Ustašluci, nestašluci, šok i nevjerica

Ustaški pozdrav 'Za dom... spremni' su čuli valjda svi, izuzev hrvatskog premijera, ministra sporta i predsjednika HNS-a (Davor Javorovi? / Pixsell)

Piše: Damir Petranović

Riječi “šok” i “nevjerica” vjerojatno su najizlizanije u ionako izlizanom i siromašnom hrvatskom nogometnom leksiku. Valjda nema zgode, od prehlade Ivana Rakitića do nove frizure Luke Modrića, koja nije izazvala opću konsternaciju i nevjericu. Praksu je najlakše pratiti u medijima, koji situaciju često pumpaju do krajnjih apsurda, toliko da čovjek ostane šokiran i kada vidi dva ili tri spojena dodavanja loptom na terenu. Cijela ta nevjerojatna situacija, naime, smišljena je kako bi se održale tenzije i na životu barem pokušao održati kakav-takav interes za ovaj sport – i što je igra na terenu bjednija, to je količina raznih šokova i nevjerica veća.

Ipak, posebno je “slatko” kad se iste vrste emocija službeno šire iz nacionalnog nogometnog saveza, u stvarnosti jedne male interesne grupacije koja je zatočila hrvatski nogomet i poprilično bezobrazno ga podredila volji, željama i koristi jedne osobe. Da se ne lažemo, gazde zagrebačkog Dinama Zdravka Mamića. A kada Hrvatski nogometni savez službeno kaže da je “šokiran”, kao što je ovih dana objavio na svojoj internetskoj stranici povodom jedne “nezgodne” vijesti iz Švicarske, to obično znači da u svojoj tradicionalnoj autističnoj maniri nije svjestan grubih činjenica koje svima izvan njihovog malenog kruga izgledaju sasvim logično i razumno.

Ovog je tjedna, naime, Svjetska nogometna federacija objavila oštru kaznu Hrvatskoj zbog rasističkih ispada publike na posljednje dvije utakmice nacionalne reprezentacije. FIFA se samo nadovezala na praksu Evropske nogometne federacije i odrezala još dvije domaće utakmice bez publike i globu od 150.000 švicarskih franaka – najveću u povijesti – jer je u Osijeku i Budimpešti, na dosadnim prijateljskim utakmicama protiv Izraela i Mađarske, s tribina odjekivao ustaški pozdrav “Za dom… spremni”, kojega su čuli valjda svi, uključujući tradicionalno osjetljive Izraelce, izuzev hrvatskog premijera i ministra sporta, koji su hvalili “sjajnu atmosferu na tribinama”.

Kad se ništa ne nauči iz grešaka

HNS je, kažemo, “zgrožen” i “konsterniran” ovakvom odlukom i najavljuje serijal žalbi, premda je i sâm svjestan da mu nema velike vajde bosti se s rogatima. Njegova reakcija, međutim, puno je značajnija, jer se iz nje može zaključiti da hrvatski nogometni vlastodršci apsolutno ništa nisu naučili iz vlastitih pogrešaka. A znate onu legendarnu definiciju ludila ili šizofrenije: to je ponavljanje uvijek istih postupaka i očekivanje da će njihov rezultat jednog dana biti drugačiji.

Tako se aktualni predsjednik HNS-a Davor Šuker javno hvalio fotografijama s madridskog groba ustaškog poglavnika Ante Pavelića, i to u društvu tada najviđenijih hrvatskih mafijaša; tako je njegov prethodnik Vlatko Marković, zajedno s Mirtoslavom – Ćirom Blaževićem, u istom tonu opisivao vojsku zločinačkog režima iz Drugog svjetskog rata; tako je svemoćni Zdravko Mamić bio tek jedan u nizu nogometnih dužnosnika koji su otvoreno i javno širili mržnju i netoleranciju na valjda svim mogućim osnovama, od nacionalne do spolne; tako je i igrač Josip – Joe Šimunić, na koncu, nedavno dizao atmosferu na Maksimiru, urlajući sa službenog razglasa istu tu nesretnu složenicu o domu i spremnosti. I onda ga je HNS branio pred nogometnim organizacijama, a potom još i zaposlio kao izbornikovog pomoćnika, jer “donosi dobre vibracije” u svlačionicu. Mašala!

Ta ekipa već godinama i desetljećima ustrajno se trudi uklopiti u trendove opće relativizacije – dapače, u nekim slučajevima ih i predvodi – tako što ustašluke općenito tretira u najgorem slučaju kao nestašluke. U slučaju kada dolaze iz njihovih redova, naravno. A kada se slične manifestacije preliju na tribine, jednako kao što se svaka društvena anomalija neminovno odrazi na atmosferu i stadionima – e, onda zavladaju “šok” i “nevjerica”. Čak su, eto, i na vlastitim internetskim stranicama objavili da je sankcija stigla zbog “neprimjerenog ponašanja” – baš tako, u navodnicima – da svima bude jasno kako jadnici ni ne shvaćaju u čemu je problem.

Svi navijači digli ruke od reprezentacije

Kazna FIFA-e stigla je Hrvatskoj samo desetak dana uoči Europskog prvenstva u Francuskoj, gdje je nacionalna vrsta ispraćena s nikad manje zanosa i entuzijazma, s nikad većim nesrazmjerom između raspoloženja na ulici, s jedne strane, te umjetno stvorene histerije u medijima i televizijskim reklamama, s druge.

Reprezentaciju vodi kućni trener Zdravka Mamića, po struci serviser televizora, kojemu je, osim činjenice da stanuje blizu stadiona na Maksimiru, jedina referenca za to mjesto bila snažna volja za promoviranjem upravo Mamićevih igrača. To se, na koncu, i ostvaruje: u tjednima uoči Eura njegove trupe nastupaju na sve manjim stadionima u sve većoj provinciji – evo, posljednju su odigrali na stadionu u Koprivnici s tek jednom pristojnom tribinom – ali, ni tih par tisuća gledatelja ne bi se pojavilo da nije bilo masovnog poklanjanja ulaznica.

Činjenica jest da su od hrvatske reprezentacije ruke digle apsolutno sve hrvatske navijačke skupine i da se njen prosjek gledatelja rapidno približava onom Dinamovom – troznamenkastom. I onda im, ironično, upravo oni izazovu rasističke incidente i osiguraju kazne FIFA-e. Svima u Hrvatskoj jasno je kako se stvari odvijaju i da će na koncu završiti u totalnom raspadu. Pitanje je samo hoće li svjetlo ugasiti raspad temeljito kriminaliziranog HNS-a, privatiziranog i do bola odnarođenog, ili će ključni poticaj stići upravo od međunarodnih organizacija alergičnih na “hrvatske nestašluke”.

Što god se dogodilo, bilo bi dobro da ta muka što prije završi.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera