UN je blijeda sjenka dobro zamišljene priče, ali potreban svijetu

Mirovne misije, uz pomoć u obnovi i razvoju te dostavu hrane, ostale su jedan od ključnih elemenata djelovanja UN-a (EPA)

Zamišljeni kao međunarodna organizacija za održavanje mira i sigurnosti, poštivanje ljudskih prava i sloboda, borbu za održivi razvoj, suočavanje s posljedicama klimatskih promjena, ali i pomoć ugroženima i gladnima, Ujedinjeni narodi prošli su mnoge uspone i padove u 72 godine postojanja.

Kritičari će reći da su danas postali samo nijemi promatrači svih zala koja se događaju u svijetu i da se njihovo djelovanje svodi samo na rezolucije, sankcije bez učinka i kurtoazno izražavanje žaljenja, dok će oni koji ih podupiru ukazati da su danas potrebniji više nego ikad. Ako ništa drugo, barem kao mjesto gdje će se ravnopravno čuti glas predstavnika svake od 193 članice. No, taj glas vrlo često u odlučivanju ostaje zapostavljen jer odluke donosi Vijeće sigurnosti, a i u tom, krovnom tijelu postoji načelo veta, koje moćni vrlo često koriste.

Nuhanović: UN je kapitulirao u Bagdadu

“Mislim da je UN manje-više kapitulirao, kada su vojno-političke ili tzv. mirovne misije u pitanju, kada je 19. augusta 2003. kamion napunjen eksplozivom uništio kompletnu zgradu sjedišta UN-ove misije u Bagdadu. Poginula je većina uposlenika, uključujući i šefa misije Sergija Vieire de Mella. Kada ste nakon ovoga čuli da UN ima neku ulogu u Iraku, ili u Libiji, ili u Siriji, ili sad u Mijanmaru? Šta je s ulogom UN-a kada je u pitanju ISIL? No, i dalje mislim da UN ostaje kao jedina nada ljudima, narodima koji su žrtve nasilja koje provode različiti režimi na raznim stranama svijeta”, napominje Nuhanović.

I na području bivše Jugoslavije UN je imao uspone i padove – pomagao je obnovi države poslije Drugog svjetskog rata, pokušavao se umiješati među sukobljene strane u ratovima ‘90-ih i održati teško uspostavljeni mir, ali i zatvorio oči na neke od najvećih zločina, ponajprije na genocid koji se dogodio u ljeto 1995. u Srebrenici. Kad su ratovi prošli, kao svojevrsnu satisfakciju, UN je osnovao Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju u Haagu i pravdi priveo kreatore i realizatore najtežih zločina na tlu Europe nakon Drugog svjetskog rata.

Srebrenica kao krvava mrlja

“Nakon što sam preživio Srebrenicu, a holandski bataljon pred mojim očima u ruke srpskih snaga izručio hiljade ljudi, uključujući i moje roditelje i brata, trebalo bi da sam protiv postojanja UN-a. Ali nisam. Šta drugo može da objedini napore ljudi, odnosno država na planeti, čak i kada su to samo prazne priče, nego jedna organizacija koja se tako i zove – Ujedinjene nacije?”, kazuje Hasan Nuhanović, bivši prevoditelj u misiji UNPROFOR i publicist, koji je tragična iskustva Srebrenice opisao u dvjema knjigama Pod zastavom UN-a – Međunarodna zajednica i zločin u Srebrenici i Zbijeg.

No, odmah i dodaje – da ne postoji UN-ova Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju genocida, na šta bi se mogli pozvati u Bosni i Hercegovini ili Haški sud ili Rohinje u Mijanmaru? Po njegovu mišljenju, upravo je ta konvencija “jedini pravni okvir koji, barem na papiru, stvara obavezu svim zemljama članicama UN-a da spriječe i kazne genocid”.

Ipak, posebne kritike UN-u upućuje zbog odnosa prema srebreničkoj žrtvi. Podsjeća da Kofi Annan nikad nije došao u Potočare iako je godinama nakon rata bio čelni čovjek UN-a. “Prva posjeta i do sada jedina zvanična posjeta nekog funkcionera UN-a Potočarima bila je prije neke tri godine, a tačno 19 godina nakon rata. To je bio Ban Ki-moon sa suprugom”, navodi Hasanović.

“U vrijeme napada na Srebrenicu tadašnji generalni sekretar Boutros Boutros Ghali otputovao je u Afriku. Novinari su ga ipak uspjeli naći i pitati za Srebrenicu, na šta je on odgovorio, parafraziram, da je on u Africi, u kojoj ima toliko problema, a oni ga pitaju ‘za tamo neko selo na Balkanu’. No, nije došao u Afriku kad se u Ruandi odvijao genocid. Dakle, hipokrizija”, primjećuje Nuhanović.

Kako smatra, “UN nema ni institucionalnu memoriju”, pa navodi primjer šefice pravnog odjela (kompletnog) UN-a koja je svojedobno na spomen Srebrenice zbunjeno pitala: “Šta je to?”

Značaj osnivanja Haškog suda

Kao jedan od najznačajnijih trenutaka u skorijoj povijesti UN-a Hrvoje Klasić vidi osnivanje Haškog suda. “Štogod netko mislio o njemu, u onom trenutku kad počinje s radom bilo je stvarno iluzorno očekivati da bi se takva suđenja i procesi, i uz takvu količinu dokaznih materijala, mogli odvijati u državama koje su bile u ratu. Vjerojatno je tu bilo i propusta, pa i krivih odluka, ali to nije specifičnost samo UN-a i njegovih tijela, pa i sudova. Toga ima svuda i ne bih bio kritičan na taj način prema UN-u i njegovoj ulozi na području bivše Jugoslavije”, navodi Klasić.

Još podsjeća da “nikada niko od preživjelih iz Srebrenice nije pozvan da dođe u sjedište UN-a u New Yorku iz bilo kojeg razloga”, kao i da na mapi svijeta koja stoji na ulazu u zgradu najveće svjetske organizacije “nije označena nijedna tačka na kojoj je UN doživio neuspjeh, nijedno mjesto zbog kojeg trebaju da nose tu krvavu mrlju”.

Različit ugled u svijetu

I bivša šefica hrvatske diplomacije, na posljednjim izborima i kandidatkinja za čelno mjesto u UN-u, Vesna Pusić svojedobno je imala osjećaj da “UN postaje pomalo suvišan” zbog raznih nadnacionalnih organizacija kakve su Europska unija, NATO, ASEAN, organizacije američkih ili afričkih država. Kaže da je nastalo puno regionalnih organizacija koje su na sebe preuzele funkciju ili djelimičnu funkciju UN-a i pretvorile se u jamce dugotrajnog mira u regijama.

“Međutim, to se pokazalo naivnim i neistinitim jer, kad je došlo do sukoba u Ukrajini, cijela komunikacija između Rusije s EU-om i SAD-om prekinuta je ili se vodila neformalnim kanalima, pa se UN ponovno vraća kao mjesto na kojem su se svi mogli naći”, podsjeća Pusić.

Svjesna je da UN ima vrlo različit ugled u svijetu, jer su “razvijene zemlje zauzele arogantan i dosta omalovažavajući stav prema UN-u, dok zemlje u konfliktima i siromaštvu još uvijek gledaju UN kao jedino mjesto gdje ih se, de facto, može čuti”.

U tom smislu navodi tri dimenzije važnosti Ujedinjenih naroda. Uz spomenuti forum na kojem predstavnici svih država članica imaju priliku međusobno razgovarati, važnim smatra projekte razvojne suradnje, za koje smatra da je UN bio uspješniji nego u dimenziji održavanja mira, no ne zaboravlja ni mirovne misije.

Pusić: Postoje oni koji bi rado devastirali UN

Nužnost stvaranja Ujedinjenih naroda prepoznata je još krajem Drugog svjetskog rata, primarno radi očuvanja svjetskog mira, ali i da bude znatno drugačija od Lige naroda – slične organizacije stvorene nakon Prvog svjetskog rata, ali prilično obezvrijeđene. Iako nije primjereno uspoređivati svijet između dvaju svjetskih ratova i neke čelnike iz tih i modernih vremena, Pusić upozorava da postoje sile koje mogu devastirati UN. Po njezinu mišljenju, to su prvenstveno velike zemlje, a SAD stavlja na prvo mjesto.

“S obzirom na budžet, najznačajniji su u svemu tome jer financiraju četvrtinu troškova UN-a. Povlačenjem, postupnim ili potpunim, mogu devastirati UN. No njima to nije u interesu jer, i pored svih troškova, isto toliko ima i koristi. UN se ipak nalazi na njihovom teritoriju, a ta mogućnost komunikacije, direktne i indirektne, službene i neslužbene, njima je dragocjena”, kaže.

“One su važne u najmanju ruku da se uopće zna da se negdje događaju neke strahote i da bi trebalo nešto poduzeti. Mirovne misije su se u posljednjih 15-20 godina kompromitirale na razne načine, dijelom zbog toga što razvijene države uglavnom ne žele slati svoje vojnike u mirovne misije – još i hoće dati novac, ali neće dati vojnike, a događa se i da zemlje koje su pred koju godinu izašle iz rata ili građanskog rata u kojima su ti isti vojnici sudjelovali u prilično gadnim kršenjima ljudskih prava daju vojnike za mirovne misije. I onda se događa ono što se dogodilo u Centralnoafričkoj Republici”, ukazuje Pusić.

Važnost mirovnih misija

I Pusić, ali i povjesničar Hrvoje Klasić smatraju da su mirovne misije vrlo važna komponenta u djelovanju UN-a, ali… Po mišljenju Pusić, nužna je “jedna dosta značajna reorganizacija ili ponovno osviještavanje država članica o važnosti mirovnih misija”, dok Klasić dodaje da se “prvotna uloga UN-a, koja podrazumijeva zadržavanje mira u svijetu, mora modificirati”.

“Velike organizacije generalno su pokazale previsok stupanj birokratiziranosti. Nije to samo UN nego je u hrvatskom slučaju to i EU, od kojeg su bila puno veća očekivanja nego od UN-a, pa se pokazuje da se neke stvari ne mogu provesti samo tako. UN može utjecati na svoje članice, ali što je s organizacijama koje su svakako vrlo moćne, a ne predstavljaju nijednu državu? Ta uloga UN-a, koja podrazumijeva zadržavanje mira u svijetu, mora se modificirati, ali to ne znači da nema prostora za djelovanje u smislu nekakve ekonomske pomoći, obrazovanja, širenja tolerancije i kulture”, predlaže Klasić.

Podsjeća da je UN, koji je ovih dana obilježio 72. rođendan, imao blistave trenutke, poput važne uloge u nekim mirovnim procesim (primjerice, u izraelsko-arapskim sukobima) ili pružanja ekonomske pomoći, ali i upozorava da se s vremenom koncept po kojem svatko ima svoj glas pretvorio u prostor u kojem neki imaju malo više prava, aludirajući na Vijeće sigurnosti, “gdje svatko svakoga može blokirati instrumentom veta”. “I onda se UN pokazao kao prebirokratiziran, pri čemu ‘veliki igrači’ počinju zaobilaziti i zanemarivati odluke UN-a”, dodaje.

I Nuhanović, kao i drugi Al Jazeerini sugovornici, na kraju primjećuje da je UN potreban, ali “treba biti puno bolji i aktivniji ako mu to dozvole svjetske sile koje su stalne članice Vijeća sigurnosti”. To tijelo smatra “jedinim mjestom na kojem se kreira dalji kurs djelovanja UN-a, dok su drugi organi, kao što su Generalna skupština ili Sekretarijat na čelu sa generalnim sekretarom, samo šminka”.

Izvor: Al Jazeera