Umjetnost je ekstremni sport

Petar Mirković (1978.) je savremeni vizuelni umetnik čiji  umetnički rukopis markira doživljaj savremenog sveta i društva kroz urbane pejzaže koji asociraju na kadrove iz filmova, nešto poput Godarovskih scena kakve bi bile da pripadaju 21. veku.

Akademiju umetnosti završio je u Novom Sadu, izlagao je na svim značajnim umetničkim sajmovima u New Yorku, Istanbulu, Bazelu, Beču, Majamiju…

Njegovo delo MB5 predstavljeno je u aukcijskoj kući Sotheby’s u Londonu.

Upravo je otputovao u London zbog izložbe “Interruption” koju je organizovalo udruženje Contemporary Balkan Art (CoBA) u londonskom klubu “Library’’.

Izložba predstavlja dela savremenih balkanskih umetnika među kojima su i  Mirza Dedać, Tadija Janičić, Lidija Delić, Aleksandar Dimitrijević, Nina Ivanović ….

  • Koliko su savremeni vizuelni umetnici koji dolaze sa balkana prisutni na međunarodnoj uetničkoj sceni?

– Balkan se sad tek pojavljuje na sceni, zapravo. Interesovanje za Balkan u poslednjih nekoliko godina raste, on počinje da se mapira. Bio je izopšten, jer se ovde raspao sistem. Naravno, kada je zasićenje na tržištu umetnosti sa onim što se nudi, traga se za novim mestima – tako počinje interesovanje za Balkan, potreba njegovog ozbiljnog uključivanja na scenu savremenih vizuelnih umetnosti.

Mi nemamo iskustva, zato što smo 20-tak godina bili isključeni sa međunarodne scene, ostali smo zaglavljeni u nekom međuprostoru. Sada pokušavamo ponovo da uspostavimo veze.

Umetnici nemaju puno iskustva, galerije nisu dovoljno povezane, a mladi umetnici moraju da osmišljavaju svoje načine da uđu na scenu, jer nemaju podršku sistema. Čini mi se da je Balkan kao scena bio dosta dugo zaglavljen u tom nekom romantičarskom pristupu umetnosti koji je vezan za 80-te godine prošlog veka, mi i danas gubimo iz vida da vlada kapitalistički sistem; tržište je ključna stvar koja sve gura.

  • Kada smo u ateljeu komentarisali nove crteže, rekao si nešto što mi se učinilo važnim – skrenuo si pažnju da se gotovo svaki crtež završava nebom, odnosno da se ne završava. Da onaj koji posmatra sliku može njene granice postaviti duboko u kosmos. Na koji način je to tebi važno?

– Važno mi je, u smislu, da je to naredni korak, na osnovu toga se vidi kretanje u novom smeru, vidim kako se razvijaju radovi. Počeo sam tim filmskim momentima, sa kojima u jednom trenutku nisam znao kako da dilujem, a onda se upravo kroz umetnički rast dobio poriv da apstrahujem te crteže, da tu igru svetlosti pomerim ka nečem što je više poput koda i apstrakcije.

  • Neki od najnovijih radova inspirisani su Kalifornijom, boravkom u Los Anđelesu. L.A. se već javljao kao inspiracija u tvojim radovima. Šta je to u pejzažima Zapadne obale što je toliko inspirativno za tebe?

– Imao sam priliku da provedem jedno leto u Los Anđelesu kao osamnaestogodišnjak, to je bila ‘96. godina; znamo svi u kojim smo uslovima tada živeli u Srbiji. Na mene je taj boravak ostavio jak utisak. L.A. i Kalifornija ostali su nešto magično za mene, da tako kažem. Ove godine sam ponovo bio tamo. Nisam, na žalost, imao vremena da pravim novi materijal, ali sam iz prizora koje sam video uspeo da dobijem inspiraciju i energiju. Energija mesta, širina, možda zato što sam odrastao u Vojvodini ima nekih sličnosti… Klima i širina – to je ono što je za mene moćno. Boravio sam u mnogim velikim gradovima, mnoge zaista volim, ali L.A. je mesto koje intimno osećam.

  • Tvoji radovi su apsolutno urbani pejzaži, a sa druge strane voliš da naglasiš da si dete sa sela. Opet, kao putnik, kao što i sam kažeš voliš velike gradove.

– Valjda je to prirodno uspostavljanje ravnoteže – ako živite na selu onda vam nedostaje urbana strana. Danas, pošto već godinama živim u gradu, više me vuče priroda i neka zen mesta. To je prirodno dopunjavanje, jer čoveku treba i jedno i drugo i bogat socijalni život i priroda i mir.

  • Crteži su često poput  filmskih kadrova. Omiljeni film?

– To je jako teško pitanje, obzirom na broj genijalnih autora i naslova. Mogu samo reći da kroz godine unazad vidim Kjubrika kao onog ko je postavio standarde vrlo visoko. Ne mogu da verujem danas kada pogledam film od pre 50 godina koliko je moderan i koliko je to estetski savršeno. Tako bi to verovatno bila Odiseja u svemiru 2001. Od domaćih „Majstori, majstori“ Gorana Markovića i Žilnikov „Tako se kalio čelik“.

  • Jedna asocijacija – ako postoji sličnost sa Kjubrikom, onda je to u tvom i njegovom slučaju težnja za apsolutnom perfekcijom. Nekada mi se čini da ne dozvoljavaš nesavršenstvo u radovima.

-I dalje sam zagovornik zanatskog dela u umetnosti, koliko god da to nije presudno, ni neophodno. Ipak, volim taj deo u umetnosti koji se smatra majstorskom veštinom. O kojoj god umetnosti da govorimo – volim takav pristup.

  •  Da li si sam u ateljeu dok radiš? ili podnosiš prisustvo drugih?

– Radim uglavnom sam, radim noću kada su utišane energije koje me na bilo koji način ometaju.

  • Kakav je odnos umetnika naspram sponzora i institucija na savremenom tržištu?

– Kada se bavite savremenom vizuelnom umetnošću, uvek je procep između tržišta i nečeg što je institucionalna podrška kulturi. Kada se umetnik nađe između ta dva centra da tako kažem, oseća se nezgodno – pošto tržište ima svoje surove zakone, sa druge strane institucije imaju svoja merila i aršine po kojima deluju i jedni i drugi su zainteresovani više za sebe nego za umetnost i svako gleda kako da to iskoristi u sopstvene svrhe, a umetnik na kraju ostaje njima na milost i nemilost dok u jednom trenutku ne prelomi i ne preskoči granicu –tada postaje svima jako interesantan.

Do te tačke je jako, jako dugačak put. Uvek priča mnogo lepše zvuči od pogleda na realnost, na svakodnevnu egzistenciju bez redovnih prihoda i sigurnih planova i zacrtanih programa. Zato često kažem da je to ekstremni sport- baviti se umetnošću danas, jer ste uvek na ivici – može se svakog momenta i nastradati i dobro proći.

  • Pošto si ti čovek od vizije, hajde jednim maštanjem da zaokružimo intervju. Koja bi bile idealna (najplodonosnija) pozicija umetnika u tom trijumviratu tržišta: umetnik – sponzori – institucionalna podrška?

– Mislim da odgovor, zapravo, leži u publici. To je ključna relacija, umetnik – publika. Idealna situacija bi verovatno bilo osvešćeno razvijeno društvo, gde pojedinac ima rešenu egzistenciju i sa druge strane dovoljno prostora i vremena za lični razvoj kroz kulturu, umetnost, duhovnost…

Tada kada „srednji sloj“ ima potrebu za takvim sadržajem i mogućnost da ga priušti, tada i umetnik ima dobru poziciju. Kroz istoriju, uvek su zlatna doba umetnosti bila u trenucima kada su te civilizacije i društva bile na vrhuncu, koju god da uzmemo za primer. Sponzori i institucije su važna podrška umetnicima, ali i njihov uticaj  i moć su takođe određeni celokupnim stanjem društva.

Izvor: Al Jazeera