Urbane šume, spas za svjetske metropole

Gotovo trećina stanovnika evropskih gradova je izložena zagađenosti zraka iznad dozvoljene granice (EPA)

Kada se 2007. godine čuveni italijanski arhitekta Stefano Boeri našao zbog poslovnih prilika u najluksuznijem emiratskom gradu, Dubaiju, počeo je da razmišlja o jednoj fascinantnoj ideji, a zbog koje nije naišao na trenutno razumevanje svojih sagovornika u toj zemlji. Posmatrajući savremenu arhitekturu glavnog grada ove arapske zemlje, a čije gradsko jezgro čine uglavnom neboderi i soliteri, Boeri je stekao utisak da se nalazi u “mineralnom gradu”, kako je tada i nazvao Dubaji, a iz razloga dominatnih materijala koji dominiraju u izgradnji modernih zgrada, kao što su staklo, keramika i metal. Zapravo materijali koji reflektuju jaku sunčevu svetlost stvarajući fenomen “toplotnih ostrava”, te čine ovaj grad pretoplim i nepodnošljivim ambijentom.

Bili su upravo to ključni faktori, a koji su bili inspiracija za Boerijevo čuveno arhitektonsko delo, poznatije kao “vertikalna šuma”, a koje se bazira na principu da se pored stakla, keramike i metala koriste i živi materijali u izgradnji zgrada, kao što su drveće i biljke.

Prema istraživanju španskog arhitekte Alejandra Zaere, čak 95 odsto visokih zgrada izgrađenih u urbanim centrima širom sveta posle 2000. godine, napravljeno je od materijala među kojima dominira pre svega staklo. Ova činjenica takođe bila je i dodatni stimulans, za projektanti tim arhitektonskog studija Boeri, da od ove tendencije napravi kontra tendenciju, a u pravcu razvoja zelene arhitekture.

Efikasnost zelenih nebodera

Vertikalna šuma, zapravo dve zgrade u centru Milana, visoke 110 i 76 metara, a na čijim fasadama raste više od 700 vrsta različitog drveća i 20 hiljada vrsta dugogodišnjih visećih biljaka, projekat je za čiju realizaciju trebalo više od pet godina. A ubrzo posle inauguracije 2014. godine na internacionalnom konkursu “International Highrise Award” ova dve zelene zgrade proglašena su  za najlepše i najsavremenije nebodere na svetu. Takođe, savet za visoke zgrade i urbano stanište, Instituta za tehnologiju Illinios iz Čikaga, proglasio je  2015. godine ovaj projekat za najbolji arhitektonski projekat na svetu.

Zašto su PM2,5 čestice opasne?

Prema istraživanju časopisa Journal of the American Medical Association, dugotrajno izlaganje PM2.5  česticama dovodi do kardiopolmonarnih oboljelja. Procene su da za svakih 10 mikrograma po metru kubnom (μg/m3) povećanja ovih čestica u vazduhu, postoji do osam odsto povećanja smrtnosti.

Međutim, osim svoje inovativnosti sa arhitektonske strane gledano, Boerijeva vizija išla je mnogo dalje od modernog dizajna, u smislu izgradnje urbanih građevina koje će pre svega doprineti okruženju u kojem se nalaze. Zahvaljujući biljkama i drveću zasađenim na balkonima ovih zgrada (ukupne površine od 10 hiljada kvadratnih metara) stvara se specifična mikroklima, koja filtrira prašinu, stvara kiseonik, štedi energiju, te smanjuje gradsku buku.

Ovaj revolucionarni potez za ovaj italijanski grad, koji je pored mode i dizajna,  oduvek bio prepoznatljiv i po svom zagađenju, bio je prekretač za promenu svesti kod ljudi koji u njemu žive, te konkretan primer u borbi protiv zagađenja.

Strateško rješavanje problema zagađenja

Osim skoncentrisane industrije i nepovoljnog geografskog položaja, s obizrom da je Milano grad smešten u ravnici, te okružen Alpama, jedan od najvećih problema ovog grada oduvek je bila i količina automobila koja postoji u njemu, čak skoro milion registrovanih motornih vozila.

