Uvjerljivi trijumf HDZ-a uz neuvjerljivu opoziciju

Nije izgledalo vjerovatno da bi HDZ mogao proširiti svoj elektorat i osvojiti više mandata nego prije četiri godine, piše autor (EPA)

Tijekom prošlog mandata Andreja Plenkovića na čelu Vlade, kad je svoju vladu, ali i stranku, po uzoru na europske pučke i demokršćanske stranke, profilirao kao dio desnog centra i odvukao je iz desnoga nacionalističkoga političkog polja, stvarao se dojam o nekoj velikoj moći desnih radikala, koji će na prvim narednim parlamentarnim izborima pomesti Plenkovića i njegovu Hrvatsku demokratsku zajednicu, i to zbog toga što je Hrvatska ratificirala Istanbulsku konvenciju i pristupila Marakeškom kompaktu, zbog toga što je ustrajala na uvođenju eura i ulasku u Schengensku zonu, što je vodila europejsku, a ne “suverenističku” politiku.

Plenkovića se nazivalo bruxelleskim činovnikom, a mnogima se činilo da je on doista uspješniji na europskom parketu, nego na domaćem terenu. Prvo veliko iznenađenje bilo je kad su on osobno i tim njegovih suradnika pomeli desno marginalne konkurente na unutarstranačkim izborima. Oni uvjereni u to da Plenković suštinski ne kontrolira vlastitu stranku tvrdili su da je ta pobjeda, prije svega, posljedica toga što su članovi stranke naučeni poštovati postojećeg lidera, ali da ga, zapravo, u političkom smislu ne slijede i ne podupiru.

Istraživanja javnog mnijenja prognozirala su kako bi Socijaldemokratska partija i njegova golema koalicija mogli potući HDZ, a kampanja te koalicije zasnivala se na kritici svega što je učinjeno tijekom Plenkovićeva mandata – od zaustavljanja propasti Agrokora, pa do dobrih rezultata u prvoj fazi suočavanja s COVID-krizom i ekonomskih mjera, kojima je Vlada barem odložila suočavanje s najdubljom ekonomskom krizom.

Poraz Škorinog ‘trusta mozgova’

Nitko u Hrvatskoj nije vjerovao u nešto u što nas uvjeravaju udžbenici politologije – da se izbori ne dobivaju niti na desnoj, niti na lijevoj margini, borbom za radikalne birače, nego da se dobivaju u političkom centru. Nije izgledalo vjerojatno da bi Plenkovićev HDZ mogao proširiti svoj elektorat i osvojiti više mandata nego prije četiri godine. Međutim, upravo se to dogodilo – nakon 59 mandata prije četiri godine, ovog su puta došli do 67 ili 68, i tako se našli u posve neočekivanoj situaciji. Nikad od izbora 2003. godine HDZ nije mogao formirati parlamentarnu većinu bez šire stranačke koalicije, a ovog puta mu je ona na dohvat ruke, samo uz suradnju liberalne Hrvatske narodne stranke, koji im je i do sada bio koalicijski partner, i zastupnika nacionalnih manjina.

Desni su radikali oblikovali dvije liste na nacionalnoj razini. Jednu je predvodio Miroslav Škoro, sa svojim tek osnovanim Domovinskim pokretom, ali u suradnji s malim desno radikalnim strankama, a drugu Most, koji se od sindikata dalmatinskih gradonačelnika pretvorio u klerikalni politički pokret. Škoro je nastupao kao desni populist, bio je fokusiran na osobne napade na predsjednika HDZ-a Plenkovića, a politički cilj mu je bio potisnuti Plenkovića s vrha stranke, vratiti HDZ u desno-radikalno političko polje i tako formirati tvrdo desnu, protueuropsku vladu, koja bi Hrvatsku pretvorila u “iliberalnu demokraciju”. Iako poslije izbora i Škoro i Most govore o izbornoj pobjedi, njihov je poraz vrlo težak, jer ih sad čekaju četiri godine u parlamentarnim magarećim klupama, bez mogućnosti utjecaja na javne politike.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Usput, Škoro i njegov Domovinski pokret svojevrstan su fenomen u Hrvatskoj. Nikad se do sada nije događalo da režim Vladimira Putina u Hrvatskoj radi ono što radi diljem Europe, da financira protueuropske radikalske stranke, za koje se nada da bi mogle destabilizirati europsku poziciju pojedine zemlje. To je radio s Alternativom, za Njemačku, s Ligom, s Nacionalnim frontom, to je radio s desnim radikalima u Austriji, ali Škoro je prvi hrvatski štićenik koji je financiran posredstvom trgovačke kompanije u vlasništvu glavnog zastupnika Gazpromovog interesa u Republici Hrvatskoj.

Plan “trusta mozgova” oko Škore, a oni su o sebi pronosili glasine kako ih podupire sam američki predsjednik Donald Trump, pokazao se diletantskom groteskom. Još neki dan Škoro je govorio kako je spreman biti premijer, da je spreman na koaliciju s HDZ-om, ali da se HDZ mora odreći i Plenkovića, i njegove politike. Još neki dan je prijetio političkim ljudima s centra da će, kad on dođe na vlast, dobiti po prstima. Glasno je tvrdio da politički predstavnici srpske nacionalne zajednice ugrožavaju demokratski poredak u Hrvatskoj i kako oni, nakon ovih izbora, više neće moći sudjelovati u parlamentarnoj većini.

Promašene Bernardićeve stranačke liste

Mnogi su vjerovali da je ta desno radikalna retorika uvjerljiva i da bi mogla “pojesti” HDZ-ov desni bok, a u SDP-u su najavljivali kako se Plenković priprema za najcrnju desnu koaliciju i da Hrvatskoj prijeti fašizacija HDZ-a i vlasti. Pokazalo se da birači retoriku predsjednika SDP-a Davora Bernardića, kako je jedina obrana pred tom prijetnjom fašizacije glasanje za SDP i njegovu Restart koaliciju, nisu doživjeli kao ozbiljnu. Iako su istraživanja javnog mnijenja najavljivala da bi Restart koalicija mogla osvojiti koji mandat više od Plenkovićeva HDZ-a, a analitičari su se razilazili u mišljenju hoće li to biti dovoljno da Bernardić postane premijerom, pokazalo se da je SDP izgubio kontakt sa svojim tradicionalnim biračkom tijelom.

Dio svojih stalnih glasača nisu uspjeli motivirati da u srpnju, kad su ipak već počeli godišnji odmori, ali i kad se ponovno razbuktala epidemija korona virusa, uopće izađu na izbore, a dio birača su im preotele dvije nove platforme, jedna od njih lijevo-ekološka, a druga liberalna. Bernardić se u kampanji nije mogao nametnuti kao stvarni lider stranke i lijevog centra, nakon što su ga u prethodne tri godine protivnici u vlastitoj stranci, pristaše prethodnog šefa stranke Zorana Milanovića, sustavno pokušavale dezavuirati i smijeniti. Bernardić se pred njima branio i načinom na koji je formirao stranačke liste, postavljajući svoje lojaliste na najbolja mjesta na njima.

Njegovi pristaše, nažalost, javno su neprepoznatljivi i uglavnom bezidejni akteri, tako da će budući stranački klub SDP-a biti ne samo vrlo malen (jer od četrdesetak mandata Restart koalicije njih desetak je predizbornim dogovorom prepušteno malim partnerima, koji nisu donijeli niti dodatne glasove koaliciji, niti išta doprinijeli njenom identitetu).

Smanjena snaga Čovićevog ‘veta’

Kadrovski bazen SDP-a uništen je još u vrijeme dok je stranku vodio Milanović. Bernardić ju nije uspio oporaviti. Jasno je da je niti u budućnosti on ne bi mogao osnažiti stranku, ali je očito i to da stranka nema alternativnog lidera – osobe koja bi mogla započeti obnovu i jačanje stranke. Taj mali slabi klub bit će formalno najveća opozicijska stranka, ali bez stvarnog potencijala, bez snage da obavlja ozbiljan posao kontrole vlasti.

U narednom mandatu Plenković i HDZ preuzimaju punu odgovornost za upravljanje državom, u političkom smislu će im biti lakše nego u prethodnom mandatu, ali za razliku od godina debelih krava, koje su iza nas, sad ih čekaju najdublja ekonomska kriza i potpuna neizvjesnost kad je riječ o zdravstvenim okolnostima. Glavna ekonomska oruđa na koja Plenković računa bit će ona vezana uz europske politike, oslanjanje na europske fondove solidarnosti i krizne fondove, ubrzano pristupanje eurozoni i nastavak potpore konceptu “više Europe”.

U regionalnom aspektu nastavit će se politika zagovaranja pristupanja Crne Gore, Makedonije, Albanije i, naravno, Bosne i Hercegovine Europskoj uniji, ali i politika “gromoglasnog ignoriranja” režima Aleksandra Vučića u Srbiji. U odnosu na Bosnu i Hercegovinu, politika Plenkovićeve buduće vlade mogla bi biti produktivnija nego do sada, jer u odnosu na osnaženog lidera HDZ-a, šef HDZ-a Bosne i Hercegovine Dragan Čović imat će kudikamo manju “veto snagu”.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera