Uloga Turske u Istočnoj Africi

Erdoganova posjeta Somaliji 2011. godine predstavljala je prvu posjetu jednog nearapskog premijera Mogadišu u periodu od dva stoljeća (Reuters)

Piše: Mahmoud Samir Rantisi 

Ankara pokazuje sve veći interes za afrički kontinent općenito, a posebno za rog Afrike, te pokušava razviti svoje relacije na svim poljima, koliko god je to moguće, što se uveliko očituje u stavu turske vanjske politike.

Možemo samo zamisliti koliki su napori uloženi na diplomatskoj sceni za uspostavu i jačanje odnosa u Africi, gdje je broj turskih ambasada na „crnom kontinentu“ dosegao cifru od 39 i četiri generalna konzulata. Ukoliko uporedimo sa 2009. godinom, broj turskih ambasada u Africi iznosio je samo 12, dok je u 2002. godini bilo samo sedam ambasada.

U tom kontekstu Ankara teži priključenju svim afričkim organizacijama i forumima (kao što je Afrička unija), prema tipu članstva koje joj se pruža.

Turska, također, nastoji intenzivirati svoje posjete i sastanke sa afričkim liderima s ciljem otvaranja širih horizonata za mogućnost upoznavanja, saradnje i uređenja odnosa. Obavljena je i posljednja posjeta turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana Istočnoj Africi, prilikom koje je posjetio Etiopiju, Džibuti i Somaliju, dok je realizirano i nekoliko bilateralnih aranžmana sa Etiopijom. Samo u 2014. godini Erdogan je posjetio 12 afričkih zemalja.

Na ekonomskom planu je 2003. godina zabilježila strateške pripreme Turske za razvoj ekonomskih odnosa sa Afrikom. Turci su izjavili da je 2005. godina predstavljala godinu Afrike. Što se tiče obima trgovine sa Afrikom, u 2002. godini iznosio je tri milijarde dolara, dok je taj iznos krajem 2013. povećan na 19 milijardi dolara. Obim turskih ulaganja u Afriku dostigao je cifru od šest milijardi dolara.

Na nivou podrške razvoju Afrike i humanitarnoj dimenziji vanjske politike Turske, organizacije poput Turske agencije za saradnju i koordinaciju (TIKA), Fondacije za ljudska prava, slobode i humanitarnu pomoć (IHH), Voda života (Cansuyu) i Yardimeli ulažu ogromne napore. Turska je za borbu protiv ebole u Africi izdvojila pet miliona dolara, pored izgradnje bolnice i zdravstvenih centara, posebno u Somaliji.

Vjerske relacije

Kada smo već spomenuli Somaliju, treba reći i to da je Erdoganova posjeta Somaliji 2011. godine predstavljala prvu posjetu jednog nearapskog premijera Mogadišuu u periodu od dva stoljeća.

Turska aviokompanija trenutno obavlja saobraćaj prema četrdeset gradova na afričkom kontinentu, gdje je posljednja linija uvedena slijetanjem turskog aviona u Asmar, glavni grad Eritreje, u drugoj polovini 2014. godine.

Na nivou odnosa civilnog društva turske institucije uspostavile su cijelu mrežu relacija u Africi, pa je tako u domenu vjerskih relacija turska institucija Diyanet ugostila vjerske lidere iz Afrike. Pored toga, Turska je obezbijedila i 3.000 stipendija za učenike iz Afrike, dok je turski univerzitet otvorio posebne centre za afričke studije, na kojima kontinuirano gostuju akademski radnici i istraživači iz Afrike.

„Turska nastoji intenzivirati svoje posjete i sastanake sa afričkim liderima s ciljem otvaranja širih horizonata za mogućnost upoznavanja, saradnje i uređenja odnosa. U tom smislu obavljena je i posljednja posjeta turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana državama Istočne Afrike.“

Prije nekoliko dana tri istraživačka centra, preciznije Održive informacione tehnologije i aplikacije SITA-e, Centar za strateška istraživanja SAM i Strateške studije, organizirala su zajedničku konferenciju pod nazivom „Turska i Afrika u 21. stoljeću“, na kojoj su prisustvovali ministri i diplomate iz nekoliko afričkih zemalja, gdje se razgovaralo o saradnji i turskoj integraciji sa Afrikom.

Turska gaji i veliki interes za historijsku, kulturnu i simboličku dimenziju. Tako je, naprimjer, 2013. godine Turska agencija TIKA počela restauraciju grobova Negusa i 15 prijatelja Poslanika Muhammeda, koji su ukopani u Etiopiji.  

Motivi Turske

Rastući turski pokret u Africi vođen je nizom motiva i ciljeva, a jedan od njih je i intelektualni motiv, koji proizilazi iz ideja za koje se zalaže Stranka pravde i razvoja (AKP) – preciznije rečeno njen sadašnji šef Ahmet Davutoglu – a tiču se centraliziranja Turske, budući da je ona država centra, a ne margine. Upravo je to razlog koji nameće potrebu da njena vanjska politika bude što vitalnija i šira. Lansiranjem slogana „Jaka Turska“ ova država nastoji odigrati značajniju ulogu na međunarodnoj političkoj sceni u mnogim mjestima, uključujući tu i Afriku.

