističke uvrede „devet od deset dana“.

Jay Clarke tokom meča protiv Ernestsa Gulbisa iz Latvije na Wimbledonu 3. jula 2018. u Londonu, u EngleskojMatthew Lewis/Getty Images

Rasizam u areni

Redmond vjeruje da mnogo rasizma dolazi iz mjesta neznanja. Ovaj penzionisani sprinter je pokrenuo kampanju #IsthisYou? (Jesi li ovo ti?) da podigne svijest o prožimajućem rasizmu.

„Bio sam na jednom događaju u privatnoj školi na kojem sam govorio“, objašnjavao je on. Prišao mi je jedan muškarac i rekao 'moja je unuka dosta dobra u trčanju; bila je četvrta na veoma važnoj utrci. Bila je zaista dobra ali je bila četvrta jer je vaša vrsta brža od nje.' Ovakve stvari trebamo iskorijeniti.

„Ovdje se radi o obrazovanju ljudi i radu na tome da shvate. Rasizam nije samo članstvo u Ku Klux klanu ili Nacionalnom frontu.“

„Roger Black je bio bijelac trkač na 400m i mnogo je ljudi imalo običaj reći 'on je bijelac na crnačkom događaju'. To je također rasizam.“

Plivačica iz britanskog državnog tima Alice Dearing kaže da se suočila sa rasističkim uvredama kako je postajala bolja. Ova 23-godišnjakina je prepričala jedan incident u bazenu kada je imala 17 godina.

Alice Dearing vjeruje da se, da bi se stvarna promjena dogodila, bespotrebne granice za sport moraju uklonitiUstupila Alice Dearing

„Druga plivačica mi je rekla da me trener nazvao mršavom crnjom. Nisam znala kako da to proradim. Plakala sam. Bila sam veoma uznemirena“, objasnila je Dearing preko telefona. „Rekla sam to treneru čim sam saznala i on mi je rekao da to nije ok. Mislila sam da ne možemo ništa poduzeti po tom pitanju.“

Dearing je nastavila: „Mogla sam otići u policiju ali nisam se mogla maltretirati da plivačicu koja mi je rekla vodim da da izjavu. Nije mi imalo smisla da se time bavim. Pretvarali smo se da se to nije desilo jer nisam željela da to na bilo koji način utječe na moje plivanje.“

„Nisam mogla priuštiti da dozvolim sebi da budem žrtva. Može biti dovoljno teško kad ste manjima ali onog trenutka kada pomislim 'Ja sam manjina i ljudi me vide kao manjinu koju mogu vrijeđati' ja gubim.“

I Dearing smatra da rasizam dolazi iz mjesta neznanja: „Često su djeca ta koja izgovore neke stvari a da nisu svjesni drugih problema s kojima se ljudi suočavaju kada ulaze u vodu, jer to nije obznanjeno svima.“

„Potrebno je obrazovati ljude. Potrebno je informirati ljude da jedna veličina kape za plivanje ne pristaje svima. Ne bismo trebali biti prisiljeni da svi nosimo kapu iste veličine.“

Alice Dearing se nada da će unijeti raznolikost u jedan od najmanje raznolikih sportova u BritanijiUstupila Alice Dearing

„Mislim da neznanje nije problem sve dok ljudi uče da se te greške ne ponavljaju. Radi se o tome da je potrebno da ljudi shvate raznolikost koju sport zahtijeva.“

Dearing vjeruje da je, da bi se desila promjena, potrebno ukloniti bespotrebne granice. U plivanju to uključuje da se pobrinu da kape za plivanje budu prilagođene kosi crnaca.

„Iako hlor oštećuje i isušuje svačiju kosu, to je kod crnkinja još intenzivnije – kosa zna biti jako isprepletena sa našim identiteom, a voda joj sasvim mijenja kvalitet“, objasnila je ona. „Teško je. Oduzima puno vremena i zaista može utjecati na vaš imidž i na to kako se osjećate u sebi.“

Dearing je sarađivala sa kompanijom koja proizvodi kape za plivanje Soul Cap, koja kreira veće kape koje štite afrokaripsku kosu, kako bi unijela raznolikost u jedan od najmanje raznolikih britanskih sportova. Ona je i jedna od osnivačica Crnačkog plivačkog udruženja, dobrotvorne organizacije čiji je cilj ohrabriti crnce da plivaju.

Alice Dearing želi pronaći načina da uključi više crnih ljudi u plivanjeUstupila Alice Dearing

„Pronalazimo načine da ljude motivišemo da uđu u vodu. Plivačka kapa se čini jednostavnom, ali već je pomogla mnogima“, kazala je ona. „Kada imate opciju da nekome date veću kapu sa logom to [olakšava] ljudima da se uklope.“

Prema nadzornom plivačkom organu Swim England, 95 posto odraslih crnaca i 80 posto crne djece u Engleskoj ne pliva. Zadnji zabilježeni podaci iz 2018. pokazuju da se manje od 1 posto registrovanih plivača takmičara kod Swim England deklarišu kao crne ili miješane rase.

