Ulica Radovana Karadžića umjesto Knez Mihailove

Polovina srpske javnosti je ravnodušna, a druga polovina je razočarana jer je očekivala nemoguće - oslobađajuću presudu za Karadžića (Reuters)

Nekadašnji predsednik Republike Srpske, ratni zločinac Radovan Karadžić osuđen je pred Žalbenim većem Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove na doživotnu kaznu zatvora. U prvim reagovanjima bivša jugoslovenska (i svetska) javnost bila je uskraćena jedino na reakcije iz Srbije, za Karadžića i njegove koljače “inspirativnog” i zapovednog dela bivše Jugoslavije. Prema slobodnoj prognozi polovina srpske javnosti je ravnodušna, a druga polovina (gde se pišu i svi zvaničnici od Tita naovamo, posebno sadašnji) je razočarana jer je thank goodness (srpski) očekivala nemoguće – oslobađajuću presudu za bosanskog kasapina.

Dugogodišnje (dva veka) stanje srpske (srbijanske i svesrpske!) svesti vest iz Haga je dočekalo sa srdžbom i ukorenjenim mišljenjem da je pravda selektivna i usmerena samo na kažnjavanje Srba. Medijski mlaka/topla/vruća tema srpske novinarske podanike zatekla je u najgoroj situaciji.

Trenutni “srpski car” otputovao je u Nemačku i, gle čuda, niko se ne usuđuje da zauzme gard. Uvek podrepaški javni servis (RTS), dok ne počne odmotavanje odgođenog prenosa iz Haga, u studio dovodi dva advokata. Jedan je svakako poznat i struku je obnašao i u Hagu (Branislav Tapušković, moj bivši direktor u Borbi) i izvesni Slobodan Zečević koji je redovno zlikovca oslovljavao sa “predsednik Karadžić” i tako me naterao da potražim alternativne TV kanale.

(Ne)pravda iz ‘žute kuće’

Kao uvertiru ševeningenskom “izvješću” Večernje novosti kojima gazduje nekadašnji generalni direktor Radio-televizije Beograd iz njenih najmračnijih vremena (Milorad Vučelić, kolonizirani Crnogorac rođen u Vojvodini) javnosti je ponudio atmosferu iz novobeogradske nazovi kafane “Luda kuća”. Radi se o bespravno izgrađenom objektu veličine kokošinjca u kojem je Radovan Karadžić, prerušen u čupavog Dragana Dabića (Vučelićev novinar ga je prekrstio u dr Davida Dabića) guslao i bavio se nadrimedicinom. Pride, u zgradi stotinjak metara dalje je stanovao i imao ljubavnicu.

Vlasnik bespravno izgrađenog lokala, vatreni pristalica Srpske radikalne stranke Vojislava Šešelja i Radovana Karadžića, takođe je Crnogorac. Stariji studenti beogradskog Ekonomskog fakulteta Miška pamte iz skriptarnice, a novinari ga se sećaju da se prilikom Šešeljevog povratka iz Haga na popeo na binu na Trgu Republike noseći gusle.

U tom lokalu godinama se okuplja čudna bratija, a jedan koji više ne svraća tvrdi da Miško službama “otkucava” šta govore njegovi naćefleisani gosti.

U Karadžićevom guslarskom gnezdu (za koje su, nema sumnje, znale mnoge srpske vlade) očekivali su slobodu za razbarušenog pesnika rodom iz Petnice kod Šavnika. Nakon što su čuli da su jagodinski šerif Dragan Marković Palma i Vojislav Šešelj kazali da je presuda Karadžiću “politička”, da Hag “sudi samo Srbima” i da je u pitanju “gaženje pravnih principa”, Ilija Čađenović, jedan od stalnih gostiju nadao se da će Hag uvažiti žalbu i smanjiti kaznu Radovanu – “tuga i nepravda”.

Jevrić: Nadam se da će mu dopustiti da piše

Sramna je to presuda, mišljenja je Zoran Blagojević. “Sve presude tamo, pa i ova Karadžiću, izrečena je protiv Srba. Niko u tom Hagu nije osuđen, ni kažnjen za zločine nad Srbima. Nijedna srpska žrtva nije dobila kaznu za svoje dželate”.

Hašku odluku komentarisala je i izvesna Mira Mihanjač. Reporter/ka Novosti ju je predstavio/la kao “Mira radikalna sila”. Ova mršava žena često alkoholisana običava da u lokal dođe sa sivim “jugom”, ostavljajući ga bukvalno na ulici.

Za nju je presuda “kriminalna”, a izrekli su je “lopovi i prevaranti”. Na dan odluke došla je u majici sa likom Radovana Karadžića koju je, veli, nosila i dok se “družila” za zlikovcem. “Znali smo ga kao doktora Dabića, a meni je izgledao kao umetnik, pesnik. Kad god bi me video ovako obučenu, s njegovim likom, salutirao bi mi”.

U kafanici kod Miška inventar je i Nebojša Jevrić, dugogodišnji izveštač (Duga) sa ratišta u BiH, koji je Novostima rekao da je najbolji komentar dao Bulatovićev junak Don Gruban: “Svim Srbima treba da se sudi. Krivi uza zid, a ostali po kratkom postupku”. Jevrić se pita “kada će neko biti osuđen za poginule u Vogošći, na Grbavici, Ilidži… Za hiljade stradalih sarajevskih Srba, za koje se znaju imena počinioca. Nadam se da će mu dopustiti da piše, jer da nije postao političar, Karadžić bi zauzeo ozbiljno mesto u srpskoj literaturi”.

Mješoviti brakovi, srpske pruge i dalekovodi

Za zemana sveopšte homogenizacije srpskog življa u BiH, Radovan Karadžić je sa Nikolom Koljevićem, Veliborom Ostojićem, Vojislavom Maksimovićem, Todorom Dutinom, Radoslavom Bratićem… govorio na tribini u jednoj istočno-hercegovačkoj opštini kojom je predsedavao najpoznatiji jugoslovenski kamiondžija Božidar Vučurević. Kada je završen “oficijelni” deo novinari su zamoljeni da napuste trebinjski Dom kulture. Sluteći da sledi nešto “jače”, kako sam se kao izveštač Borbe našao na balkonu Mehi Barakoviću (sarajevske Večernje novine) predložio sam da čučnemo i ostanemo, Baraković je otišao, a ja sam legao na itison i uključio kasetofon skriven iza zvučnika.

“Svi treba da budete bogati”, prvo je što je izgovorio pesnik s rupicom na bradi. Usprotivio mu se u nekoliko navrata veoma oštro Dragomir Grubač, inženjer PTT komunikacija, jedan od članova njegove SDS. “Treba da se za vazda razgraničimo sa Muslimanima”, govorio je Radovan. “Pored turskog, gradićemo srpski dalekovod, a pored njihove pruge postavljaćemo naše pragove i šine”. Onda je izgovorio nešto od čega se ledila krv u žilama: “Kada su u pitanju mješoviti brakovi to možemo da rješavamo uzdužnim dijeljenjem motornim testerama i svakome njegov dio”.

Te sam noći prespavao na tom itisonu i tek ujutro me je “oslobodio” simpatični Mujo Malohodžić otvarajući restoran u prizemlju.

Siđimo u gradove da bijemo gadove

Poznato je da je bračni par Milošević-Marković imao različit stav prema bivšem vođi bosanskih Srba. Ako ga je vremenom (zbog Dobrice Ćosića i većeg dela Generalštaba Vojske Jugoslavije / Vojske Srbije i Crne Gore / Vojske Srbije i intelektualnih podrepaša) Slobodan Milošević ipak uvažavao, njegova supruga Mira nije podnosila Karadžića. Ljudi bliski ondašnjoj predsednici Jugoslovenske levice (JUL) tvrdili su da je ova Požarevljanka bila naročito ljuta na jednu raniju Karadžićevu izjavu u kojoj izražava nadu da će jednog dana “ući u Beograd na bijelom konju”.

Sarajlije, valjda naročito oni na potezu od Vijećnice do Marin Dvora ili Pofalića, prigovarali su mu što je u glavni grad Bosne i Hercegovine došao u “otvorenim” gumenim opancima. To mu jedino ne zameram, ali sam trajno zamerio Crnogorcima koji su mu (1993) za pesmu “Siđimo u gradove da (po)bijemo gadove” dodelili nagradu “Risto Ratković”, onu istu koju je – dok se ne oduzme Radovanu – odbio da primi Marko Vešović.

U jednom presretanom razgovoru Karadžić je govorio: “Oni moraju znati da oko Sarajeva ima 20.000 naoružanih Srba. Sarajevo će biti ‘karakazan’ u kojem će poginuti 300.000 muslimana”. Možda, ipak, i oni opanci imaju nekakve veze sa svim ovim?

Beograd, onaj nezvanični već šapuće da Knez Mihailova treba da se  preimenuje i nazove zlikovčevim imenom. Thank goodness!

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera