Umjetna inteligencija između ljubavi i uništenja

Nakon “svemirske utrke” tokom Hladnog rata, u političkoj stvarnosti 21. stoljeća takmičenje svjetskih sila za konačnu prevlast nastavljeno je s trenutno najvećim naučno-tehnološkim izazovom – umjetnom inteligencijom. “Ko prvi razvije umjetnu inteligenciju vladat će svijetom”, nedavno je izjavio ruski predsjednik Vladimir Putin.

Međutim, jasno je da Putinove riječi, koje (ne)svjesno definišu umjetnu inteligenciju kao buduće najmoćnije političko i vojno oružje, nagovještavaju samo jedno od mnogobrojnih ishodišta njenog nastanka i razvoja na putovanju zvanom čovječanstvo. Naime, dok istovremeno stručnjaci najavljuju umjetnu inteligenciju kao najvažniji čovjekov izum koji će uveliko unaprijediti i olakšati njegov život na Zemlji, ali i svrstavaju u najveće prijetnje za opstanak čovječanstva, film je već obradio ovu temu i uz pomoć žanra naučne fantastike, koji jedini može ponuditi pogled u budućnost, svijetu osvijetlio put kojim se njegovo stanovništvo zaputilo.

Mogu li terminatori plakati?

“Sada znam zašto plačete, ali to je nešto što ja nikad neću moći učiniti”, kaže terminator Johnu Connoru, brišući mu čeličnim prstom suze s lica, u završnoj sceni kultnog filma. Upravo ovaj nezaboravni trenutak u historiji kinematografije najjasnije predočava ulogu umjetne inteligencije u filmu, vječno razapete između potrebe za osjećajnošću i “urođene” i uništavajuće moći.

Također, u filmu Terminator 2: Sudnji dan (1991) Jamesa Camerona, s jedne strane, umjetna inteligencija predstavlja najveću prijetnju čovječanstvu i nagovještava njegovo konačno uništenje, a s druge prezentuje svoju sposobnost postajanja “ljudskom”. Ipak, može li robot zaista postati čovjek? Čovjekova vječno aktuelna potreba za kreacijom vlastite replike najdirektnije se ogleda upravo u odnosu glavnih protagonista Cameronovog ostvarenja, Johna Connora (Edward Furlong) i terminatora (Arnold Schwarzenegger).

Naime, u mašini stvorenoj da ubija (terminator), koju je odrasli John kao “vojnik otpora” poslao kroz vrijeme kako bi ga zaštitila, Johnova dječačka verzija “prepoznaje” najboljeg prijatelja koji će uvijek biti tu, pored njega i koji ga nikad neće napustiti. Od trenutka kad upozna svog “ličnog terminatora” John će učiniti sve da u njemu “oživi” čovjeka – ispočetka će provjeravati njegovu tjelesnu konstrukciju i tražiti stvarnu, ljudsku krv, zatim će mu zabranjivati da ubija, “podučavati” ga “kul” izrazima kako bi postao “više čovjekom” i u konačnici će od njega očekivati da zaplače na definitivnom rastanku.

Iako nikad neće moći osjetiti ljudske suze, samom spoznajom njihovog značenja u današnjem “suludom” svijetu terminator će postati čovjek više od njega samog. Jer, kao što u filmu kaže Sarah Connor (Linda Hamilton): “Nepoznata budućnost kreće se prema nama. Suočavam se s njom prvi put s osjećajem nade. Jer, ako mašina, terminator, može spoznati vrijednost ljudskog života, možda možemo i mi.”

Rušenje granice između replikanta i čovjeka

Za razliku od filma Terminator 2: Sudnji dan, koji umjetnu inteligenciju prezentuje u obliku krajnje racionalne, bezosjećajne mašine za ubijanje, ostvarenje Blade Runner (1982) Ridleyja Scotta ide korak dalje i tzv. replikante definiše kao bića koja, po uzoru na ljude, mogu razvijati vlastite osjećaje te koja se čak mogu i samostalno reproducirati (kako je otkriveno u nastavku Blade Runner 2049 iz 2017. godine).

