Unutrašnja kriza u AKP-u: uzroci i posljedice

AKP okuplja različite i rivalske krugove, ujedinjene u tome da vodstvo i upravljanje pripadaju Erdoganu (EPA)

Nakon ostavke dvojice bivših istaknutih vođa u Stranci pravde i razvoja (AKP) – Alija Babacana, a zatim i Ahmeta Davutoglua – stranka ulazi u novu krizu, koja bi se mogla smatrati i najtežom na koju je naišla od preuzimanja vlasti u zemlji 2002.

Zašto sada?

Bivši ministar privrede Ali Babacan, čije se ime veže uz privredni uspon Turske u vrijeme AKP-a, podnio je ostavku u toj stranci nakon sastanka sa stranačkim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom. U svom kasnijem saopćenju izjavio je da osjeća “mentalnu i emocionalnu odvojenost” od svoje bivše stranke, zbog, kako je to nazvao, “dubokih razlika između stranačke prakse i principa, vrijednosti i ideja” u koje vjeruje. Babacan je pozvao na “okretanje novih, čistih stranica” u svim pitanjima radi budućnosti Turske.

Davutoglu, koji se dugo smatrao arhitektom turske vanjske politike, podnio je ostavku zajedno s nekim bivšim srednjim zvaničnicima stranke nakon što ih je Glavni odbor poslao pred Disciplinsku komisiju s preporukom za konačno isključenje zbog Davutogluovih javnih kritika AKP-a.

Odbor je takvo ponašanje ocijenio kao štetno i napad na stranku. U izjavi povodom ostavke Davutoglu je ponovio namjeru da osnuje novi politički pokret, upućujući poziv svima na saradnju s njim.

Neslaganja u stavovima, idejama i odlukama

Ostavka dvojice istaknutih čelnika u privredi i vanjskoj politici, što su dva goruća pitanja u Turskoj već godinama, rezultat je procesa koji je trajao nekoliko godina, a odnosi se na vladajuću stranku u zemlji i prevelik broj njenih bivših čelnika.

Prije svega, zbog zakona o “tri mandata”, koji zabranjuje bilo kojem zvaničniku da ostane na funkciji duže od tri uzastopna mandata u općinama, parlamentu i vladi, nekoliko osnivača stranke isključeno je iz krugova koji donose odluke. Međutim, stranka je u to vrijeme bila dobra u balansiranju i rotaciji položaja između vlade, stranke i parlamenta, zadržavši većinu svog velikog osnivačkog vodstva.

Međutim, krize koje su se u Turskoj smjenjivale od 2013, a koje su kulminirale neuspjelim pokušajem puča 2016, dovele su do toga da se prednost daje ljudima od povjerenja nad kompetentnima ili historijskim vođama unutar stranke. Osim toga, iznijele su na vidjelo neslaganja u stajalištima, idejama i odlukama kad je riječ o rješavanju tih kriza.

Bivši predsjednik Turske Abdullah Gul bio je prvi koji se udaljio iz stranke zbog velikog neslaganja između njega i Erdogana u suočavanju s tim krizama. Čak je na posljednjim predsjedničkim izborima bio spreman kandidirati se u ime koalicije opozicijskih stranaka, a na listi su se nakon njega našla i brojna druga imena.

Danas, kao i u ranoj fazi, AKP okuplja različite i rivalske krugove, ujedinjene u tome da vodstvo i upravljanje pripadaju Erdoganu, s tim da je AKP danas bliže krugovima utjecaja nego političkim ili intelektualnim krugovima, kao što je ranije bio slučaj.

Ekonomska kriza u prvom planu

Spomenut ćemo tri glavna razloga koja su dovela do toga da na vidjelo isplivaju neslaganja i sporovi u stranci, poznatoj po unutrašnjoj koheziji i jedinstvu.

Prvi su rastuće krize s kojima se Turska suočava iznutra i izvana, gdje se u prvom planu ističe ekonomska kriza, koja je povećala jaz između stranke i nekolicine njenih bivših čelnika. Možda je tome znatno i direktno doprinijela primjena predsjedničkog sistema vlasti, prvo, zbog prigovora na neke njegove odredbe i mehanizme za primjenu, a drugo, zbog prirodnog slabljenja značaja stranaka i njihove uloge u predsjedničkom sistemu.

Drugo, s vremenom je rastao broj bivših ili udaljenih čelnika iz krugova donosilaca odluka u stranci i vladi. Riječ je o ličnostima koje su bile aktivne i uključene u procese AKP-a, a većina njih još je imala političke ambicije za budućnost.

Treće, rezultati općinskih izbora, na kojima je AKP doživio relativni pad nakon sličnih rezultata na posljednjim parlamentarnim izborima, bili su prilika da se kritike izrečene iza zatvorenih vrata pojave u javnosti i medijima, pogotovo zato što predstoji dug period do sljedećih izbora 2023.

Danas je gotovo sigurno da će AKP izroditi dvije političke stranke – prvu pod vodstvom Davutoglua i brojnih drugorangiranih stranačkih čelnika, dok će drugu voditi Babacan s brojnim bivšim visokopozicioniranim čelnicima, kojima će podršku s određene distance pružati bivši predsjednik Gul.

Pridobiti glasače AKP-a

Uprkos Davutogluovoj očitoj želji da dvije strane sarađuju, a koja je primjetna iz njegovih riječi, Babacanova fronta nije ga voljna uključiti zbog “razlike u metodi i pristupu”, kako je to sam Babacan ustvrdio. Takva situacija, koja bi se kasnije mogla promijeniti zavisno od razvoja događaja, možda će primorati “profesora” da pričeka prije nego što proglasi osnivanje nove stranke, a možda potpuno odustane od ideje i usredotoči se na akademske napore i vrednovanje / kritiku politike izvan političke arene.

