Umiranje po najpovoljnijim cijenama

Kad bi se otpustila silna partijska vojska, možda bi se našlo novca za povećanje penzija, piše autor (Al Jazeera)

Predizborna kampanja u Beogradu još nije zvanično ni počela, a već se opasno zahuktala. Čelnici gradskih vlasti iznenada su se setili da postoje penzioneri, pa su im pripremili senior kartice koje će njihovim starijim sugrađanima omogućiti popuste na usluge i robu. Penzioneri će imati popust u pozorištima, u Apotekama Beograd, brojnim kafićima i restoranima, servisima za popravku automobila, Zoološkom vrtu, sportskim centrima, turističkim agencijama, prodavnicama sportske odeće, muzejima, galerijama…

S obzirom da penzije u Srbiji nisu dovoljne ni za životarenje, a kamoli za pristojan život, svaki popust dobro dođe. Mada bi bolje bilo da su penzije malo veće ili da nisu smanjivane. Jeste Srbija siromašna zemlja, tačno je da u budžetu nema dovoljno novca, ali ako bi se, recimo, otpustila silna partijska vojska zaposlena na poluizmišljenim radnim mestima kako u vreme demokrata tako i u vreme naprednjaka – ko zna, možda bi se našlo para za povećanje penzija.

A još bolje bi bilo da Miloševićevi lopovi nisu opljačkali penzioni fond 90-ih godina, pa da umirovljenici primaju penzije iz fonda u koji su sami ulagali, umesto što se penzije isplaćuju od poreza današnjih zaposlenih čije su, pak, mirovine sasvim neizvesne. A najbolje bi bilo da većina građana svojevremeno nije glasala za politiku destrukcije Slobodana Miloševića i njegovih dotrpeznika, sad se ne bismo bavili senior karticama i popustima nasušnim. 

Gradonačelnikova logika

Šta je – tu je, čuvajući nacionalni ponos stigli smo do senior kartica, a jedan od benefita ovog čarobnog kartona privukao je posebnu pažnju javnosti. Reč je o popustu od 15 odsto koji nudi Javno preduzeće Pogrebne usluge na “troškove pogrebne opreme, organizacije sahrane i obezbeđenja neophodne dokumenatacije, kao i na grobnice i spomenike”. Popust nije mali, ko bi razuman odoleo ovakvoj prilici koja se ne propušta? Ova pomalo nepristojna ponuda izazvala je pravu lavinu urnebesnih komentara na društvenim mrežama i u humorističkim emisijama.

Na zlurade komentare uzvratio je lično gradonačelnik Beograda Siniša Mali, i to teškom artiljerijom u obliku promotivnog video spota. Na početku spota, Mali drži telefon u ruci, pažljivo zagledan u ekran i čita neprijateljsku propagandu: “Beogradske kartice do izbora važe i na ovom i na onom svetu. Siniša Mali daje popust od 15 odsto i na smrt. Grad vam daje sve ostalo, vaše je samo da umrete”.

Što se više poziva na patriotizam i ljubav prema Srbiji, što češće i gromoglasnije tvrdi kako voli svoj narod – to ga više prezire. A najviše prezire nemoćne, slabe, potrebite i stare. Jer, nuditi ljudima u trećem dobu popust na sahranu zaista deluje kao ruganje. 

Gradonačelnik širi ruke u neverici, diže pogled sa telefona i pobedonosno zaključuje: “Možda ovo nekome zvuči smešno, ali istina je potpuno drugačija”. Naravno da je istina potpuno drugačija – zlobnici ispunjeni mržnjom prema naprednjačkoj vlasti u Beogradu sprdaju se s činjenicom da će penzioneri imati popust na pogrebne usluge, a prava istina je da će penzioneri, zapravo, imati popust na pogrebne usluge.

Gradonačelniku Beograda nije prvi put da poteže ovakvu vrstu argumentacije. Kad ga je pre mesec dana novinar O2 TV pitao da li su baš svi radovi na beogradskim ulicama morali da se obavljaju u isto vreme, Mali je odgovorio: “Ali nije ovo pitanje istog vremena, ovo je samo pitanje što imate nekoliko gradilišta koja rade u isto vreme”. Jasno kao dan, baš kao i u slučaju popusta na mrtvački kovčeg. Gradonačelnik je nesvesno stvorio novu logičku figuru koja bi mogla da ponese naziv silogizam Siniše Malog, a koja ima sledeću matricu: “Mnogi tvrde da je nebo plavo, ali istina je potpuno drugačija – nebo je plavo”.

Da li će umiranje zaživjeti?

Spot se završava pošalicom, nasmejani logičar Mali gleda u kameru i kaže: “I sa toliko pogodnosti koje nudi beogradska senior kartica, razmišljam i ja da se penzionišem”. Nije loša ideja, duge penzionerske dane mogao bi da ispuni baveći se rešavanjem logičkih problema, kad mu je već ovako lepo krenulo. Doduše, Mali je odavno trebalo da bude uklonjen sa funkcije zbog slučaja Savamala, čak je i Vučić to najavio pre pola godine, ali izgleda da će ipak pričekati neko vreme, taman da doraste za senior karticu. 

Popusti za najstarije Beograđane doveli su u neravnopravan položaj umirovljenike u ostalim krajevima Srbije, koji bi možda takođe želeli da umru po posebno povoljnim cenama. Malo strpljenja, zakucaće izbori i na njihova vrata, pa će i penzioneri van prestonice dobiti pravo na senior karticu i smrt s popustom. Evo, ministar za socijalna pitanja Zoran Đorđević veli kako očekuje da će “program senior kartice zaživeti u svim gradovima u zemlji”. A zaživeće i umiranje, ako tako može da se kaže.

Lepo je videti da gradska vlast preuzima inicijativu u konačnom rešenju penzionerskog pitanja. U zlatno doba Miloševićeve vladavine, kad su građani bili gladni ali ponosni, takve inicijative dolazile su odozdo, iz naroda. U decembru 1993. godine, kad su penzije u proseku iznosile dve-tri nemačke marke (dok su plate dostizale čak i cifru od basnoslovnih pet maraka) 200 penzionera kraljevačkog Magnohroma uputilo je pismo predsedniku Miloševiću i premijerima Nikoli Šainoviću i Radoju Kontiću u kojem su zatražili da ih “vlast ne ubija postepeno preko malih, mizernih penzija”.

Umesto puzećeg ubistva crkavicom, potpisnici pisma su predložili da vlast lepo sve penzionere jednostavno postrelja, i da uštedi pare za pojedinačne sahrane, pa da ih sve zajedno bace u jednu džinovsku rupu i zatrpaju buldožerima. Njihov predlog nije zvanično prihvaćen, valjda zato što su buldožeri u to vreme bili prezauzeti zatrpavanjem nekih drugih kategorija neželjenog stanovništva, ali se ponešto od duha predloženih mera može primetiti u odnosu koji vlast ima prema penzionerima.

Hegesijini učenici

Sudeći po umiranju s popustom, reklo bi se da je gradonačelnik Beograda političku veštinu učio kod starogrčkog filozofa Hegesije koji je bio poznat kao propovednik smrti, odnosno nagovarač na smrt. Ciceron piše da su Hegesijina predavanja u Aleksandriji izazvala takvu epidemiju samoubistava među slušaocima da je Ptolomej Lag zabranio njihovo održavanje. Pošto nije vešt ni u retorici, ni u logici, o mišljenju da i ne govorimo, Siniša Mali je pribegao sredstvu kojim raspolaže – popustom na sahrane i spomenike.

Nije tu jedina sličnost gradskih čelnika s Hegesijom i njegovom filozofskom školom. Pišući o Hegesijinim pristalicama, Diogen Laertije navodi da su oni zagovarali i sledeći etički stav: “Mudar čovek će raditi sve zbog svojih interesa, jer ne smatra nijednog drugog čoveka sebi podjednako dostojnim”. Teško je u manje reči sažeti suštinu političke filozofije kojom se rukovodi i gradska i državna vlastela, i to već 30 godina. Briga o sopstvenom buđelaru kombinovana s prezirom prema stanovništvu, to je slika i prilika tipičnog domaćeg političara. Što se više poziva na patriotizam i ljubav prema Srbiji, što češće i gromoglasnije tvrdi kako voli svoj narod – to ga više prezire. A najviše prezire nemoćne, slabe, potrebite i stare. Jer, nuditi ljudima u trećem dobu popust na sahranu zaista deluje kao ruganje. 

Najgore je što velmože nisu usamljene u svom preziru prema starijim ljudima. Bar sto puta sam usred gužve u gradskim autobusima čuo rečenicu: “Šta će ovi penzioneri u prevozu, samo prave gužvu”. U ovoj zemlji će nešto početi da se menja kad u tom krkljancu gradskog prevoza isto toliko puta budem čuo rečenicu: “Kad će više Grad da obezbedi dovoljno vozila za sve putnike?” Samo se bojim da se to neće desiti uskoro. Pre će današnja deca steći pravo na senior kartice nego što će se u Srbiji probuditi građanska svest.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera