Unija kao roditelj koji živcira, ali ga trebaš zbog novca

Hrvatske stranke i koalicije u kampanji za izbore za Europski parlament (EP), na koje hrvatski birači izlaze u nedjelju, barem prema ocjeni stručnjaka, ponovno nisu položile ispit – kampanja je bila mlaka, izostale su istinske europske teme, kao i one vezane za problematiku zemalja Zapadnog Balkana koje još čekaju pred vratima EU-a i pozicije Hrvatske u okolnostima regije, a dominirale su ‘uže’, nacionalno zanimljive teme za ‘domaću uporabu’.

Treći hrvatski europski izbori izbori – na kojima se zbog Brexita bira jedan zastupnik više, njih 12, no kako pitanje izlaska Britanije iz EU-a zasad nije riješeno, u Bruxelles će ih zasad ići 11 – tako nisu, kaže politički analitičar i urednik portala Besplatna politika Ivica Relković, donijeli značajan pomak u kvalitetnom fokusiranju na teme i načine njihova rješavanja u skladu s ulogom EP-a.

Nefokusirano i razvodnjeno

Većina lista se, navodi, natjecala u dokazivanju zaštite hrvatskih nacionalnih interesa i jamstvima da će ih baš oni najbolje štititi u EP-u, iako pozicije tamo nisu takve.

Relković: Više natjecanje nego euroskepticizam

HDZ u ovoj kampanji, kaže Relković, kao da je branio i opravdavao poziciju što je Hrvatska uopće u EU-u, a svi desniji su to problematizirali.

“No, budući da se ipak natječu za mjesta u EP-u, ne bih rekao da je dominirao euroskepticizam, naročito ne zbog kaotičnog Brexita, nego da se stranke natječu tko bi bolje Europu iskoristio za Hrvatsku. Mislim da Most uopće ni ne zna što bi njihov zastupnik trebao raditi i uz koga se svrstati u EU parlamentu, jer lakše pronalaze riječi za negacijske nego afirmacijske sadržaje. Čak je i Živi zid odustao od najavljene pozicije izlaska iz NATO-a i Unije, pa se u kampanji bavi financiranjem stranaka. U svemu tome i u javnosti se izgubio skepzticizam, ali u korist indiferentizma”.

Kada je u pitanju opće značenje europskih izbora za Hrvatsku, njezinih interesa te uloge zastupnika, navodi da Hrvatska najprije treba samu sebe definirati u smislu jasne nacionalne strategije. Tek nakon toga se može znati kako se pozicionirati u EU-u i u drugim formama, a to se, ističe, primarno ostvaruje kroz Europsko vijeće, a ne EP.

“Parlament je preširok i u njemu su zastupnici grupirani po programskom, a ne nacionalnom ključu, tako da su si neki hrvatski zastupnici udaljeniji jedni od drugih negoli su to prema nekim sebi bliskim zastupnicima iz drugih naroda i država. Zato su i pogrešna obećanja zaštite nacionalnih interesa u samom EP-u”.

“Tamo dva hrvatska europarlamentarca mogu zastupati dijametralno suprotna stajališta, a da nijedan od njih nužno ne štiti hrvatske interese bolje od drugog. Podjela po grupacijama slična je podjeli naših klubova u Saboru, pa nam je bilo ključno saznati u čemu se naši kandidati legitimno razlikuju u nekim ključnim pitanjima za EU danas”, navodi Relković.

Trebalo je, kaže, biti nekoliko ključnih tema o kojima bi se opcije izjašnjavale, kako bi birači znali tko će se kako postaviti prema nekoj temi – no, birači takve poruke nisu dobili.

“Izostale su rasprave o odnosu prema migracijama, proširenju EU-a na susjedne zemlje, pa čak i suvisle rasprave o pogledu na EU više u smjeru Unije država ili Unije građana, dakle s jačim ili slabijim parlamentom na čije izbore izlazimo. Kampanja je bila nefokusirana, razvodnjena”.

Ni riječi o proširenju

A budući da je educiranost hrvatske javnosti o mjestu i mogućnostima Hrvatske u EU-u minimalna te interes za te izbore među nižima u Uniji – 2014. svega nešto više od 25 posto  je izašlo na birališta – stranke se za glasove bore kao da je riječ o hrvatskim parlamentarnim izborima.

K tome, kaže, čini se da su ovi izbori mnogima tek odmjeravanje snage za sljedeće izborne utakmice, bez truda za ozbiljnije fokusiranje.

“Ako su najčešća tema iskorištenost europskih fondova – a riječ je o tehničkoj stvari koju bi jednako ažurno trebala rješavati svaka vlada, bila desna bila lijeva – onda znači da se nama EU još uvijek svodi na čistu materijalnu razinu dobiti-gubitka”.

Iako će Hrvatska u prvoj polovici 2020. predsjedati EU-om, a je jedina ‘balkanska’ članica EU-a, problematika okruženja i odnosa zemalja u regiji, navodi, nije dotaknuta, kao ni pitanje odnosa sa Slovenijom u vezi arbitraže i ulaska u schengenski prostor.

Tema proširenja, ističe, trebala je biti ključna, a nitko je se gotovo nije ni usudio spomenuti.

Galama o nebitnom i šutnja o bitnom

“Strah od izjašnjavanja trebamo li mi ubrzano gurati zemlje iz susjedstva prema Uniji ili im stavljati dodatne uvjete bio je gotovo za sve relevantne političke opcije očito prejak. Očito nitko nije htio otvarati teme na koje se ne mogu dati jednoznačni i za glasove prihvatljivi odgovori. Kampanja je obilovala galamom o nebitnom i šutnjom o bitnom”.

Politički analitičar Ivan Rimac također ističe da se nije moglo čuti gotovo ništa o europskim politikama, a stranke koje participiraju ili su participirale u vlasti i dalje čuvaju europsku politiku za ono što su Britanci nazvali “Blame it on the Brussels”.

Krajnja desnica bez veće snage

Posljednje ankete govore da bi više zastupnika trebale imati samo dvije stranke – HDZ vjerojatnih pet i Socijaldemokratska partija tri. Relković kaže da ih zajedno mogu imati osam ili devet. Amsterdamska koalicija, Živi Zid, sudac Mislav Kolakušić, Mirjana Petir i Ruža Tomašić iz Suverenista se bore, navodi, za ostala tri zastupnika. Zbog toga se, navodi, ne može očekivati uspjeh krajnje desnice usporediv s onim koji je moguć u nekim drugim zemljama.

“Nema nikakva izgleda da jedna opcija, bilo s lijeve bilo s desne strane, ostvari nešto što bi bio uspjeh usporediv sa sličnim opcijama u Italiji, Mađarskoj, Poljskoj, pa i Francuskoj i Njemačkoj”.

Rimac također smatra da hrvatska krajnja desnica ne može računati na veću snagu i utjecaj. Milanski skup nacionalističkih stranaka pokazao je da te snage računaju u ovom slučaju na tri najveće zemlje – Njemačku, Francusku i Italiju.

“A da su ostali potencijalni partneri manje važni čak i za tu grupaciju jer misle da oni ne mogu donijeti značajan broj zastupnika koji bi im mogao ojačati poziciju”.

“Ako treba nekoga naći kao krivca za nekakav nepopularan potez, onda to treba biti Bruxelles, a ne da se predstavi da te iste stranke participiraju i u kreiranju europske politike. Upravo zbog toga smo čuli vrlo malo poruka koje se tiču direktno europske politike ili EP-a i te poruke su čak i kada su bile odaslane bile s vrlo malom šansom da ih glasači uzmu kao prednost tim strankama – dapače, one su u kontekstu potpune zaluđenosti nacionalnim temama, odudarale i predstavljale su gotovo višak u porukama, a ne suštinu koja je trebala biti u ovoj kampanji”, kaže Rimac.

Umjesto svijesti o široj slici i odgovornosti prema europskim politikama, poruke i rasprave su se, navodi, više-manje temeljile na nacionalnim temama ili su se bavile negativnim ‘spinom’ da netko dobiva priliku za znatno veću plaću sjediti negdje drugdje, a ne u nacionalnom parlamentu.

Bijeg od kampanje i zagušen prostor

“Pretpostavljam da su ipak naši zastupnici iz prošlog mandata vrlo dobro svjesni koliko njihovo angažiranje na pojedinim temama ima reperkusije ne samo na njih ili za njihovu zemlju, nego i za druge zemlje koje su članice EU-a i da se u donošenju svih odluka treba na neki način pažljivo razmatrati kako te odluke koje se donose reflektiraju na bilo koju ili bolje rečeno na sve zemlje članice. U kampanji toga nije bilo i to je osnovni problem”.

I Rimac ističe da pitanje regije uopće nije bilo zastupljeno, iako je inače prilično prisutno u hrvatskom političkom diskursu.

“Da je netko iskazao barem jasni stav oko toga koji je stav te političke opcije s proširenjem EU-a na ostale zemlje na Balkanu, već bismo imali nešto konkretniji stav koji se tiče europske politike”.

Veće stranke su, navodi, ili bježale od kampanje ili im je bilo najbitnije samo da se pojavljuju u medijima, dok su manje tražile svoj prostor u zagušenom medijskom prostoru.

“Međutim, nisu se navikle da velike stranke, pogotovo Hrvatska demokratska zajednica (HDZ), u vrijeme kampanje toliko zaguše medijski prostor da praktički oni mogu biti prikazani samo fragmentarnim izjavama koje ne mogu dati cjeloviti dojam glasačima o kakvim se političkim ponudama radi”.

Potpuno nezanimljive kampanje HDZ-a i SDP-a

A taj je prostor velikim dijelom bio zagušen i dnevnopolitičkim temama i aferama, poput Bleiburga, ‘Afere SMS’, brodogradilišta i slično, koje su, zaključuje, toliko popunile medijski prostor da su izjave u kampanji morale biti stvarno upečatljive da uopće dođu u prostor izvještavanja.

Kritike bez jasnih ideja

HDZ kao članovi dvije najveće europske grupacije, kaže Rimac, stavove svojih grupacija nisu prenosili građanima, pa su poruke bile vezane za domaća politička događanja. Bilo je, navodi, kritika pojedinih opcija prema EU-u, ali ne i jasnih ideja što će te opcije ponuditi ukoliko njihovi zastupnici uđu u EP.

“Nije bilo jasno čak ni kada kritiziraju hoće li se priključiti nekoj od grupacija ili je to sada samo retorika za ovu kampanju. I to je otprilike definicija ovog nastupa naših političkih stranaka – čak i kad kritiziramo i kada to izgleda euroskeptično, nije sigurno da će te stranke pristupiti grupaciji krajnje desnice koja je iskazala veliku rezervu uopće prema opstojnosti ovakve EU i koja je za jačanje nacionalnih država, pa i do razine raspada EU-a”.

Komunikacijska stručnjakinja Ankica Mamić ističe da je u dobrom dijelu kampanje dojam bio da kampanje nema – bila je, navodi, posve nezanimljiva, s izuzetkom, kako kaže, kontroverzne kampanje Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS) koja je prešla u medijsku kampanju zahvaljujući dobroj poruci.

“Dvije velike stranke, HDZ i SDP, imale su potpuno nezanimljive kampanje u kojima je teško izvući bilo kakvu poruku, osobito kad uzmemo u obzir činjenicu da se radi o izborima za EU parlament. Isto tako kad se govori o EU-u, najčešće možemo čuti koliko je tko novca uzeo iz EU fondova, što nije nevažno, ali ne može biti dominantna tema. U Hrvatskoj se EU doživljava kao roditelja koji vam ide na živce, ali ga svako toliko trebate jer vam zatreba novac”, kaže Mamić.

Također, građani, smatra, nisu dovoljno informirani o načinu na koji funkcionira parlament EU-a i pa ne smatraju potrebnim izlaziti na te izbore.

‘Ni stranke ne znaju što bi, pa kako bi građani’

“Tu je odgovornost ne samo stranaka nego i nevladinih organizacija koje su trebale raditi motivacijske kampanje. Ovo što smo vidjeli od EU komisije nije dovoljno niti vidljivo niti motivirajuće”.

Tako se kampanja, navodi, nije razlikovala od bilo koje kampanje za parlamentarne izbore. Nijedna stranka, kaže, unatoč čak 33 liste, nije uspjela zainteresirati građane za promišljanje europske pozicije Hrvatske i razloga zbog kojih je u EU-u.

“Činjenica je da Hrvatska s relativno malim brojem zastupnika nije značajan igrač u EU parlamentu. Istina je i da parlament funkcionira na načelu političkih grupacija, a ne nacionalnih klubova pa bih navela kao paradoks listu Amsterdamske koalicije gdje su na istoj listi ljudi koji će u Parlamentu djelovati u različitim političkim grupacijama. HSS (Hrvatska seljačka stranka) je izašao iz EPP-a, Glas pripada ALDE-u, a za Most koji bi mogao osvojiti mandat ne znamo u kojoj će grupaciji djelovati. Čini mi se da iz ovih primjera vidimo da političke stranke same ne znaju i ne razumiju kako bi djelovale pa ne znam kako možemo to očekivati od građana”, zaključuje Mamić.

Izvor: Al Jazeera