Nastalo na osnovu romana Sanjaju li androidi električne ovce? pisca Philipa K. Dicka, s replikantima “čovječnijim od čovjeka”, Scottovo ostvarenje definitivno ruši granicu između čovjeka i androida, te razvoj umjetne inteligencije najavljuje u formi kloniranja, odnosno kao proizvod genetičkog inženjerstva.

Naime, Scott na filmskoj traci oživljava replikante s usađenim lažnim sjećanjima koji vjeruju da su stvarni ljudi, a po čijem uzoru, od svog Stvoritelja (korporacije Tyrell) naposljetku i sami zatraže produženje života (programirani da žive samo četiri godine kako ne bi stigli razviti osjećaje). U ovom SF-noarovskom trileru, krajnje tajanstvenog i nadasve poetično vizuelnog ozračja, kao glavne protagoniste režiser izdvaja androide “bolje” od čovjeka, uz pomoć kojih počinje potragu za izgubljenom ljudskošću na Zemlji te u konačnici stvara egzistencijalno ostvarenje o nikad ukroćenoj prolaznosti života.

Relativizujući granicu između ljudske i umjetne psihe, čovjekove otuđenosti i replikantovog ozbiljenja, humanizacije i dehumanizacije, žudnje za životom i neizbježne smrtnosti, Blade Runner poslužit će kao krajnje upozoravajuće ostvarenje o sumornoj budućnosti / sadašnjosti (2019. godina) u kojoj kiša uvijek pada, a Sunce nikad ne izlazi, te u kojoj su androidi ti koji žale za životnim trenucima izgubljenim u vremenu poput suza na kiši.

Umjetna inteligencija kao zamjena za ljubav

Jedna od najvećih opasnosti koja dolazi s umjetnom inteligencijom, a koju već sada nagovještava nezaustavljivi tehnološki napredak, jest “ljubav” između čovjeka i umjetno stvorenog bića, koje je dovoljno postojano da zamijeni stvarnu voljenu osobu. Ostvarenje koje svakako prezentuje konačnu otuđenost čovjeka djelo je reditelja Spikea Jonzea naslova Ona (2013), u kojem glavni protagonist, otuđeni i usamljeni Theodore (Joaquin Phoenix) za život zarađuje pišući personalizovane dirljive e-mail poruke za ljude koji nisu dovoljno kreativni da izraze ljubav.

Nakon što mu propadne još jedna u nizu ljubavnih veza, Theodore vlastito otuđenje kreira razgovarajući s novim operativnim sistemom koji radi na osnovu samostalne umjetne inteligencije. Naizgled standardni OS uskoro postane “ona”, Samantha, krajnje senzualni bestjelesni ženski glas (Scarlett Johansson), koji u konačnici osvoji Theodoreovo srce, nudeći mu sve ono što stvarne žene nisu bile u stanju – razumijevanje, osjećajnost, pripadnost, ljubav.

Prezentujući jedan krajnje sintetički svijet bez dodira, čije je preobraćenje počelo s internetom i nastavljeno s pametnim telefonima, ostvarenje Ona na koncu odbacuje mogućnost definitivne sjedinjenosti ljudskog s umjetnim bićem. Jer, dok je Theodore ograničen u svojoj tjelesnosti, zbog prirode svoje singularnosti Samantha nikad neće moći biti vezana za samo jednu osobu. Da robot kojim upravlja vještačka inteligencija čovjeku nikad neće moći zamijeniti stvarno biće od krvi i mesa dokazuje i film Umjetna inteligencija (2001) Stevena Spielberga, u kojem dječak-robot David (Haley Joel Osmont), programiran da osjeća ljubav, pokušava jednoj porodici zamijeniti pravog sina, oboljelog od neizlječive bolesti.

Međutim, iako je Davidova ljubav iskrena, bezuvjetna i konačna, zašto ga privremena majka odbacuje? Zato što čovjek nije u stanju bezuvjetno voljeti i što ljudsko biće ne posjeduje okidač pomoću kojeg bi isključio ostale neizostavne segmente svoje ličnosti – sebičnost, sumnju, strah, ljubomoru… Također, robot je robot i nikad neće postati čovjek, koliko god umjetnih suza prolio.

Nasilni užici imaju nasilne svršetke

Jedan od najzastupljenijih razloga za stvaranje umjetne inteligencije u budućnosti jest čovjekova vječna potreba za posjedovanjem, koje bi mu omogućilo ispunjenje najdubljih i najmračnijih želja.

Međutim, ovakav čovjekov robovlasnički odnos prema vlastitim kreacijama po pravilu je dovodio do krvavih pobuna robota protiv svojih stvoritelja. Sve je počelo od prve ikone umjetne inteligencije u historiji kinematografije, Lažne Marie iz filma Metropolis (1927) Fritza Langa, koja je projektovana kao dvojnik žene vođe gradova, ali koja se “otme” kontroli i postane razuzdana plesačica koja zavodi muškarce i razara porodice.

Ovdje se nikako ne smije izostaviti umjetno inteligentni negativac HAL 9000 iz kultne Odiseje u svemiru (1968) Stanleyja Kubricka, koji, kao tinjajuće crveno svjetlo, krajnje smirujućim glasom upravlja funkcijama svemirskog broda i pritom se ne suzdržava od “nagovaranja” članova posade na vlastitu smrt. Nakon što ga, ipak,”nadmudri” stvarna inteligencija, on, poput samog čovjeka, postane uplašen i počinje preklinjati za vlastiti “život”.

U ostvarenju Terminator 2: Sudnji dan plan da definitivno uništi čovječanstvo ima mreža umjetne inteligencije Skynet, koja u budućnosti planira lansirati sve nuklearne bombe na Rusiju, jer očekuje da će njen odgovor ubiti i posljednje živo biće na Zemlji. Na koncu, najkrvavija pobuna androida kao svojevrsne atrakcije u tehnološkom zabavnom parku prezentovana je u TV serijalu Westworld (2016), kao rimejku istoimenog naučnofantastičnog filma / vesterna iz 1973. godine. Dakle, svojevrsni tematski park “Westworld” naseljen je njegovim operaterima, vještački kreiranim ljudima (domaćinima) i gostima, bogatašima koji u atmosferi Divljeg zapada mogu oživiti svoje najmračnije fantazije. U većini slučajeva riječ je o silovanjima, ubistvima, paljenjima, dakle, vjernim sjenama čovječanstva, koje u “Westworldu” od skrivene podsvijesti izlaze na površinu svijesti. “Nasilni užici imaju nasilne svršetke”, kaže glavni ženski android imena Dolores (Evan Rachel Wood), koja počinje uočavati nepravilnosti unutar svog umjetnog uma, odnosno koja se počinje “buditi”.

Šta smo to učinili?

Westworld predstavlja posljednju stanicu putovanja na kojem se nalazi ljudska civilizacija, a koja, dokazujući premoć tehnologije nad čovječanstvom, nagovještava krajnje nestajanje identiteta ljudskosti i smisla čovjekovog postojanja. Ova futuristička, distopijska TV-drama postavlja jedno pitanje zajedničko za sve stanovnike planete Zemlje: šta smo to učinili od svijeta koji nam je dat na privremeno korištenje? U ovakvoj sadašnjosti umjetna inteligencija, kao “ogromni napredak”, predstavlja, zapravo, početak kraja čovječanstva stvarnosti, humanosti, kreativnosti, jer, kako je zapisao Jean Baudrillard u tekstu Videosvijet i fraktalni subjekt (1988), čovjek, zapravo, poseže za umjetnom inteligencijom jer “potajno sumnja u svoju”: “Čovjek – protiv svakog razumijevanja – sanja o genijalnim i kreativnim strojevima samo zato što sumnja u vlastite kreativne moći i zato što se želi osloboditi svoje kreativnosti kako bi postao njen korisnik posredstvom stroja.”

Vlastiti spas “čovjek budućnosti”, dakle, ne vidi u traganju s vlastitom ljudskošću, povratkom vlastitog “ja”, već priziva konačno integrisanje s mašinama, s kojima bi se smijao, plakao, volio, pomoću kojih više ne bi bio otuđen od svijeta u kojem živi, a od kojih mu prijeti definitivno uništenje.

Izvor: Al Jazeera