Umjesto da razduži vojnu opremu, Srbija uvodi ‘dan ratnika’

Aleksandar Vulin koristi svaku priliku da podigne tenzije u odnosima Srbije sa susjednim državama, piše autor (Tanjug)

Otkad je postao ministar vojni, Aleksandar Vulin je prosto procvetao. Iz svakog njegovog javnog nastupa isijava zadovoljstvo funkcijom na kojoj se obreo, na licu mu se ogleda sreća što je najzad pronašao sebe. Konačno može da se opusti i da bude svoj, da u svakoj prilici podjaruje ratničke strasti, da se svađa sa susednim državama, da se služi ratnohuškačkom retorikom, da širi paranoju, a da mu to spada u opis radnog mesta.

Nedavno je najavio da će vojska nastaviti da se naoružava, objasnivši i zašto: “Vojska služi samo za jednu stvar: da se spremi za rat, a na poliltici je da izbegne rat koliko može”. Zanimljiva je ova formulacija “koliko može”, mogla bi se čitati i kao priželjkivanje da politika ne može baš mnogo da učini na sprečavanju rata. A kako bi i mogla kad je vode jastrebovi poput Vulina, koji kao da najavljuje nove vojne sukobe: “Potreba ovog naroda je da ima snažnu vojsku, nisu ovo vremena kada se govorilo da nemamo nijednog neprijatelja i da nikada nećemo ratovati”.

Sami stvaramo svoje neprijatelje

Nije lako ministru da zaleči frustraciju iz devedesetih godina kad nije imao priliku da ratuje za svoju otadžbinu Veliku Srbiju i da u toj borbi položi svoj život, jer je bio oslobođen vojne obaveze (da ne bi otišao u rat). Izgleda da je Vulin rešio da nadoknadi propušteno, pa se sprema za novi okršaj, samo što mu je sad pozicija mnogo udobnija: sedeće u kabinetu i raspoređivati figure po vojnim mapama, udobno zavaljen u kožnu fotelju, daleko od bojišta. Ovakvim zakasnelim militantnim pozivarima između dva svetska rata, deca u Beogradu su dobacivala: “Čiča, jesi li ti onaj što si poginuo na Kajmakčalanu?”

Na proslavi Dana veterana, 4. decembra, Vulin je održao nadahnut govor u kojem je poručio: “Izborili ste pravo da sami odlučujemo o svojoj sudbini, da sami biramo svoje neprijatelje, da se radujemo svojim prijateljima”. Šteta što ministar nije pobliže objasnio kako to “sami biramo svoje neprijatelje”, valjda rat zamišlja kao neku video-igricu u kojem svaka država-igračica može slobodno da bira s kim će ratovati. I kako to država koja je, navodno, uvek vodila samo odbrambene ratove, može da bira neprijatelja? Tako što prvo pozovemo neku veliku silu da nas okupira, a posle se borimo za oslobođenje? Ili je Vulin nesvesno objasnio kako je došlo do ratova krajem prošlog veka – tako što je Srbija od svojih najbližih suseda stvorila neprijatelje, izvršivši na njih agresiju.

Besedio je ministar i o Srbima kao o “narodu koji baš nikada nije pogrešio u izboru, narodu koji za razliku od mnogo većih i moćnijih i brojnijih, baš nikada nije stao na stranu zla”. Pogotovo u Srebrenici, Omarskoj, Keratermu, tokom opsade Sarajeva, rušenja Vukovara, ili prilikom proterivanja stotina hiljada Albanaca sa Kosova. Sve je to, po ministru vojnom, izgleda bilo ispravno, za svaku pohvalu. To proizilazi i iz njegovih reči da su “prošla vremena kada se Srbija stidela onih koji su je branili, te da se Srbija “nikada više neće stideti nijednog svog ratnika”. Ministrove reči naišle su na odobravanje prisutnih, naročito generala Vladimira Lazarevića, masovnog ubice, osuđenog ratnog zločinca i, milošću Vulinovom, predavača na Vojnoj akademiji.

Kult ratnika, vojske i smrti

Na obeležavanju Dana veterana Vulin je najavio da bi taj praznik ubuduće trebalo da nosi drugačiji naziv – Dan ratnika, jer “svaka zemlja ima dan kada slavi one koji su zbog nje ratovali, to je potrebno Srbiji, a mi imamo ratnu istoriju kojom se ponosimo”. Nije Vulin slučajno predložio promenu imena praznika, jer upotreba određenih termina govori mnogo o svetonazoru onog koji se njima služi. Rečnik Matice srpske kaže da je veteran “stari, isluženi vojnik, stari ratnik”, dok je ratnik “onaj koji ratuje, učesnik u ratu, borac”. A Vulinu ne trebaju isluženi soldati, već div-junaci koji su i danas spremni da žare i pale. Veteran – to zvuči tako ofucano, jadno, odrpano; a ratnik deluje moćno, snažno, opasno, preteće, za pucanje na neprijateljsku živu silu spremno.

Kult ratnika, vojske, uniforme koji se u krajnjoj liniji pokazuje kao kult smrti, dobio je u Aleksandru Vulinu svog najvatrenijeg zagovornika. Teško je oteti se utisku da je ministar vojni zaposednut zlim duhom militarizma. Narativ o ratnoj istoriji na koju smo ponosni, o srpskoj ratničkoj tradiciji, kult solunca, borca, čoveka s puškom u ruci, nije karakterističan samo za Vulina. To je jedno od opštih mesta nacionalne mitologije. Na stranu što samo zlikovac i podlac može biti ponosan na poslednje ratove koje je Srbija vodila (iako zvanično, je li, nije učestvovala u njima), svako normalan tu može da oseća samo stid. Ako nam je već do ustanovljavanja novih praznika, mnogo bi pametnije bilo da slavimo Dan dezertera, pacifista i antiratnih aktivista. Oni su osvetlali obraz Srbiji u trenutku njenog najdubljeg, najsramotnijeg sunovrata u celokupnoj istoriji.

Čak i bez te srpske sramote, veličanje ratničkog duha prevršilo je svaku meru. Kao da Srbija ništa drugo nije radila u istoriji sem što je vojevala, kao da je militaristička tardicija jedino što imamo. Ta slika koju grade mediji, obrazovni sistem, ratoborni intelektualci i političari potpuno je lažna. Pogotovo je ogavno nonšalantno prikazivanje rata kao nečeg lepog, časnog, normalnog, nečeg na šta treba biti ponosan. Kao da tu nije reč o bezmernom ljudskom stradanju, o milionima pobijenih ljudskih bića, o osakaćenim telima, amputiranim udovima, gangreni, popaljenim kućama, uništenim životima. Bogdan Bogdanović je više puta skrenuo pažnju na poguban uticaj romana Dobrice Ćosića koji su davali idiličnu sliku i apoteozu rata, za razliku od, recimo, Dragiše Vasića koji nije šminkao ratnu stvarnost.

Čovjek pjeva poslije rata

U Vasićevoj priči Rekonvalescenti jedan veteran Prvog svetskog rata ovako govori o tzv. dugu prema otadžbini: “I onda je zločin kad ja pitam: je li otadžbina od tri miliona zaslužila da padne milion njene dece samo zbog njenih mirisnih lugova, bistrih potočića i ‘božanskih’ zakona? E vidiš, ja se gnušam i bežim od one otadžbine koja od mene traži krv mojih pluća, kojoj sam tu krv i dao, a koja mi danas ne da ni da se dovoljno nadišem. Neka me zaduži, pa ću joj se odužiti. Neka me očara, pa ću je voleti. Neka dokaže brigu prave majke, pa ću za nju poginuti kao njeno dete. Neka osigura normalan život unuku, ako ne može ocu i sinu.”

A u priči U gostima ovako razmišlja srpski oficir usred rata, sasvim realistično, razarajući mitologeme rodoljubnih poeta, kojih smo u svako doba imali na tone: “Šta svaki dan čitamo? Šta pišu patriotski pesnici što iz daleka druge tutkaju u smrt? Pišu: da su oni hteli umreti, da onima ništa slađe nije bilo nego umreti. Je li da je to laž? Je l’ da se svakome živi?”

Nije Dragiša Vasić jedini koji je o ratu pisao bez laži i zamagljivanja. Čitava generacija srpskih pisaca izašlih iz Prvog svetskog rata, generacija koja je, po Stanislavu Vinaveru, stvarala našu klasičnu književnost, bila je zgađena nad klanjem u kojem je učestvovala. Možda bi ministar Vulin i njegovi istomišljenici mogli da se podsete programske pesme Dušana Vasiljeva “Čovek peva posle rata”, pogotovo stihova: “Ja sam gazio u krvi do kolena,/i nemam više snova. (…) Ja sam se smejao u krvi do kolena,/i nisam pitao: zašto?/Brata sam zvao dušmanom kletim./I kliktao sam kad se u mraku napred hrli,/i onda leti k vragu i Bog, i čovek, i rov”. Ili defetističkog pokliča mladog Miloša Crnjanskog u Našoj elegiji: “Prokleta pobeda i oduševljenje./Da živi mržnja smrt prezrenje.”

Antiratna tradicija srpske kulture

Ili jedne od najboljih antiratnih pesama srpske književnosti Juče i danas u kojoj Rastko Petrović ironično peva: “Ko ide?/Novo vreme./Šta nosi?/Ruke bez prstiju./Jest, patrljice same, аli violinu zadobismo. (…) Jedan ćе novi život početi jednim novim baletom oštećenih snaga!/Lepše ćе biti sada kad zaigramo ćopavi,/No ranije kad ni igrati nismo se sećali.” Ili Rastkove fantastične priče Nemogući ratar, u kojoj glavnom junaku, osakaćenom u ratu, ponovo izrastaju ruke i noge, a on se odmah lati pluga i krene na njivu: “Pa šta ore milosni junoš, naš ljubavnik? Uši junačke raznesene, noseve isečene, usta raznesena, oči pogubljene, prste usitnjene, creva razvučena, kose raspletene, vratove nabrekle, prsi razglobljene, ude muške satrvene, zube mlade ispljuvane, pluća zatreptana iskašljana, kuge, gube, pegavce, malarije, tifuse, kolere, sifilise, vaši, preljube, srdžbe, osvete, izdaje, palikućstva i siromaštvo, sve to zaorava plug”.

Moglo bi se ovako citirati danima, bogata je antiratna tradicija srpske književnosti. Ako Vulin već želi da ustanovi praznovanje Dana ratnika, neka iskoristi navedene odlomke srpskih klasika za prigodne praznične recitale. To bi bar stvorilo realnu sliku o onome što se tog dana slavi – ljudska nesreća i patnja upakovane u celofan patriotskih laži. Srbiji je ionako odavno vreme da prestane sa romantizovanjem ratova i da stavi tačku na svoju “slavnu ratničku prošlost”. Odavno je kucnuo čas Srbiji da razduži vojnu opremu, da se pacifikuje i da nauči da živi u miru sa samom sobom, svetom i prvim komšijama. Za početak bi mogla da raskrsti sa kultom smrti i njegovim žrecima poput ministra vojnog Aleksandra Vulina. Ako joj je uopšte stalo do života.

 Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera