Uloga Andreja Plenkovića u pobjedi osovine Merkel – Macron

Francuska želi da Evropska komisija u skladu sa njenim idejama da konačan prijedlog izmjena do januara 2020. godine (EPA)

Već neko vreme među briselskim diplomatama kruži pošalica da je Evropska unija igra od nekoliko dugih samita, posle kojih uvek pobedi Nemac. Doduše, Nemci su se više od pola veka trudili da ne izgleda da oni vode glavnu reč u EU, pa tako protekle 52 godine nisu imali predsednika Evropske komisije. Sve do ove godine, kada ih je “pobedio” Hrvat. To jest, kada su, kako je uz fotografiju hrvatskog premijera Andreja Plenkovića na naslovnici istakao zagrebački Večernji list, “pobijedili osovinu Merkel – Macron”.

U takvom neočekivanom obrtu, kada su “potučene” ideje nemačke kancelarke Angele Merkel i predsednika Francuske Emmanuela Macrona, lideri EU-a su se saglasili da za predsednicu Evropske komisije predlože Nemicu Ursulu von der Leyen, a za predsednicu Evropske centralne banke Francuskinju Christine Lagarde. Kakav poraz za Merkel i Macron, zar ne?! Jadna Merkel je toliko poražena da će njena partijska drugarica i ministarka u sve četiri njene vlade morati da ode na čelo evropske vlade.

Ovaj spektakulatni obrt je, zapravo, dokaz da su grdno pogrešili svi oni koji su prerano otpisivali Merkel, smatrajući da je isparila moć ove uskoro političke penzionerke. Iako i dalje postoji šansa da u Evropskom parlamentu bude potopljen ovaj dogovor, rezultat mučnih i neizvesnih pregovora o vodećim funkcionerima EU-a je suštinski pokazao tipičnu Merkel. Merkel, koja i kada je politički slaba, ne odustaje od toga da vodi igru kao dramu u najmanje tri čina. Naravno, sa idejom da njena taktika dovede do toga da završni čin drame, zapravo, bude u korist Nemačke, bar onako kako ona vidi nemački interes.

Orbanova osveta ‘arhineprijatelju’ Weberu

Osim toga, njena svojevrsna politička alhemija je i u tome što kod većine ovakvih njenih kompromisnih dogovora ostali akteri nekako osećaju da su dobili ono što su hteli. Štaviše, da su oni pobedili, a ne Merkel. Oni koji pomno prate njenu karijeru brzo će se setiti kako su se pobednicima proglašavali Nicolas Sarkozy, Recep Tayyip Erdogan, Sigmar Gabriel, Martin Schulz, Horst Seehofer…

Tako je i ovog puta. Čini se da se najvećim pobednikom smatra upravo Macron. On skoro da ne krije da smatra sebe zaslužnim za to što će na dve od četiri najvažnije funkcije u EU biti žene, što je ovim paketom, zapravo, razbio “spitzenkandidaten” sistem biranja predsednika Evropske komisije, kao i to što sva četiri kandidata govore francuski jezik. Srećni su i lideri Višegradske četvorke (Mađarska, Poljska, Češka i Slovačka), potpomognuti premijerom Italije Guiseppeom Conteom, koji su odlučno bili protiv Manfreda Webera i Fransa Timmermansa, nosilaca dve vodeće liste narodnjaka i socijalista.

Na ovakav dogovor najviše je ponosan mađarski premijer Viktor Orban, jer se time osvetio Weberu, koji ga se u finišu predizborne kampanje odrekao i podržao da se Orbanov Fidesz privremeno suspenduje iz članstva Evropske narodne partije. Osim toga, rešio se i Timmermansa, kojeg je Višegradska četvorka sagledala kao arhineprijatelja, jer je, kao potpredsednik Evropske komisije, insistirao da se Budimpešta i Varšava drže principa vladavine prava i slobode medija. Istovremeno, za njega je ovo dokaz da zemlje centralne i istočne Evrope mogu i te kako da budu konstruktivne u procesu odlučivanju u EU, ali i da mogu da utiču na kurs EU-a.

Macron se hvali, Merkel pobjeđuje

Koliko je ovo shvaćeno trijumfalno u zemljama Višegradske četvorke možda najbolje govori da izuzetno konzervativni i antiimigrantski nastrojeni poljski i mađarski listovi na naslovnim stranama hvale nominovanje Ursule von der Leyen, ali i belgijskog premijera Charlesa Michela za predsednika Evropskog saveta. Apsurd ovih pohvala leži u tome da je Michel bio žestok kritičar antiimigrantske politike Višegradske četvorke, dok je Von der Leyen ne samo uvek lojalno podržavala migrantsku politiku Angele Merkel, već je njena porodica čak primila jednog izbeglog sirijskog dečaka. Osim toga, ona žestoko podržava LGBT prava i spada u evropske federaliste koji zagovaraju još jaču integraciju EU-a, što teško spada u vrednosti i politiku vlada ovih zemalja.

Pa čak je iz cele situacije i Plenković izašao trijumfalno. Mediji su ga opisali kao nekoga koji se usprotivio i poveo pobunu unutar Evropske narodne partije protiv nemačke kancelarke, koja je prvobitno prihvatila da, umesto Webera, šef Evropske komisije bude Timmermans. Štaviše, mediji su ga opisivali i kao nekoga ko je lično u igri za najviše funkcije. Da apsurd bude najveći, u nizu samoproglašenih pobednika upadljivo je da hladna taktičarka javno sebi ne daje nikakve zasluge za ovakav rezultat pregovora. Štaviše, dok se Macron hvali da je on predložio Von der Leyen, Merkel ne želi da ulazi u detalje, pa čak kaže kako su i drugi kandidati za nju dolazili u obzir. Ovo je ne samo tipično njeno ponašanje kada nadigra mačo muškarce, već i deo taktike da spreči kolaps sopstvene vlade.

Kada je u pregovorima iskrslo ime Von der Leyen kao kandidatkinje, Merkel je bila prinuđena da telefonom pozove svoje koalicione partnere iz Socijaldemokratske partije Nemačke i dobije njihovu dozvolu da zvanični Berlin glasa za ovaj predlog. U SPD-u su, blago reči, pobesneli, jer su bili uvereni da je već izvesno da će Evropsku komisiju voditi Timmermans, koji je iz njihove porodice evropskih socijalističkih i socijademokratskih partija. Iz SPD-a je usledilo rezolutno “ne”.

Kako je Njemačka ‘uskratila’ glas Njemici

Ali, to nije značilo da će Merkel uložiti veto na izbor svoje bliske partijske koleginice. Doduše, nije mogla ni da glasa “za”, iako je kancelarka. Tako se došlo do apsurdne situacije da je u Evropskom savetu Ursula von der Leyen dobila jednoglasnu podršku, uz jedan suzdržani glas. Nemački glas. Ovim se do perfekcije pokazala taktika Merkel da progura svoj predlog, a da se na kraju suzdrži od glasanja za taj predlog.

Ipak, to nije smirilo bes unutar SPD-a. Bivši šef ove partije Sigmar Gabriel je čak optužio Merkel za političku prevaru, pozvavši svoju stranku da napusti vladajuću koaliciju i time rasturi vladu Angele Merkel. Zasad se to neće dogoditi, jer SPD nema predsednika partije, već privremeno tročlano rukovodstvo, ali cela situacija povećava šansu da Merkel ne bude kancelarka do kraja mandata 2021. godine.

Uprkos tome, ovaj rezultat se u mnogome sagledava kao njena pobeda. Prvo, ovim je uspela da za Evropsku narodnu partiju osigura kontrolu najvažnije funkcije, a svojoj stranci dodatnu moć u Briselu. Drugo, uspela je da ne izgleda da je pustila niz vodu Webera, koji suštinski i nije bio njen izbor, ali se trudila da ga javno podržava. U tome joj je pomoglo Macronovo čvrsto protivljenje nominaciji Webera, ali i uspeh da mu obezbedi bar dve i po godine na mestu predsednika Evropskog parlamenta. Treće, ovim je uspela da izvede da poveća broj žena na najvišim političkim funkcijama, pa će žene biti na čelu najmoćnijih institucija u Berlinu, Briselu i Frankfurtu.

Četvrto, ovim se odužila svojoj izuzetno lojalnoj prijateljici, koja je bila u sve četiri njene vlade, prvo kao ministarka za porodicu, potom za rad, a na kraju odbrane. Ona je dugo sagledavana kao Merkelina naslednica, ali partijski izvori tvrde da je razočarala kancelarku jer nije uspela da napravi čvrstu bazu unutar Hrišćansko-demokratske unije. Drugim rečima, ovo je bio poslednji trenutak kada je Merkel mogla da joj pomogne da odskoči nešto više od onoga što je dosad uspela unutar stranke, ali i uopšte politici.

Skandali u njemačkom Ministarstvu odbrane

Peto, odlaskom von der Leyen u Brisel, Merkel sklanja i jedan problem u sopstvenoj vladi. Trenutno je aktuelan skandal u kojem je otkriveno da je nemačko Ministarstvo odbrane dodelilo nekoliko veoma lukrativnih poslova konsultantskoj kući McKinsey, u kojoj radi dvoje od ukupno sedmoro dece Ursule von der Leyen. Kada se na to doda da je za njenog ministarskog mandata isplivalo mnogo godinama nagomilanih problema u nemačkoj vojsci, odlazak sve manje popularne ministarke bi bilo olakšanje za kancelarku.

Međutim, možda najveći Merkelin motiv da izdejstvuje ovo rešenje tiče se njene političke zaostavštine, kako po pitanju evropske, tako i po pitanju nemačke nacionalne politike. Ona je svesna da njena naslednica na čelu Hrišćansko-demokratske unije Annegret Kramp-Karrenbauer zasad ne uspeva da vrati stranku na put uspeha te da postoji mogućnost da naredni kancelar Nemačke, zapravo, na unutrašnjem planu u početku bude poprilično slab, što će smanjiti nemačku moć i na evropskom nivou. Sa Ursulom von der Leyen na čelu Evropske komisije narednih pet godina Nemačka će mnogo lakše prevazići odlazak Angele Merkel i imati uticaj u EU onakav kakav ima za mandata Angele Merkel.

Doduše, ova bi ujedno mogla da bude i Pirova pobeda za nju, jer bi upravo zbog Ursule von der Leyen Socijaldemokratska partija Nemačke mogla da obori nemačku saveznu vladu i pošalje Angelu Merkel u prevremenu političku penziju.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera