Umjetnici kroz čije ruke defiluju lica

Piše: Velimir Ilić

BEOGRAD: Ako ste ikad pomislili da nekom poverite svoje lice i prepustite mu da vam promeni identitet – a da on nije plastični hirurg – kome bi ste se obratili?

Ona će uskoro diplomirati arhitekturu, on je grafički dizajner s diplomom fakulteta primenjene umetnosti i bez ijednog dana staža u struci. Zvuči li ovo kao početak opisa prosečnog mladog para fakultetlija u današnje vreme na ovim prostorima? Otprilike tako, ali…

Njih dvoje mogu biti mnogo toga, samo jedno ne – prosečni. Imena Katarina Bugarski (28) i Nenad Gajić (32) mnogima zvuče nepoznato, ali ono što oni rade itekako je – poznato. Oni su, zapravo, ljudi koji iz senke doprinose da tv-show “Tvoje lice zvuči poznato” produkcije “Emotion” bude među gledanijim u regiji. Taj posao je, međutim, samo jedna kockica u mozaiku njihovog umeća koje pretvaraju u nesvakidašnji umetnički izraz.

Stvaranje osobe i karaktera

Reći za njih samo da su maskeri bi, zapravo, možda čak bila i uvreda. Jer, to što rade prevazilazi činjenicu da je puki ishod njihovog rada samo jedna – maska. Oni su tvorci i proizvođači lica, njihova veština više je od foto-šopa, a istovremeno i neuporedivo životnija – utoliko pre što sa nekoliko stotina poteza mogu oblikovati i stvoriti vizuelno potpuno drugi karakter i drugu osobu.

Kad se zakorači u njihov atelje na beogradskom Dedinju, u uličici koju i taksisti jedva pronalaze, svud okolo su tragovi umetnosti koja bi se samo laicima mogla učiniti rutinskom. Gipsani odlivci, pribor za vajanje, nekoliko vreća specijalnog gipsa, delovi pripremljenih ili već urađenih “lica”, hemikalije, četkice, špatule, lepak, razni preparati… I dva nestašna mopsa koji se vrzmaju oko nogu, spremni da oštre zube na nekom od suvišnih silikonskih odlivaka.

Sumnjive ponude

Ni Nenad ni Kaća sebi nikad nisu napravili masku, čak ni zabave radi niti su, pak, imali želju da se maskiraju u druge. Međutim, posao koji rade izazov je i za ljude s druge strane zakona koji bi rado koristili, bolje reći – zloupotrebili  njihovo umeće. Izbegavaju detaljnije odgovore, ali priznaju da je bilo “čudnih poslovnih ponuda” jer su ih zvali “neki koji su želeli da se maskiraju u sumnjive kombinacije”.
“Naš rad smo ograničili samo na filmove, pozorište i televiziju upravo da bi izbegli mogućost zloupotreba”, kažu Nenad i Katarina.

 

Put od “dobar dan” do željene maske nije ni malo jednostavan, naprotiv. Radi se u fazama i svaka od njih ima svoje zakonitosti. Sve ostalo je – izazov, umetnost, kreacija.

Uprošćeno, prvi korak je uzimanje otiska lica glumca, pevača – bilo koje osobe kojoj treba podariti drugi identitet. Za taj otisak koriste alginat za zubne proteze i specijalni gips, a procedura je takva da na izvesno vreme lice “nestaje” pod pripremljenom smesom koja se mora naneti precizno i pažljivo, da prati svaki oblik fizionomije. Radi se ni sporo ni brzo – toliko da “modelu” sa kojeg uzimaju otisak ne bude previše nerpijatno ispod smese koju mu nanose na lice, a opet rutinski pažljivo da se dobiju svi relevantni oblici za odlivak.

Sledeća faza je izlivanje u gipsani kalup, zapravo “podlogu” na kojem se od specijalnog silikona pravi maska. Silikon nije ni malo jeftin – 50 evra kilogram, a sve do skora ga nije ni bilo na domaćem tržištu.

Kad se oblikuju pojedini delovi – obrazi, brada, čeoni deo – finalni posao je stavljanje maske i poseban “face lifting” na licu modela, odnosno imitatora – spajanje i zatezanje “šavova”, šminkanje, perika, dodatni elementi, zavisno od ličnosti koja nastaje. Televizijski show je dodatni izazov jer mora da se radi vrlo brzo.

“Treba nam dva sata po svakom liku – sat i po za lepljenje maske na lice i sat za šminkanje. Sve u svemu, imamo pet-šest dana za celu epizodu koja ide jednom nedeljno, a u svakoj epizodi radimo po četiri do šest maski. Prolazno vreme je – najmanje dve sedmice da uzmemo otiske da bi pripremili maske, a da li radimo jednu ili šest – proces je isti – od kalupiranja i vajanja do stavljanja maske”, objašnjavaju Katarina i Nenad.

Kako od debelog napraviti mršavog čovjeka

Posao im je, nesumnjivo, izazovan, inspirativan, dinamičan, i – koliko god da se možda nekom čini rutinski, monton i uvek isti, zapravo je – svaki put drukčiji. Objašnjenje je prosto – ne postoje dva ista lica.

“Najbolji i najlakši za rad su proporcijski najpravilniji likovi, ujednačenih crta lica, sa što manje karaktera. Jer, lakše je nekom dodati nos nego prepoloviti njegovu prirodnu veličinu. Mršavima možete namestiti podvaljak i učiniti ga buckastim, ali od debelih ne možete napraviti mršave likove. Postoje granice maske i, ma šta ko mislio, nismo svemogući”, nadopunjuju se u objašnjenjima Nenad i Katarina, čije maske dopujuju glumci ili imitatori “dajući je dodatni smisao jer, u suprotnom – maska deluje nedovoljno iskorišćeno”.

Bukowski na dlanu

Nenad i Katarina ne vole da čekaju poslove – vole da ih prave. A onda ta isksustva i znanja preusmeravaju u lične umetničke projekte. Jedan je upravo u nastajanju – serija minijaturnih bisti ljudi koji su ostavili trag u savremenoj civilizaciji. Al Jazzeri Balkans su ustupili nekoliko ekskluzivnih fotografija radnih faza jedne od bista koje rade u razmeri 1:3 – lik Charlesa Bukowskog.

Naročit izazov im je kad ih zapadne da od nekog ko nije vitak naoprave debeljka, a još veći kad im “dodele masku” da muško glumi i imitira – žensko.

Ovo dvoje slobodnih umetnika spontano i uzajamno su prepoznali i osetili snagu vlastitih kreacija, pa im je ostalo samo da ih objedine i udruže.

“Diplomirao sam grafički dizajn, ali mi je u jednom trenutku postao suviše suvoparan. Dobio sam struku od koje sam mogao da živim, a kad mi se više nije sviđala – odustao sam”, objašnjava Nenad kako je prešao crtu i zakoračio u brojne izazove koji danas njemu i Katarini u mogo čemu određuju umetničku karijeru.

Dok je nesuđeni grafički dizajner Nenad već tri-četiri godine uveliko radio specijalne efekte na filmovima, Katarina je, uz arhitekturu, pohađala i školu 3D animacije. A onda ih je upoznao i povezao njen najbolji prijatelj.

“Pošto je bila talentovana, video sam da od toga može nešto da se iskoristi”, našalio se Nenad, izmamivši Katarini osmeh: “Da, bilo je zaista spontano, počela sam da mu pomažem”.

Saradnju su počeli upravo od animacije, to im je bio i prvi zajednički posao.

“Mimo samih specijalnih efekata, animacija iziskuje razne talente, znanja i zanate koje čovek mora da ima – od slikanja, crtanja ili vajanja do poznavanja filmskog jezika i osećaja za duh te umetnosti”, objašanjava Nenad.

Prvi zajednički posao bio je projekat na konkursu Filmskog centra Srbije za kratki film i prilika da steknu ozbiljnija profesionalna i poslovna iskustva – oprobali su se u tzv. stop-motion tehnici snimanja koja je svoje prapočetke imala u vreme stvaranja filma King Kong tridesetih godina prošlog veka. Taj posao odveo ih je do drugog – promo projekta za seriju jedne švedske produkcije.

“Bio je to kratki animirani film za decu ‘Pacie’, rađen u stop-motion tehnici. Radili smo godinu i po dana i svi smo bili zadovojni”, kažu Nenad i Katarina. Lutkice iz tog filma još im se “smucaju” po policama i stolovima ateljea.

Slikari, vajari, animatori…

Angažman u tv serijalu nije bilo problem. “Ovim poslom se bave samo tri tima u regionu. Realno smo imali 30 posto šansi da to budemo mi”, kaže Nenad i tvrdi kako je to bio “veliki i umetnički i profesionalni izazov, utoliko veći jer je podrazumevao učestalo tromesečno pravljenje maski na nedeljnom nivou, i to po nekoliko maski, što je na filmu, naprosto, nemoguće”.

“Količina i brzina rada prosto teraju da nalazite brža i bolja rešenja jer nemamo vremena za greške, nema vremena za probe maski, niti ima načina i vremena da to ispravimo. Najbolje u ovom poslu je obostrano zadovoljstvo – kad smo zadovoljni i mi i takmičari, bilo da su glumci ili pevači. Jer, ceo šou je podređen maski – uz imitacije koje izvode autori to prvo pada u oči, u centru je pažnje i to se najviše vrednuje”, prepričava Nenad iskustva iz poslednje dve godine.

Komentari i ocene javnosti im, kako kažu, “umetnički i profesionalni izazov pretvaraju u potrebu” da maske što kvalitetnije urade.

“Uostalom, to nam je referenca i preporuka – za nas je to, praktično, reklama koja traje tri meseca”, objašnjava Nenad.

Maske od 500 do 5.000 eura

Maske koje rade, zavisno od toga koliko su zahtevne i kakvi su karakteri likova, mogu da koštaju od 500 do čak 5.000 evra. Posao postaje skuplji utoliko što se maska posle upotrebe – baca. ”Ovaj zanat je sam po sebi skup – od materijala i tehnologija, do vremena, znanja i posvećenosti radu, tako da ni maskiranje nije jeftin posao. U ovoj vrsti showa koji je dinamičan i viskoko komercijalan i cena opada u odnosu na filmsku masku”, objašnjavu ovo dvoje umetnika, svesni i da bi u drugačjim tržišnim uslovima, čak i uz veću konkurenciju, njihov rad vredeo mnogostruko više nego što ga sad u Srbiji mogu naplatiti.

 

“U samom poslu promena karaktera je najveći izazov za maskera i to zaista postavlja visoke kriterijume koje moramo ispuniti – ne samo da zadovoljimo i sebe i svoju umetnost, već i da glumcima i pevačima omogućimo da ulogom, uz šminku i periku, dopune masku”, kažu Kaća i Nenad, uz koje su na tokom snimanja na setu u istom sektoru još vlasuljari, šminkeri i njihovi asistenati Marina Bubnić i Emina Metović, koje moraju uključiti u posao jer je zahtevan, a vremena malo.

Istovremeno, malo ko i pomisli koliko je vremena trebalo utrošiti i šta sve učiniti da ta maska nastane.

“U televizijskim emisijama trka s vremenom je najveći problem. U suštini, taj posao se mnogo duže radi na filmu, gde nastajanje jedne maske traje i po nekoliko nedelja”, kaže Nenad.

U njihovom dvočlanom timu nema šefa, uloge su podeljene – Nenadova uloga je primarna u kreativnom delu, a Katarina dominira u menadžerskim i producentskim poslovima.

“Sebe smatramo slobodnim umetnicima. Moja karijera je usmerena da dosadašnje iskustvo prenesem na likovnu umetnost. Imao sam prošle godine jedan rad u kojem su objedninjen sva znanja iz filmova i animacija – izlagao sam realističnu skulpturu svog oca u razmeri 1:3 koju sam animirao u izložbenom salonu. Dobio sam prvu nagradu, ali otac baš i nije bio oduševljen”, priča Nenad.

“Pa kako i da bude kad si ga napravio u gaćama”, dobacuje Kaća.

Dugoročni cilj ovih majstora specijalnih efekata i maski je da praktičnim radom finansiraju – vlastitu umetnost.

“Onim što sada stičemo praktičnim radom ćemo izdržavati i sebe i svoju umetnost. Stigao sam dovde u želji da budem slikar, pa vajar, a onda sam se bavio animacijom, a sad je najbitnije da povezujem sva ta znanja”, otkriva Nenad, dodajući da je Kaća “mnogo bolja u poznavanju prostora i proporcija”, ali da se uzajamno dopunjuju.

Izvor: Al Jazeera