Uoči Brazila: Hoću da budem kao Polić

Amer Obradović (desno) nakon pobjede BiH u Žilini, nakon koje više ništa nije isto (Ustupljeno Al Jazeeri)

Piše: Amer Obradović

Estadio do Maracana, ponos Brazila, u Rio de Janneiru, mjesto gdje će 15. juna 2014. najbolja fudbalska vrsta Bosne i Hercegovine upisati svoj prvi nastup na nekom velikom takmičenju. I to na Svjetskom prvenstvu. Na Maracani. U Brazilu. Protiv Argentine. Čekali pa dočekali.

Da je neko ovo proročanstvo izrekao samo nekoliko godina ranije, kada je Fudbalski savez BiH bio pred suspenzijom, cinici bi se pitali – u kojem alternativnom svemiru živi taj Nostradamus? Fudbal jest alternativni svemir u očima Nicka Hornbyja, pisca koji je ovoj igri i svom Arsenalu udahnuo nadnaravne moći ali…

Ali, prođe od tada nekoliko Bajrama, a Ivica Osim, Safet Sušić, Edin Džeko, Miralem Pjanić, Asmir Begović, Izet Hajrović, Vedad Ibišević i društvo sve navijače Bosne i Hercegovine, poslaše u trans iz kojeg nas ne može probuditi ni sva nezaposlenost i letargija, ni crne ekonomske statistike i crne hronike, ni plaće političara i zvaničnika, ni MMF i IPA, niti Sejdić i Finci…

Nogometna ekstaza u koju nas je svojom bombom u Žilini poslao Izet Hajrović – traje. 

Žiranti stari, gdje ste

Ipak, iz sna su nas na trenutak probudile cijene aranžmana odlaska u Brazil, odnosno barem one koji pomišljanju da putuju preko Atlantika.

Turističke agencije su nakon izvlačenja parova i grupa saopštile da minimalan izlet u Brazil košta 3.000 eura, a ukoliko bi ostali da gledate sve utakmice grupne faze, protiv Nigerije i Irana, onda se ta cifra penje iznad 4.000 eurića. Dakle, valja nam šest dana poslije Lea Messija na megdan Nigeriji i to na Areni da Baixada u Curitibi. Posljednju utakmicu grupne faze, BiH će igrati protiv Irana na stadionu Mineirao u Belo Horizonteu. A pošto ćemo proći grupu (zar u to neko još sumnja), svaka naredna avantura košta pravo malo bogatstvo.

Kako bi stigli na stadion gdje je 1971. legendarni Pele odigrao svoju oproštajnu utakmicu protiv bivše Jugoslavije, nije dovoljno biti ni Senad Hadžić, Forrest Gump iz Banovića, koji je pješačio do Mekke, Rima, Vukovara…

Cijene smještaja i prevoza u Brazilu su poskupjele više od 400 posto. Ko to sebi može priuštiti? Za spisak prvih stotinjak koji to mogu pobrinula se Porezna uprava FBiH koja je dostavila spisak najvećih plaća zvaničnika u Federaciji.

Šta je nekoliko hiljada eura za Nedžada Polića, Srećka Glibića, Izeta Jelića, Seada Tikovinu, Avdiju Alihodžića, Midhata Terzića, Ivu Bradvicu, Hamida Pršeša, Ljubomira Zovku, Samira Čauševića, Ramiza Džaferovića… Oni u Rio ili Manaus mogu serbez, onako kao obični Bosanci i Hercegovci u Zenicu na Bilino polje ili na bućkanje u Neum.

U Riju smo, ipak, u roomingu, a u Manausu nema Mister Noa i njegovog vjernog druga Otta Krugera da nas svojim Piperom prebace na mjesto megdana naših Zmajeva. 

I dok je neka od ovih novokomponovanih pop grupa simpatično pjevušila Hoću da budem kao Zdravko Čolić, Bosancima i Hercegovcima (nakon što su vidjeli jednu platnu listu za april: 41.761 KM), za put u Brazil ne preostaje ništa drugo nego da zapjevaju – Hoću da budem kao Nedžad Polić! Ili Srećko Glibić, barem. Neko bi mogao zapjevati i žiranti stari, gdje ste, ili nemam para, nemam druga, život mi je samo finansijska bula, pa i ko bi rek'o krediti da se dese

Kako bi stigli na stadion gdje je 1971. legendarni Pele odigrao svoju oproštajnu utakmicu protiv bivše Jugoslavije, nije dovoljno biti ni Senad Hadžić, Forrest Gump iz Banovića, koji je pješačio do Mekke, Rima, Vukovara… Džaba, pješačiti po vodi može samo od Boga odabarni, a onaj drugi – Hristo (koji je lebdio kada je igrao) – valjda trenira neki klub u Bugarskoj.

Imamo i jaliju za favele

Brodom preko Atlantika, 86 godina nakon Charlesa Lindbergha i njegovog aviona Spririt of St. Louis, je malo neozbiljno. Ipak, nema sumnje da će dosta naših građana stići do zemlje na čijoj zastavi stoji moto Ordem e Progresso (red i napredak). Barem imamo dijasporu koju nijedna finansijska kriza može zaustaviti. A vala, imamo i jalije za favele. Naši navijači će biti barem dobri kao naši reprezentativci i ta vrsta podrške sigurno neće izostati.

Još je nešto više od šest mjeseci prije početka Svjetskog prvenstva i valja donijeti odluku, uzeti kredit, zajmiti lovu, prodati babovinu i dedovinu… Bill Shankly, legendarni menadžer Liverpoola, koji je od prosječne ekipe napravio svjetsku fudbalsku činjenicu, i za kojeg je fudbal značio više od života, jednom je izjavio: „Ako ne možete donijeti odluku u životu, onda ste užasna napast. Bolje vam je onda da postanete poslanik u parlamentu!“

Oni u Rio ili Manaus mogu serbez, onako kao obični Bosanci i Hercegovci u Zenicu na Bilino polje ili na bućkanje u Neum

Barem ovi naši poslanici nemaju problem da donesu takvu odluku, a veći ostalih Bosanaca i Hercegovaca će ostati da čami pred TV ekranima, video-zidovima, svjesni da će za nas tog juna i jula fudbal biti alternativni svemir, o kojem je pisao Nick Hornby.

Ako je on mogao obući žuti dres svog voljenog Arsenala na čijoj prednjoj strani piše JVC i voljeti ga više od bilo čega, možemo i mi obući onaj na čijoj zadnjoj piše – DŽEKO, i bilo u Riju, ili nekom bh. kafiću ili domu, biti uz ovu generaciju fudbalera koju je Vedad Ibišević golom u Kaunasu učinio besmrtnom. 

Izvor: Al Jazeera