Ne može se sa sigurnošću tvrditi koliki će utjecaj imati nove stranke na AKP i političku scenu u Turskoj. Te stranke još nisu objavile svoje rukovodeće strukture i detaljne programe, ali sigurno je da prvo žele pridobiti podršku glasača koji su podržavali AKP, a onda i od simpatizera drugih stranaka.

Jedan od najvažnijih pokazatelja snage novih stranaka bit će broj trenutnih zastupnika iz AKP-a koji će im se eventualno pridružiti, te sposobnost bilo koje od njih da formiraju parlamentarni blok unutar Vijeća, što se neće jasno pokazati prije zvaničnog osnivanja stranaka.

Postoje dva opća konteksta kroz koja se može iščitati utjecaj te dvije potencijalne stranke na AKP i Tursku.

Prvo, dvije stranke imaju ograničen utjecaj u kontekstu predsjedničkog sistema u državi u kojem imena predsjedničkih kandidata imaju više utjecaja od mape političkih stranaka. Erdogan će i dalje ostati najjači kandidat, a s obzirom na to da će predstojeći izbori biti održani 2023, to znači da će se trenutna politička scena s istim balansima zadržati duži period.

Promjena političke i stranačke mape

Drugo, ako dvije najavljene stranke uspiju privući brojne aktualne članove parlamenta i jedan dio pristalica AKP-a, to bi ih moglo navesti, zajedno s opozicijskim strankama, da traže održavanje prijevremenih predsjedničkih i parlamentarnih izbora. Ta opcija, na koju će možda i AKP biti primoran, mogla bi otvoriti vrata promjeni političke i stranačke mape u zemlji u potpunosti, kao i za mnoge scenarije, s tim da je sada teško predvidjeti koji od njih ima najveće šanse da bude ostvaren.

Međutim, važno je napomenuti da se ne može sa sigurnošću tvrditi da će se dvije stranke koje bi se mogle formirati pridružiti opozicijskom savezu. Postoje razumne šanse za njihovu saradnju s AKP-om. Tu mogućnost podržavaju potreba AKP-a za političkim partnerstvima u okrilju predsjedničkog sistema i činjenica da ne postoje nesuglasice između Babacana, Davutoglua i njihovih saradnika s Erdoganom kad je riječ o mnogim pitanjima i problemima, te da, konkretno, Babacan ima umjerenu retoriku bez iznošenja otvorenih kritika.

Može se reći da AKP smatra Babacana opasnijim od Davutoglua, uglavnom zbog njegove mladosti i iskustva u privredi, te njegove sjajne biografije na tom polju, u kojem se Turska suočava s problemima, kao i zbog prisutnosti velikog broja istaknutih čelnika uz njega. Gul im je izrazio podršku, a u stanju su privući veći broj ljudi od Davutoglua. Vladajuća stranka na potonjeg gleda kao na akademskog radnika i teoretičara koji ima male šanse za takmičenje. U svakom slučaju, iskustvo će takvo gledište dokazati ili, pak, opovrgnuti.

Mogućnost prijevremenih izbora

U konačnici, čini se da je AKP danas na raskršću, a možda se suoči i s najvećom krizom od svog postanka jer su na meti njeno unutrašnje jedinstvo i kohezija, u kontekstu kriza koje povećavaju rizik od podjela. U tom smislu, redovni izbori 2023. ne samo da ne garantiraju sigurnu pobjedu stranci niti su ugodni za Erdogana, kao što je to bilo u prošlosti, nego postoje i druge mogućnosti, kao što je ta da politička scena neće opstati onakva kakva jest do 2023, što bi zahtijevalo ponovno organiziranje prijevremenih izbora.

Prema toj viziji, AKP pati od relativnog pada, koji ga dovodi pred mogućnost fragmentiranja. U isto vrijeme, oni koji su napustili okrilje stranke tvrde da imaju rješenja za najbitnije krize u Turskoj, ekonomsku i vanjskopolitičku, te da su sposobni ostvariti rezultate kao što su to ranije učinili. Rukovodstvo AKP-a sigurno razumije da veliki dio kritika upućenih stranci i vladi danas – u Davutogluovom “manifestu” i govoru Babacana i drugih – imaju utemeljenje, da su relevantne i da mogu imati odjek u javnosti. To od stranke zahtijeva reakciju i nužne korekcije.

Postoje predviđanja da će doći do skorih promjena u ministarstvima, kao i ustaljenih promjena koje se očekuju na sljedećem kongresu stranke. No, potrebno je više od toga ako stranka želi sačuvati kredibilitet i ostvarenja. Možda je to jedan od razloga njenog preispitivanja predsjedničkog sistema i njegovih nedostataka koje je neophodno popraviti, posebno mogućnosti odvajanja predsjedavanja državom i strankom, kao što kruže priče iza scene.

Dakle, AKP je i dalje najprisutnija stranka u Turskoj, kratkoročno posmatrano, zbog Erdoganovog vodstva i moći, s tim da je dugoročni period obavijen neizvjesnošću. Utjecaj stranke smanjit će se, ovako ili onako, djelovanjem novih stranaka, što će zavisiti i od utjecaja koji će imati korektivni potezi AKP-a. Zavisit će i od sposobnosti njenih rivala da pridobiju pristalice AKP-a. Paradoksalno, prvi faktor mogao bi imati veći utjecaj od drugog.

Izvor: Al Jazeera