Unutar jemenske škole, gdje djetinjstvo ne postoji

Hiljade interno raseljenih osoba su utočište našle u školama širom glavnog grada (AP)

Piše: Faisal Edroos

Devetogodišnji Ahmad provodi većinu vremena sam, šutajući prljavštinu i pokušavajući učiniti da ispuhani fudbal odskoči od zid od cigle samo nekoliko metara udaljen od učionice u kojoj spava.

U proteklih šest mjeseci ovo je Ahmadova dnevna rutina. Pomaže da mu dan brže prođe, kaže on. Također ga podsjeća na neke od sretnijih trenutaka njegovog života.

Prije šest mjeseci Ahmad je provodio većinu pauza za ručak trčeći okolo s najboljim prijateljem Heshamom, igrajući nogomet na svom školskom igralištu u lučkom gradu Hodeidahu. Ali, od kako su izbile borbe u njegovom komšiluku, u junu prošle godine, Ahmad sada prolazi kroz sasvim različito školsko iskustvo.

Pobjegao je u Sanaau s roditeljima i mlađom sestrom. Ova porodica sada spava na tankim madracima na hladnom podu škole “Muhammad Abdullah Saleh” u prijestolnici. Ovdje ima malo hrane, a interno raseljene osobe moraju se kupati uz pomoć kantica sa sivom vodom.

‘Nema interneta, računara, TV-a…’

Hodeidah, veliki grad na jemenskoj obali Crvenog mora, najnovije je bojno tlo između Husa i koalicije Saudijska Arabija – Ujedinjeni Arapski Emirati, koji se bore za kontrolu nad državom. Više od 445.000 Jemenaca je pobjeglo iz ovog grada od ljeta.

Bez igračaka ili prijatelja, Ahmadovi roditelji kažu da je njegov život izvrnut naopačke i da dječak gubi veliki dio djetinjstva svaki dan zbog četverogodišnjeg rata u Jemenu.

“Nema interneta, nema računara, nema TV-a”, rekao je Ahmad za Al Jazeeru. “Svaki dan je isti. Veoma je dosadno.”

Otac ga je pokušao nagovoriti da se sprijatelji s nekima od drugih interno raseljenih osoba. Ali, njegova majka kaže da su zvuk bombi i nagrizajuće siromaštvo u kojem žive ostavili veliki trag na njegovo emocionalno stanje. On se svaki dan bori da rekonstruira život koji je nekada imao u Hodeidahu, kaže ona.

“Njegovo ponašanje se mnogo promijenilo. Kako samo viče na svoju sestru, nijedno dijete njegovog uzrasta ne bi trebao tako pričati s [članovima] svoje porodice”, dodaje majka.

Samo nekoliko metara od učionice koju sada nazivaju “domom” koriste plastične folije u borbi protiv suše.

Četiri godinezračnih napada

“Situacija [u Hodeidahu] je traumatizirala moju djecu”, rekao je Abdulla Hasn, koji je bio među prvim Jemencima koji su pobjegli iz Hodeidaha kada su provladine snage, podržane od koalicije Saudijske Arabije i UAE-a, počele napredovati prema gradu.

Hasn, koji živi u maloj učionici s još 16 svojih rođaka, kaže: “Oni [moja djeca] su plakali, tražili su od mene da ih odvedem na drugo sigurno mjesto. Onda sam se preselio s njima u Sanaau.”

U to vrijeme Hasn nije bio u stanju pobjeći zbog finansija. Nisu zarađivali dovoljno da pokriju troškove puta. Ova grupa je mogla priuštiti da ode kada im je “dobrostojeći” biznismen posudio 50.000 jemenskih rijala (100 dolara) za putovanje.

“Dobio sam novac i odmah sam otišao za Sanaau, zajedno sa suprugom, sedmero djece, sestrom i njenih sedmero djece”, kaže Hasn.

Nakon šest napornih sati, konačno su stigli do prijestolnice, grada koji je pretrpio više od četiri godine razornih zračnih napada koalicije: ruševine od bombardiranih kuća i prodavnica bile su nanizane po ulici, a siromaštvo je bilo rašireno. Budući da su kampovi već bili puni jemenskih interno raseljenih osoba, škole su bile jedina preostala opcija da u njima potraže utočište, kaže on.

‘Preživljavamo na riži i hljebu’

Deke i prljavi tanjiri leže na podu a više od desetak ljudi je nagurano u svaku učionicu. Miris plijesni i izmeta prožimao je hodnike, kažu neki od interno raseljenih osoba, a u kupatilima nema tuševa.

“Preživljavamo na riži i hljebu”, kaže Hasn. “Nemamo nijednog rijala [kod sebe]”.

Budući da humanitarnu katastrofu u Jemenu već nazivaju jednom od najgorih na svijetu, a intenzivne bitke bijesne u Hodaidahu, to je značilo da Hasn nije imao izbora već da ostane u Sanaai, koja je pod kontrolom pobunjenika Husa od 2014. godine.

Jemenska Vlada je intenzivirala nastojanja da zauzme Hodeidah, kako bi očistila put do Sanaae, jer vjeruju da bi zauzimanje ovog grada okončalo rat. Hodeidah, koji je nekada bio dom za 600.000 ljudi, bio je najvažniji jemenski grad zbog luke, kroz koju je proticalo 80 posto komercijalne robe, pomoći i goriva. Ali, od kako su je zauzeli Husi, tokom munjevite ofanzive, ovaj grad na Crvenom moru od agroindustrijskog centra postao je žestoko bojno polje.

Većina stanovnika škole je rekla da bi, da su znali šta ih čeka, vjerovatno ostali u Hodeidahu. Ghamdan Abu Ali, novinar i interno raseljena osoba iz Hodeidaha, rekao je da je ozbiljna situacija u kojoj su interno raseljene osobe još jedna “tragedija” rata. On je rekao da je jedini efikasan način da se pomogne onima koji kopne u privremenim kampovima da se “zaustavi ofanziva u Hodeidahu, da se ljudi mogu vratiti svojim kućama i živjeti s dostojanstvom”.

“Stanovnici iz Hodeidaha su pobjegli u mnoge pokrajine, uključujući Sanaau, Dhamar i Hajjah. Napustili su sve u svom gradu. Oni sada žive u teškim uslovima”, kaže Ali.

Borbe u Hodeidahu ne jenjavaju

Dodao je da su cijene kirije vrtoglavo porasle od kako su interno raseljene osobe utočište pronašle u Sanaai, s vlasnicima stanova koji profitiraju usljed haosa.

“Stan koji je mogao biti iznajmljen za 60 dolara mjesečno sada u regiji košta 100 dolara”, kaže on.

Saba Al-Mualemi, službenica za komunikacije u Međunarodnoj organizaciji za migraciju u Jemenu, rekla je da su novoprodošli “primili pomoć uključujući hranu, madrace i sredstva za higijenu”. Ali, za stotine hiljada ljudi raštrkanih duž glavnog grada, koji primaju male porcije hrane i lijekova, pomoć koju su primili ne olakšava im mnogo njihove patnje.

Ahmadov otac kaže kako se nada da će sljedeći krug pregovora donijeti kratki odmor za njegovu djecu. Ali, budući da borbe u Hodeidahu ne pokazuju znake jenjavanja, on se plaši da bi trajna patnja mogla nagristi posljednji atom otpornosti i optimizma kod njegove djece.

Izvor: Al Jazeera