Turci vjeruju da polažu više prava – na osnovu historije, geografije, vjerskih i kulturnih relacija – na čvršće odnose sa Afrikom u odnosu na druge međunarodne sile koje su aktivne i čiji je utjecaj na ovom kontinentu u usponu, poput Indije, Kine i Brazila. Tako, naprimjer, Turska radi na izgradnji džamija u Africi i zanima se za vjersko obrazovanje, što je izdvaja od drugih aktera.

Navedeno ima značajne refleksije na političke i ekonomske odnose, gdje se i sam pisac ovog teksta lično uvjerio u neke od njih kroz razgovore sa obrazovanim Afrikancima porijeklom iz muslimanskih afričkih država, koji favoriziraju Tursku u odnosu na druge države zbog ekonomskih pogodnosti i olakšica. 

S druge strane, Ankara koristi zabrinutost Zapada zbog rastuće ekonomske aktivnosti Kine u Africi, što joj daje podstrek za implementiranje projekata, koji su popraćeni olakšicama institucija poput Evropske unije.

Turska, isto tako, nailazi na manje prepreka u Africi za razliku od Irana, s obzirom na to da se Iran nalazi pod ekonomskim sankcijama s jedne strane, dok se na suprotnoj strani Crvenog mora trenutno grupiraju njihovi saveznici Husi. Oni predstavljaju prijetnju za države poput Saudijske Arabije, u kojoj Iran vidi žestokog neprijatelja u političkom i vjerskom pogledu, što predstavlja još jedan problem s druge strane. Tako je prije nekoliko mjeseci, naprimjer, izbila kriza povodom zatvaranja nekoliko iranskih kulturnih centara u Sudanu i to zbog pritiska koji je na njih vršila Saudijska Arabija.

U tom kontekstu Turska sebe vidi kao državu sa više slobode i od Izraela, koji u svojoj relaciji sa Afrikom stavlja prioritet na sigurnosni aspekt, a strategiju afričkih odnosa zasniva na principu okupacije arapskih država i poigravanja u regiji nilskog bazena.

Turska kao alternativa

Pored toga, kalkulacije iransko-izraelske konkurencije na području Afričkog roga otvaraju mogućnost pred Turcima da se ponude kao alternativa, koja je dosta stabilnija i distanciranija od konflikata, naročito u ekonomskoj sferi.

„Turci vjeruju da polažu više prava – na osnovu historije, geografije, vjerskih i kulturnih relacija – na čvršće odnose sa Afrikom u odnosu na druge međunarodne sile koje su aktivne i čiji je utjecaj na ovom kontinentu u usponu, poput Indije, Kine i Brazila. Tako, naprimjer, Turska radi na izgradnji džamija u Africi i zanima se za vjersko obrazovanje, što je izdvaja od drugih aktera.“

Ekonomski motivi očigledno dominiraju posjetama Turske Africi, ali i njenim diskursom. Tako je Erdogan izjavio je da nacionalni dohodak Turske u 2014. godini dostigao 820 milijardi dolara, te da je cilj za 2023. dva triliona dolara. To je, također, primjetno i kroz brojne delegacije, čiji je cilj jačanje turskih investicija u svim oblastima, posebice u sektoru energetike i industrije.

U skladu sa gore navedenim, trenutnu posjetu karakterizira velika brojnost delegacije, u kojoj dolazi turski predsjednik, zamjenik premijera, ministar vanjskih poslova, ministar poljoprivrede i prehrane, ministar ekonomije, ministar obrazovanja, ministar nauke, industrije i tehnologije, ministar šumarstva i vodoprivrede, ministar zdravstva, kao i veliki broj biznismena.

U govoru predsjednika Erdogana jasno se isticao fokus na ekonomski aspekt, naročito sa Etiopijom, koja spada u prve afričke države u smislu turskih ulaganja. Erdogan je iskazao svoje žaljenje zbog pada obima trgovine sa ovom državom sa 420 miliona dolara u 2013. na 400 miliona dolara u 2014. godini, te je rekao kao se nada da će u što kraćem vremenskom roku dostići cifru od 500 miliona dolara, s obzirom na to da je 2002. godine taj iznos predstavljao 27 miliona dolara.

Gulenova grupa

U kontekstu rata turske Vlade protiv grupe Fethullaha Gulena ili, kako su je nazvali „paralelne države“, optužene za planiranje državnog udara kroz penetraciju u državne institucije – posebno sudske i sigurnosne – i prisluškivanje razgovora zvaničnika, Turska osjeća zabrinutost zbog utjecaja ove organizacije u Africi kroz ustanove koje ima tamo i uloge u zatezanju odnosa sa Ankarom. Također, strahuje od toga da ova organizacija ne upotrijebi napredak ekonomskih odnosa u svoju korist.

Tu su i izvještaji koji potvrđuju da ova organizacija ima jake relacije, te da radi na uspostavljanju novih relacija sa zvaničnicima i biznismenima u afričkim državama preko obrazovnih i humanitarnih organizacija. U svjetlu toga procurio je i dio telefonskog razgovora između vođe ove grupe Fethullaha Gulena i turskog biznismena, vezano za poslovni dogovor o anansu sa Ugandom 2013. godine, gdje se riječ ananas koristila kao šifra za određene poslove.

Zbog toga Ankara – čiji su se lideri obavezali na gonjenje ove organizacije i njeno istrebljenje iz korijena – nastavlja sa svojim planovima pridruživanja Africi kroz koordinaciju sa prijateljski orijentiranim vladama Afrike.

Ankara, također, vidi potrebu jačanja svojih sigurnosnih veza i njene obavještajne uloge u Africi, budući da je na tom polju veoma slaba u poređenju sa drugim državama, poput Izraela naprimjer. Svakako, Ankara je uveliko napredovala u domenu obavještajnog rada još od 1999. kada je – uz saradnju sa stranim obavještajnim službama – uhapsila lidera Kurdske radničke partije (PKK) Abdullaha Ocalana u Keniji.

Ovdje treba dodati i to da je Ankara uspjela izgraditi jake relacije sa Somalijom, te možemo slobodno reći kako je doprinijela ponovnoj izgradnji ove zemlje u svim oblastima, uključujući sigurnosni. Pored toga, pokušava izgraditi jake odnose sa Eritrejom, čija se obala pruža 1000 km duž Crvenog mora i ima blizu 140 otoka, te postoje tvrdnje da su neki od njih naseljeni izraelskim stanovništvom.

Brana Veliki preporod na Nilu

U svjetlu trenutnih napetosti u tursko-egipatskim odnosima, Egipat s velikom bojazni gleda na odnos Ankare sa Addis Ababom, posebno o pitanju velike brane preporoda, kako je nazivaju, za koju Egipat tvrdi da će im prouzrokovati ogromne štete. Pored toga Egipat, također, smatra da Turska pruža podršku Etiopiji kroz finansiranje brane, što je način da mu se osveti, budući da je potpisala i vojne sporazume o zaštiti brane, te snabdjela Etiopiju raketama u tu svrhu, prema nekim izvještajima. 

„Mnoge afričke države imaju pozitivan stav prema Ankari zbog njene značajne humanitarne uloge na afričkom tlu, što olakšava političke procese zbližavanja. Bar kako to izgleda, Ankara će i u narednim godinama nastaviti sa pružanjem podrške i pomoći Africi.“ 

Izgleda da je pitanje brane zauzelo mjesto i na pregovaračkom stolu između Turske i Etiopije, no razvoj situacije u tom pogledu neminovno će se odraziti i na odnose sa Egiptom, prema kojem se u posljednje vrijeme promijenila retorika jednog broja turskih zvaničnika, počevši od Abdullaha Gula i Bulenta Arınca do Ahmeta Davutoglua.

Turska prolazi – u slučaju brane Veliki preporod – kroz sličnu situaciju sa Etiopijom, budući da ona spada u jednu od država bazena Nila, tako da se obje mogu posmatrati iz iste perspektive. To, opet, ne isključuje mogućnost da je cijela stvar način na koji Turska vrši pritisak na Egipat, što Egipat neće tumačiti drugačije nego da to predstavlja neprijateljski stav prema njegovom trenutnom režimu.

Vizija za budućnost

Turska nastavlja sa svojim političkim i ekonomskim aktivnostima i djelovanjem u Africi i, bar kako se čini, ne nailazi na stvarne probleme, kao što je to slučaj sa ostalim regionalnim konkurentima, posebno Izraelom i Iranom, osim onoga što zapadni mediji promoviraju o njenim skrivenim namjerama i aspiracijama u Africi.

Stoga Turci, koji imaju mnoge predispozicije za uspjeh u Africi, trebaju uvjeriti Afrikance u nužnost partnerstva i uklanjanje određenih prepreka kao što su Gulenove grupe. Ukoliko se uspjeh Ankare nastavi, čeka je svijetla budućnost, koja bi je pripremila za bolje natjecanje sa velikim silama.
  
Mnoge afričke države imaju pozitivan stav prema Ankari zbog njene značajne humanitarne uloge na afričkom tlu, što olakšava političke procese zbližavanja. Bar kako to izgleda, Ankara će i u narednim godinama nastaviti sa pružanjem podrške i pomoći Africi. 

Pred problemima sa kojima se Ankara suočava u svojoj okolini, svejedno da li govorili o Iraku ili Siriji, aktivnosti u Africi mogu predstavljati postizanje pozitivnih uspjeha u njenom političkom i ekonomskom aranžmanu, kako bi mogla dalje nastaviti svoj pravac. Svaki put kada se situacija u regiji zakomplicira, Turska će ojačati svoje odnose u Africi.  

Ankara gradi veliki broj relacija na ekonomskim osnovama, koje bi mogle svjedočiti ogromnom padu u slučaju pogoršanja sigurnosne situacije (kao što je slučaj sa Libijom proteklih godina), o čemu treba voditi računa na promišljen način.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera