Umjetnost sa buvljih pijaca i iz starih novina

Aleksandar Zograf, kojem je pravo ime Saša Rakezić, jedan je od najznačajnijih savremenih strip autora na prostoru bivše Jugoslavije (Ustupljeno Al Jazeeri)

Aleksandar Zograf, kojem je pravo ime Saša Rakezić, predstavlja svakako jednog od najznačajnijih savremenih strip autora na prostoru bivše Jugoslavije. Zaslužan je, između ostalog, za to što mnogi čitaoci beogradskog Vremena ovaj nedeljnik čitaju otpozadi. Naime, pri samom kraju lista nalazi se uvek zabavan, blago ironičan i privlačno edukativan Zografov strip, u kojem autor ispisuje “intimnu istoriju” ovih prostora, predstavljajući izvode iz starih novina ili odbačene predmete pronađene na buvljim pijacama, darujući im istorijsku i umetničku dimenziju.

Zograf je rođen 1963. godine u Pančevu, gde i danas živi, a stripove je počeo da objavljuje u ex-jugoslovenskim publikacijama još polovinom osamdesetih. U međuvremenu je ostvario svetsku karijeru, štampao više od pedeset strip-publikacija u Americi, Velikoj Britaniji, Italiji, Francuskoj, Španiji… Samostalno je izlagao u San Francisku, Londonu, Parizu, Minhenu, Rimu… Nedavno mu je iz štampe izašla knjiga Ohrabrenja, koja objedinjuje Zografove uratke iz Vremena u periodu 2013-2015.

  • U prvoj polovini marta, kada je korona počela da “hara” našim životima, bili ste u Berlinu. Tamo je, ako se ne varam, bila postavljena kolektivna izložba strip-crtača sa ovih prostora. Po povratku iz Nemačke morali ste da provedete 28 dana u samoizolaciji. Kako je korona uticala na Vaš život i rad?

– Da, u Berlinu i Lajpcigu sam takođe trebao da predstavim svoju novu zbirku stripova na nemačkom, koju je objavila bečka izdavačka kuća Bahoe Books. U pitanju je kolekcija storija na temu Drugog svetskog rata, koje se većinom zasnivaju na perspektivi malog čoveka, a ne na udžbeničkom viđenju istorije. Recimo, jedna od priča se zasniva na notesu kojeg sam kupio na bivljoj pijaci, a u kojem je nepoznati čovek (znam samo da se zvao Radoslav) opisao svoj život u okupiranom Beogradu. Istorijska nauka se ne bavi beleženjem takvih slučajeva, ali ukoliko želite da shvatite jedan istorijski okvir, i kako su to ljudi proživljavali, lične priče i detalji svakodnevnog života mogu da budu veoma slikoviti. Međutim, sve je to nekako palo u drugi plan nakon izbijanja pandemije, odjednom sam se zatekao u nekom paranoičnom scenariju, iz kojeg sam nastojao da uteknem… Let za koji sam imao kartu je otkazan nakon što je avion već počeo da se kreće pistom, ali sam u poslednjem momentu uspeo da nabavim kartu za naredni, poslednji let koji je u tom trenutku išao u pravcu Beograda. Imao sam sreće, pošto je bilo mnogo ljudi koji su proveli dane ili nedelje zarobljeni na aerodromima… Nacrtao sam strip za italijanski nedeljnik Internazionale, kasnije objavljen i u listu Vreme, u kojem sam opisao posetu pred zatvaranje berlinskog muzeja u kojem se nalazi bista egipatske kraljice Nefertiti. Postoje ozbiljne sumnje da je statua u današnjem obliku nastala tako što ju je njen pronalazač prefarbao, kako bi izgledala spektakularnije. Sve to vas inspiriše da razmišljate – šta je tu zbilja a šta je kolektivna projekcija? Moje razmišljanje je zapravo imalo veze sa korona virusom – fenomenom koji mislim da je oblik masovne histerije  (i u tome se razilazim sa onima koji tu pronalaze nekakvu zaveru).

  • U Nemačkoj ste prisustvovali i prikazivanju filma Poslednja avantura Kaktus Bate, u kojem se pojavljujete kao istraživač i narator. Ovaj film, koji na prvi pogled deluje kao lagana priča, zapravo tematizuje tragičnu, preranu smrt beogradskog strip-crtača Veljka Kockara. Šta nam sudbina Kockara, koji je ubijen 1944. godine, govori o našoj prošlosti i sadašnjosti?

– Film je režirao Đorđe Marković, i mislim da je kreirao zanimljiv spoj dokumentarnog, igranog i animiranog materijala, jedinstven na našim područjima. Veljko Kockar je bio mlad crtač, jedna od nada predratne beogradske strip scene, koji je nastavio da objavljuje svoje radove u listovima koji su izlazili za vreme nacističke okupacije. Prilikom oslobođenja Beograda, nove vlasti su ga izvele pred streljački vod, uz optužbu da je sarađivao sa okupatorom, iako njegov rad zapravo nema veze sa propagandom – glavni junak Kockarevih stripova je kaktus koji hoda, naivno i bezazleno stvorenje. Moj (sada pokojni) prijatelj, strip istoričar Zdravko Zupan je nastojao da otkrije šta se sa Kockarem zapravo desilo, pošto su posleratne vlasti nastojale da čitav slučaj gurnu pod tepih. Kada smo krenuli da istražujemo taj slučaj, ispostavilo se da je njegovo streljanje zasnovane na glasinama, koje niko nije čak ni pokušao da proveri, niti je bilo suđenja. Partizani su bili s pravom ogorčeni nakon godina provedenih u šumama, i teških borbi sa nadmoćnim neprijateljem. To je bio ogroman grč istorijskog preokreta, u kojem je slabo naoružana gerilska vojska, gladna i neispavana, uspela da, nakon silnih patnji, pobedi nadmoćnog, svirepog neprijatelja. Bio je to neprijatelj obučen u odlično dizajnirane uniforme, i opremljen najsavremenijim naoružanjem tog vremena. Ipak, mislim da čak ni u jednom tako uzavrelom momentu nije trebalo da puška bude okrenuta ka mladom umetniku. Naše su pretpostavke da je čovek koji je Kockara okrivio takođe bio neko ko se bavio stripom, ili je pak bio pasionirani čitalac stripa, što sve čini još apsurdnijim. Mislim da to govori o našoj stihijskoj prirodi, proizvoljnosti, spremnosti da se prepustimo trenutnom impulsu, bez razmišljanja o konsekvencama, što dalje vodi ka bolesnoj autodestruktivnosti.

  • Nije to svakako prvi put da se bavite teškim temama. Crtali ste table posvećene nepoznatim ili poznatim ljudima koji su svoje živote završavala u nacističkim logorima, itd. Koliko je važno da se ovim teškim temama bave umetnici?

– Verujem da je strip medij koji se može nositi sa teškim temama, ja sam bar pokušao. Tokom devedesetih, moj fokus je bilo upravo ludilo balkanskog raskola. Mene zapravo ne zanimaju generalna razmišljanja o zbivanjima, već uvek nastojim da tragam za pričom, i za onim što se krije u dubini, u korenu priče. Smatram da mnoge od naših kolektivnih trauma imaju veze sa prošlošću, koja je bila veoma teška generacijama unazad. Uzmite u obzir da je tokom Drugog svetskog rata došlo do stravičnih, korenitih preloma u čitavom svetu, a pogotovo na ovim prostorima. Priroda tih dešavanja bila je veoma složena, a ovdašnje vlasti su mislile da je jednostavnije da se sve to potisne ili da se ulepša pričama o heroizmu. To je zauzvrat samo umnožavalo probleme i nesporazume, a nakon raspada Jugoslavije svako je mogao da prekraja istoriju onako kako njemu to najviše odgovara. Pri tome, ne želim da pametujem, kao da ja znam najbolje, ja sam samo deo tog naroda. Ja ne želim da pobegnem od svog balkanskog porekla, niti mislim da je to nešto loše. Želim da napomenem da su Balkanci veoma vitalan, srdačan narod, da je to bogata kultura, kojom sam se takođe bavio u nekim od svojih stripova. Praistorija ovih prostora je recimo, uzbudljiva i tek u skorije vreme počinje da snažnije privlači pažnju stručnjaka van ovih prostora. Zvuči kao još jedan apsurd, ali mislim da bi šire i sveobuhvatnije proučavanje duboke prošlosti balkanskih prostora donelo emancipaciju i osnaženje. A što se tiče problema koji nas muče, oni su rešivi, mi nismo prokletnici, i sve ovdašnje dubioze u ovom i onom obliku postoje u svim ostalim delovima sveta.

  • Kako je baviti se stripom u Srbiji danas?

– Mislim da je bavljenje stripom rezervisano za nekonformiste, koji dobrovoljno pristaju na izvestan napor, za koji unapred znaju da je teško isplativ. To nije slučaj samo u Srbiji ili na Balkanu, ja imam dosta prijatelja u Sjedinjenim Američkim Državama, recimo, koji s mukom preživljavaju baveći se stripom… Ali kada jednom krenete time da se bavite, teško je prestati…

  • Nedavno sam naišao na podatak da je tokom sedamdesetih u bivšoj Jugoslaviji prodato bezmalo 720 miliona stripova i roto-romana. Kako sa sadašnje tačke gledišta možemo da posmatramo tu ogromnu (pot)kulturu? Gde je strip bio tada, a gde je danas?

– Strip je bio čitan u bivšoj Jugoslaviji, ali bilo je to takođe i jedno drugačije vreme, kada je strip bio viđen isključivo kao popularna literatura. Danas se strip manje posmatra kao masovna zabava, a više kao sredstvo kreativnog izražavanja poput književnosti ili savremenog likovnog stvaralaštva, iako i dalje postoji strip kao industrija zabave. Treba reći i da su danas sve definicije fluidne, kao i da su granice između žanrova manje krute nego što je to ranije bio slučaj. Strip je postao zrelija, promišljenija forma, a samim tim i manje popularna. Ja redovno objavljujem u nezavisnom nedeljniku Vreme – to je redak slučaj na ovim područjima. Ipak, dokazuje da je moguće da strip bude delom jednog “ozbiljnog magazina”, ako to može tako da se kaže. Pri tome, Vreme je časopis čiji su vlasnici novinari, a ne političke ili poslovne organizacije, i zato taj nedeljnik s pravom zaslužuje epitet “nezavisni”, iako to nije baš neka prednost kada se razmišlja kroz prizmu finansija.

  • Imate zaista impozantnu internacionalnu karijeru. Koliko je Vaš rad prepoznat u Srbiji, u Vašem Pančevu? Može li se biti “prorok u svom selu”?

– Da, ja sam osamdesetih objavljivao uglavnom u jugoslovenskoj “omladinskoj štampi”, a zatim sam započeo da objavljujem u SAD, ne pomerajući se iz vojvođanskog gradića Pančeva. U Americi sam prvi put boravio kada sam već pet godina aktivno objavljivao svoje autorske uratke za tamošnje izdavače, i odmah sa aerodroma sam otišao do knjižare i tamo pronašao nekoliko svojih naslova. Krajem devedesetih sam počeo aktivnije da objavljujem u nekoliko evropskih zemalja, imam i dva izdanja objavljena u Japanu, a od 2003. svake sedmice objavljujem po dve strane stripa u listu Vreme. U Pančevu me poznaju i kao priređivača raznovrsnih dešavanja (izložbi, razgovora, radionica) u vezi sa stripom, iako je moje organizatorsko bavljenje trenutno potisnuto drugim aktivnostima. Mislim da je potrebno biti aktivan na lokalnoj sceni, čak i po ceni da ne budete doživljeni kao “prorok”, ha-ha.

  • A koliko je strip danas, na ovim prostorima, društveno i politički angažovan? Da li daje odgovore na nauralgična pitanja naših društava?

– Mislim da umetnost menja svet, ali polako. Isto je i sa stripom, pa i stripom sa ovih prostora – verovatno je da bi svet bio sumornije mesto bez pokušaja da se učini boljim. A svaki takav pokušaj je deo jedne debate u javnom diskursu. Pritom, ne treba očekivati čudo, većina problema koji muče naš svet su duboko ukorenjeni, i veoma kompleksni.

  • Možete li nam skrenuti pažnju na neka značajna imena ovdašnjih strip-scena? Šta biste preporučili kao obaveznu strip-lektiru?

– Recimo, kanadsko-srpska autorka Nina Bunjevac je iznimna pojava, na globalnom nivou. Ne samo što je jedan od trenutno najprevođenijih strip crtača, već je i veoma originalna u svom pristupu, pri tome se bavi temama koje se ovde u priličnoj meri eskiviraju. Proverite.

  • Živimo u društvu koje neprestano zaboravlja ili izvrće svoju prošlost. A vi neumorno tragate – uglavnom po buvljim pijacama – za zaboravljenim, često privatnim i intimnim, ali i veoma znakovitim tragovima dalje ili bliže prošlosti, praveći od “običnih” predmeta i fenomena – umetničko delo. Šta Vas insipriše za ovakav pristup prošlosti i umetnosti?

– Kao što ćemo pre ili kasnije svi imati prilike da otkrijemo, život se odveć brzo završi, mnogo pre nego što stignemo da o svemu dobro promislimo. Ponekad je potrebno da prođe mnogo vremena, da bismo uopšte shvatili šta je to što smo proživeli. Ja prikupljam pabirke po požutelim novinama, i na buvljim pijacama. Većina toga što pronađem su zapravo zaboravljene stvari, zaboravljene sudbine, ali kada sve to ponovo osvetlite, kada to “oživite” kroz – recimo – strip storiju, možete da otkrijete čitav jedan novi svet, iako zapravo pripada prošlosti, svet koji je sve vreme bio tu, ali ga nismo primećivali…

  • Interesantno je da ste se, prilikom njegove prošlogodišnje posete Beogradu, susreli sa predsednikom Francuske Emanuelom Makronom. Kako je do ovog susreta došlo i kakvi su utisci?

– To je bio jedan od nadrealnijih momenata u mom životu, bio sam zapravo u grupi umetnika i predstavnika institucija kulture, koji su, na predlog Francuskog instituta u Beogradu, sreli francuskog predsednika. Inicijativa zapravo potiče od samog Makrona, koji se o jednoj sredini informiše tako što razgovara sa ljudima koji se bave kulturom, a ne isključivo sa državnim birokratama, što je svakako za pohvalu. U stvari, to je bio nastavak ranije pokrenute ideje, da francuski strip-crtači borave u Pančevu, u okviru programa nazvanog Ukrštene rezidencije, dok bi srpski autori boravili u Angulemu, prestonici ne samo francuskog već i svetskog stripa. Dolazak predsednika je bila prilika da se tim povodom ozvaniči međudržavna saradnja. Nakon što je objavljen konkurs, odabrana je i autorka koja bi trebalo da boravi u Angulemu tokom dva meseca, a to je Dragana Radanović, poreklom iz Novog Sada (sada nastanjena u Briselu). Međutim, kriza oko korone je poremetila i ovaj program, tako da je sve odloženo za neko bolje vreme. Dosta toga tokom poslednjih meseci je pomereno i prekinuto, između ostalog i promocije moje nove kolekcije stripova objavljenih u listu “Vreme”, pod nazivom “Ohrabrenja”, u izdanju banjalučke Devete dimenzije. U svakom slučaju, ostaje da se nadamo da će u nekoj bliskoj budućnosti biti moguće da se i u oblasti kulture situacija ne samo vrati na staro nego i da se unapredi…

Izvor: Al Jazeera