UN traži pravdu za porodice 13 nestalih Vogošćana

Porodice osoba koje su 1992. godine nestale u Vogošći ostvarile su pravdu pred Komitetom za ljudska prava UN-a koji traži od vlasti Bosne i Hercegovine da utvrdi činjenice o 13 nestalih muškaraca, privede pravdi odgovorne i osigura adekvatnu kompenzaciju za žrtve.

Porodicama je pomogla švicarska organizacija TRIAL, koja je pozdravila ovu odluku i koja je prije četiri godine podnijela žalbe protiv BiH pred Komitetom u ime porodica 13 bh. građana koji su nestali 1992. nakon što su bili zatočeni i podvrgnuti mučenju. Komitet je proglasio BiH odgovornom, jer nisu provedene efikasne istrage za arbitrarno lišavanje slobode, zlostavljanje i prisilne nestanke.

U skladu s tim Komitet traži od BiH da se utvrdi sudbina 13 nestalih osoba, privedu pravdi odgovorni za zločine, osiguranje da 27 članova porodica dobiju adekvatnu kompenzaciju, te izmjenu zakonskih okvira, tako da porodice nestalih ne moraju  proglasiti nestalu osobu mrtvom kako bi ostvarile pravo na socijalnu pomoć.

„Odluke od strane Komiteta za ljudska prava u odgovoru na pojedinačne zahtjeve građana BiH su relativno nova pojava. Prve odluke Komiteta koja se odnose na BiH donesene su relativno skoro, 2013. godine, a sada je doneseno već 18 takvih osuda Bosne i Hercegovine”, podsjeća Lejla Mamut, TRIAL-ov koordinatorica za ljudska prava u BiH.

„Zbog činjenice da su mišljenja Komiteta u pojedinačnim predmetima novina za BiH, država nema uspostavljenu proceduru za isplatu odštete za povrede prava na osnovu mišljena Komiteta za ljudska prava, a TRIAL poziva državu da što prije uspostavi takvu proceduru.“

Nakina garaža i Planjina kuća

Slučajevi  se odnose na prisilni nestanak 13 državljana BiH u periodu maj-juni 1992. godine na području Sarajeva. Iako je 27 članova porodica nestalih osoba prijavilo nestanak i tražilo pravdu i istinu o sudbinama svojih najmiliji, dva desetljeća kasnije porodice nemaju nikakvih informacija o nestalim članovima.

Početkom maja 1992. godine, pripadnici Vojske Republike Srpske lišili su slobode Rasima Selimovića (45 godina imao kada je nestao), Mensuda Durića (24), Safeta Hodžića (37), Himzu Hadžića (35), Abdulaha Jelaškovića (49), Sinana Salkića (52), Idriza Alića (28), Emina Jelečkovića (52), Hasana Abaza (32) Hakiju Kanđera (31), Esada Fejzović (46) i Demu Šehića (49), zajedno sa većinom stanovnika naselja Svrake koje je imalo blizu 850 stanovnika.

Nekoliko dana kasnije, djeca, žene i starije osobe su puštene, dok su muškarci odvedeni u logor „Nakina garaža“. Mnogi od njih kasnije su pušteni, ali su se morali dva puta dnevno javljati u logor. Kasnije su se morali javljati u logor „Planjina kuća“ u Vogošći, gdje su često o ostajali.

Himzo Hadžić, Safet Hodžić, Mensud Durić, Idriz Alić, Emin Jelečković i Hakija Kanđer posljednji put su viđeni 16. juna 1992. godine u Planjinoj kući gdje su u kamionu, sa srpskim vojnicima, prebačeni na nepoznatu lokaciju zajedno sa još nekoliko logoraša.

Rasim Selimović, Abdulah Jelašković, Hasan Abaz i Esad Fejzović posljednji put su viđeni dva dana kasnije u istom logoru. Također su kamionom prebačeni, sa drugim zatvorenicima, u nepoznatom pravcu.

Nakon što je vidio šta se desilo prvoj grupu, Đemo Šehić je odlučio pobjeći u susjedno selo koje je bilo pod kontrolom Armije BiH. Navodno ga je uhvatila VRS i smaknula.

Sinan Salkić je pušten na slobodu 14. maju 1992. godine, pod uvjetom da se javlja dvaput dnevno u „Planjinu kuću“. U jutro 10. juna, tri ili četiri muškarca su došla u njegovu kuću, uhapsila ga bez optužbe, a potom ga, navodno, ubili na mostu nedaleko od ulaza u selo Svrake. Tijelo mu je bačeno u rijeku Bosnu.

Tačna sudbina svih ovih 12 mušaraca je nepoznata.

Vozio ranjenog komšiju

Takav je slučaj i sa 13. osobom na koju se odnosi ova odluka, Ibrahimom Durićem.

On je 14. maja 1992. godine zaustavljen i ispitan na kontrolnoj tački VRS u ulici Kasindolska u sarajevskoj Dobrinji. Sa njim u automobilu je bio njegov prijatelj Želimir Vidović, oni su se vraćali iz bolnice gdje su doveli teško ranjenog komšiju.

To je bio posljednji put da je Durić viđen živ, njegova sudbina je i danas nepoznata.

Nakon rata, posmrtni ostaci Želimira Vidovića su locirani, ekshumirani i identificirani na Ilidži, dijelu Sarajeva koji je bio pod kontrolom VRS.

Nakon što su iscrpili sve mogućnosti na domaćem nivou, porodice nestalih su zatražile pomoć od TRIAL-a za podnošenje žalbi pred UN-om.

Dana 4. septembra, Komitet je donio odluku o predmetu Ibrahim Durić kada je utvrdio da je BiH odgovorna za kršenje nekoliko odredbi Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.

Komitet je zaključio da „država nije dostavila informacije aplikantima o statusu istrage nestalog Ibrahima Durića ili o konkretnim koracima koje je preduzela da istraži njegov nestanak i dovede pred lice pravde odgovorne“.

Više od 8.000 nestalih

Tijelo UN-a je ponovilo kako praksa da porodice moraju proglasiti nestalu osobu mrtvom kako bi ostvarile pravo na socijalnu pomoć je oblik nehumanog i ponižavajućeg postupanja.

Istog dana, Komitet je također donio odluku o slučaju Selimović i drugi kada je ustanovio da je BiH odgovorna jer nije provela efikasnu istragu za lišavanje slobode, zlostavljanje i prisilan nestanak 12 osoba, ali i zbog nehumanog i ponižavajućeg postupanja prema 25 aplikanata kojima nije otkrila istinu o sudbini njihovih najmilijih.

Tokom rata u BiH od 1992. do 1995. godine, 30.000 osoba je bilo žrtva prisilnog nestanka, a prema Međunarodnoj komisiji za nestale osobe i Međunarodnom komitetu Crvenog krsta, sudbina više od 8.000 žrtava i dalje je nepoznata.

Iako je jedna od mjera koju je odredio Komitet u prethodnim slučajevima isplata odgovarajuće odštete porodicama, to nikad nije provedeno u praksi.

Izvor: Al Jazeera i agencije