A kako bi se razvila svest da korišćenje sopstvenog automobila nije uvek najbolje rešenje, po uzoru na London i Stockholm, a u strateškoj borbi protiv smanjenja broja automobila u centrima ovih gradova, opština Milana 2008. godine uvela je posebnu dnevnu taksu za automobile koji bi ušli u uži centar grada. Prema prvim rezultatima te godine, pokazalo se da je broj automobila smanjen za 20 odsto, a broj štetnih čestica u vazduhu smanjen čak za više od 30 odsto.

Ovaj pozitivni trend, danas je doveo do toga da u centru ovog grada ne saobraćaju više vozila kategorisana kao veliki zagađivači, dok ona koja manje zagađuju moraju plaćati i dalje ulaz u centar grada. A od početka 2019. godine stupila je na snagu i proširena zona zabrane saobraćaja, takozvana “Area B”, koja obuhvata širi centar grada.

Ovakvu inicijativu za sada pokušali su da preduzmu i drugi veći gradovi, poput britanskog Mančestera gde je inicijativa na žalost propala na referendumu, a u Njujorku posle desetogodišnje debate, limitiranje saobraćaja uz plaćanje takse u užem delu Menhenta, uvešće se u praksu 2021. godine.

Urbana mobilnost i električni automobili

Međutim, iako se već godinama unazad konstantno radi na suzbijanju zagađenja i poboljšanju kvaliteta vazduha u glavnom lombardijskom gradu, Milano i dalje važi za jedan od zagađenijih italijanskih gradova, te se razmišlja o tome koje bi sledeće mere bile korisne u borbi protiv zagađenja.

Jedan od ciljeva je podsticanje građana da koriste pre svega javni prevoz, te prevoz koji se deli sa drugima, poput carsharinga ili javnih bicikli dostupnih svima. Pored toga, jedan od prioriteta jeste apsolutni prelazak na hibridne i električne automobile u skorijoj budućnosti.

Predsednik udruženja asocijacija italijanskih industrijalaca poznatije kao “Confindustria Lombardia”, Marco Bonometti smatra da italijanska, ali i evropska automobilska industrija mora doneti strateški plan ka jasnom opredeljenju i jačanju sektora proizvodnje električnih i autonomnih automobila.

A iako je Milano pored Londona, prvi grad u Evropi koji ima proširenu zonu zabrane saobraćaja, Pierfrancesco Maran, načelnik za urbanizam, zelenilo i poljoprivredu grada Milana, veruje da još mnogo toga može da se uradi u ovom gradu.

“Pored napora da se smanji količina automobila i ulaganja u javni prevoz, koji će do 2030 postati 100 odsto električan, dostupan i efikasan za sve građane, radimo i na podsticajima za zamenu kotlova na lož ulja, koji su takođe veliki zagađivači, kao i na razvijaju ambicioznih projekata kada je reč o gradnji. Sve nove građevine u ovom gradu u budućnosti moraće da poštuju stroga urbanistička pravila i da budu sa nultom emisijom štetnih gasova”, kaže Pierfrancesco Maran.

Upravo strategija i politika sa dugoročnim ciljevima, a sve zarad budućnosti grada i njegovih građana. Politika koja još uvek izgleda nije opcija u zemljama koje imaju možda i veće probleme sa zagađenjem, kao što je slučaj sa određenim gradovima zemalja zapadnog Balkana.

Ambijentalna politika nasuprot ad hoc akcijama

Ako bi uporedili ovaj italijanski grad u kojem postoji velika svest ovog problema, sa recimo gradovima manje razvijenog dela Evrope, videli bi da su se Sarajevo, Beograd i Skoplje, poslednjih dana oktobra našli među prvih deset najzagađenijih gradova na svetu. Prema izveštaju sajta za merenje kvaliteta vazduha “AirVisual”, ova tri grada imali su daleko iznad dozvoljenih PM10 i PM2,5 štetnih čestica po kubnom metru, sa indeksom kvaliteta vazduha preko 150 jedinica, što je vrlo zagađena i nezdrava sredina.

Dok aktivisti za zaštitnu životne sredine, kao i stručnjaci misle da je situacija zabrinjavajuća, kada je u pitanju zagađenje  u ovim gradovima, s druge strane nadležni ovaj problem vide kao složen i decenijski, smatrajući da situacija nije ništa gora nego ranijih godina.

Muhamed Hadžiabdić, profesor na Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu, kaže da se vrlo dobro zna koji su uzroci lošeg kvaliteta vazduha, i da ad-hoc akcije koje se preduzimaju samo kada je situacija alarmantna, nisu opcija.

“Potrebno je ovaj problem pogledati sa naučne strane, i preduzeti mere koje pored toga što su skupe, moraju biti smislene i dugoročne”, kaže Hadžiabdić.

Aktivisti iz inicijative “Ne Davimo Beograd” smatraju da poboljšanje javnog prevoza, masovno ozelenjavanje grada, promocija urbane mobilnosti i prelazak sa fosilnih goriva na obnovljive izvore energije, jesu potrebne mere za poboljšavanje kvaliteta vazduha u ovom gradu.

Međutim, dok se ne donese strateški plan i usvoji ambijentalna politika u borbi protiv zagađenja, te počne sa preduzimanjem određenih lokalnih mera, izgleda da će pomenuti gradovi u regiji ovaj problem rešavati još dugo na teorijskom nivou.

Pošumljavanje metropola i zeleni zidovi

U najnovijem izveštaju Evropske agencije za zaštitu čovekove okoline (EEA) navodi se da je zagađenje vazduha vodeći ekološki faktor rizika po zdravlje ljudi, te se procjenjuje da je gotovo trećina stanovnika evropskih gradova izložena zagađenosti vazduha iznad dozvoljene granice.

Iako se gradovi lideri u borbi protiv klimatskih promena, poput Milana, ali i Osla, Pariza, Madrida, Kopenhagena, i još više od 80 gradova na svetu, a koji su pioniri grupe “C40 Cities Climate Leadership Group”, već godinama bore kako bi smanjili emisiju štetnih gasova u atmosferu, čini se da još mnogo toga mora da se uradi.

Na nedavnom samitu Ujedinjenih Nacija održanom u Njujorku, pomenuti arhitekta Boeri predstavio je svoj projekat “Great Green Wall of Cities”, tj. ideju da se u narednih deset godina, u okolini velikih gradova počevši od Afrike do centralne Azije, zasadi 500 hiljada novih hektara urbanih šuma, kao i obnavljanje 300 hiljada hektara već postojećih šuma. “Ogroman zeleni zid oko planete”, kako je opisao svoj revolucionarni projekat čuveni arhitekta, ima za cilj ublažavanja klimatskih promena i oporavljanja planete.

Ovaj projekat, koji je već zaživeo u nekim zemljama Afrike, kao i Kine, odnosi se i na evropske zemlje, a zeleni zid krenuo bi od Španije, putem Italije, ka istočnoj Evropi. Ideja je da se posadi ukupno 22 miliona novih stabala. Kada je reč o zemljama istočne Evrope, preteče ovom projektu, jeste ozelenjavanje glavnog grada Albanije gde je do sada posađeno 200 hiljada novih stabala, i to opet zahvaljujući Boeriju i njegovoj saradnji sa aktuelnim premijerom Edi Ramom.

A kada je u pitanju Milano, urbana šuma, tj. projekat “ForestaMi” podrazumeva sadnju od tri miliona stabala do 2030. godine.  Maria Chiara Pastore, arhitekta i profesorka na fakultetu Politecnico di Milano, koja je radila na istraživanju učinka nakon realizacije ovog projekta, kaže da urbane šume neće doprineti samo poboljšanju kvaliteta vazduha, već će smanjiti efekat “toplotnih gradskih ostrva”, povećati biodiverzitet, te poboljšati kvalitet životnog prostora.

Međutim, ovakvi i slični projekti da bi bili uspešni moraju biti deo nacionalne i lokalne politike, te da budu usvojeni na dugoročnom planu, istče profesorka Pastore. A kada bi se u svim većim gradovima zasadilo jedno drvo po glavi stanovnika, stvorila bi se velika ekološka barijera oko gradova, i tada bi svi gradovi, bili oni zagađeni ili ne, postali čistija, zelenija i svakako bolja i srećnija mesta za život.

Izvor: Al Jazeera