Redmond se povezuje sa problemima s kojima se crnci suočavaju kada plivaju.

„Dosta dobro plivam i ljudi mi kažu 'dobro plivaš za jednog crnca. Tvoje su kosti isuviše guste, trebao bi potpnuti' i vi pomislite 'Bože, odakle je to došlo?“, kazao je on.

Derek Redmond tokom probne olimpijske utrke na 400 metara u Birminghamu 1988.Bob Martin/Getty Images

„Kćerka mi priča kako joj ljudi kažu 'Daj da ti pomilujem kosu, tako je glatka' i to nije s namjerom da se nanese uvreda ili komentariše, ali jeste rasistički u smislu da se to ne radi.“

Dearing kaže da joj je dodijalo slušati o problemima s kojima se crnci suočavaju kada ulaze u vodu. „Želimo biti taj most da motivišemo ljude da uđu u vodu i da plivaju; da probijemo te granice.“

Ako se Dearing kvalifikuje na Olimpijske igre u Tokiju 2021, bit će prva crnkinja koja će predstavljati Veliku Britaniju u plivanju na Olimpijadi. Nada se da će na taj način inspirisati mlade crne sportiste da se okrenu ka plivanju kao sportu.

„Predstavljanje je zaista važno. Ljudi će gledati olimpijsko finale i neće vidjeti ljude tamnije puti i pomislit će 'to nije sport za mene'. Gledat će druge sportove poput atletike i vidjeti dosta raznolikije polje i vjerovatno će gravitirati ka tome“, kazala je ona.

„Ovo je prilika da se uđe u historiju i da se pomogne pokazati crnim dječacima i djevojčicama da je to sport za njih i da je u okviru njihovog dometa. To je nešto mnogo veće od mene i moje karijere. To nadilazi moj životni vijek i to me uzbuđuje.“

Crni uzori

Dok je Dearing imala crnog plivačkog uzora kao što je Simone Manuel, koja je na Olimpijadi u Riu 2016. postala prva Afroamerikanka koja je osvojila individualno olimpijsko zlato u bazenu, drugi crni sportisti su morali tražiti druge sportove da vide sportiste koji izgledaju poput njih.

Dobitnica zlatne medalje Simone Manuel iz SAD-a slavi tokom ceremonije dodjele medalje za utrku ženskim slobodnim stilom na 100m na Olimpijskim igrama u Riju u Brazilu Clive Rose/Getty Images

Hojekašica uzrasta mlađeg od 21, Darcy Bourne kaže da nije imala crnih uzora da se na njih ugleda u svom sportu. Kao i Dearing, Bourne se nada da će postati uzor za druge.

U avgustu je devet klubova poslalo pismo upravnom hokejaškom tijelu, ističući kako engleski hokej, od nacionalnog tima do klubske igre i nižih nivoa – ima „problem endemske rase“.

„U tenisu i u atletici postoji više etnički raznolikijih uzora“, kazala je Bourne. „Uzori su mi bili sestre Williams i [Dina] Asher-Smith u atletici. Nema crnih žena uzora [u hokeju].“

Osamnaestogodišnja igračica hokeja Darcy Bourne kaže da se ugledala na sestre Williams ali da nije imala crnih ženskih uzora u svom sportuScott Barbour/Getty Images

„Kada ste mladi, uzori su vam ljudi koji su vam slični. To me nije pokolebalo u želji da igram hokej. Uvijek sam bila prihvaćena i nikada nisam diskriminirana niti je bilo ikakvih rasističkih ispada protiv mene u hokejašoj zajednici.“

„Nepostojanje crnih uzora mene je inspirisalo da idem dalje“, dodala je ona.

Ashleigh Nelson i Dina Asher-Smith iz Velike Britanije nakon što su osvojile srebro na ženskoj finalnoj utrci 4x100m tokom IAAF-ovog Svjetskog prvenstva u atletici u Dohi, u oktobru 2019. Richard Heathcote/Getty Images

Redmond vjeruje da mu je utočište koje mu je pružao sport kada je bio mlad pomoglo da prevaziđe uvrede.

„Jedna od stvari koju mi je sport donio je da je bio moje sigurno mjesto“, objasnio je on. „Bilo je to jedno mjesto na kojem sam mogao briljirati, biti ja i dati sve od sebe. Bilo je to jedno mjesto na kojem sam znao da ću biti prihvaćen.“

„Bilo je to mjesto na kojem sam mogao biti bez uvreda. Mogao sam okrenuti leđa [nasilnicima] i učiniti da izgledaju glupo jer sam trčao brže od njih. To mi je zapravo pomoglo da se nosim sa svim i osjećao sam se više domaće kada sam trenirao i vježbao nego u bilo kojoj drugoj tački u svojoj školskoj karijeri.“

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.